hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Haško pismo prijatelju

Gojko Berić : Haško pismo prijatelju

03 Maja
13:48 2012

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Igrom slučaja, juče su se simbolično ukrstila dva događaja koje vremenski dijele pune dvije decenije, ali koji su neraskidivo povezani – u Haagu je nastavljeno suđenje Radovanu Karadžiću za opsadu Sarajeva, a veterani odbrane našeg glavnog grada prisjetili su se svoje najvažnije bitke u proteklom ratu. Ni tenkovi i transporteri, ni čuveni niški specijalci nisu pomogli bivšoj JNA da munjevitom akcijom zauzme Sarajevo. Slom agresorskog plana bio je potpun. Da je 2. maja 1992. Sarajevo palo, "pala" bi i Bosna i Hercegovina.

Karadžić i Krajišnik nikako nisu mogli preboljeti taj poraz, ali kad su počeli dejtonski mirovni pregovori, najmanje pola Sarajeva bio je plijen na koji su računali. Svečano saopštenje iz Daytona dato je 21. novembra 1995. Karadžić je tog dana na Palama slavio svoju krsnu slavu Aranđelovo. U goste su mu, pored ostalih, došli Brana Crnčević, Rajko Petrov Nogo i Momo Kapor, njegovi najbliži prijatelji iz svijeta velikosrpskog nacionalizma. Kapor je kasnije o tom događaju pisao: "Čovek koji je napravio srpsku državu, koji je izvojevao samodostojanstvo Srba, koji su uvek u Bosni bili građani drugog reda, mogao je samo, stojeći i služeći piće, da na televizoru gleda druge ljude koji rešavaju sudbinu njegove zemlje. On tamo nije bio pozvan. Nikada u životu nisam neposrednije bio svedok jedne nepravde. Gledali smo kako odlazi Sarajevo, udaljeno od nas samo sedamnaest, osamnaest kilometara. Odlazilo je zauvek u srednjovekovnu tamu islama, u mrak. Sedeli smo potpuno bespomoćni. Očajni. U tom trenutku Radovan me je samo pitao hoću li još malo vina? Preko moje glave je, zaleđenog pogleda, zurio u ekran i gledao kako gubi državu."

Crnčević i Kapor su mrtvi, a Rajko Petrov Nogo je krajem prošle godine objavio knjižicu svojih memoarskih zapisa. U njima, pored ostalog, nalazimo da su jedne godine, uoči pravoslavnog Božića, on i Radovan nosili badnjak kroz Sarajevo, što Nogo opisuje kao čin hrabrosti u "muslimanskom" Sarajevu. Ali, Karadžić od takvih prijatelja nema više bogzna kakve koristi. Sada su mu potrebni neki drugi, ljudi koji bi bar donekle mogli umanjiti težinu prijeteće haške optužnice, koja ga tereti za najteže ratne zločine. Novine su ovih dana objavile neobičnu vijest – da je ratni vođa bosanskih Srba napisao pismo Miloradu Dodiku i zatražio od njega da u haškom procesu bude svjedok Karadžićeve odbrane. Karadžiću, naravno, nije promaklo da Dodik već godinama svojim javnim istupima navodi vodu na njegov mlin. Dodik negira genocid u Srebrenici i masovno etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, ne priznaje pravomoćne presude Haškog suda, dobija ospice kad god čuje glas onih koji zdravorazumski upozoravaju da je Republika Srpska fašistička i genocidna tvorevina, pravi se kao da ništa ne zna o šokantnoj okrutnosti Karadžićevih četnika, ispoljenoj tokom gnusne troipogodišnje opsade i granatiranja Sarajeva, a kao krunu svog političkog programa ističe animozitet prema državi Bosni i Hercegovini, proričući joj kraj "kad za to dođe vrijeme".

Želio to Dodik ili ne, on je postao potencijalno najbolji Karadžićev advokat. Pišući svoje haško "pismo prijatelju", Karadžić je imao u vidu da mu je Dodik tokom rata bio opozicija, što bi njegovom svjedočenju dalo poseban pečat. Sve u svemu, Karadžićevo pismo je dobro smišljena zamka. Međutim, teško da će Dodik u nju upasti. On dobro zna da je Karadžića nemoguće odbraniti i da bi za njega kao aktuelnog predsjednika Republike Srpske takva uloga bila nerazumna. Na kraju krajeva, Dodik uvijek može da kaže kako je sudbina Republike Srpske važnija od sudbine bilo kojeg pojedinca. A ne bi mu bilo prijatno ni da mu Karadžićev tužilac postavi pitanje kako objašnjava činjenicu da je svojevremeno Karadžića i Mladića nazvao "gubitnicima, ološem, štetočinama i zlotvorima odgovornim za genocid u Srebrenici", te da je Karadžića optuživao za pljačku 36 miliona KM iz banke, koji je s tim plijenom pobjegao s Pala?

Milorad Dodik je doživio musolinijevsku metamorfozu. Od socijaldemokrate je "evoluirao" u velikosrpskog nacionalistu, a od Karadžićevog protivnika u nepokolebljivog čuvara njegove zločinačke tvorevine. On u suštini misli isto što i njegov prethodnik – da je BiH neodrživa i da je za Bošnjake "najbolje da se raziđemo, a onda bi oni mogli da naprave sebi neku zajednicu u kojoj bi mogli normalno da žive". Prošle sedmice, na konferenciji "Položaj i perspektive srpskog naroda u zemljama regiona", održanoj u Ministarstvu dijaspore Srbije, Dodik je potvrdio svoju odanost ideji ujedinjenja Srba s obje strane Drine: "Republika Srpska je nacionalni projekat nas Srba preko Drine i, historijski gledano, Srba u cjelini i zato je moramo očuvati". I dok su Biljana Plavšić i Karadžić model zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini osporavali sa izrazito rasističkih pozicija, Dodik to čini sa stanovišta današnjih etničkih podjela, prešućujući da je do njih došlo nasilnim putem koji su trasirale nacionalističke elite. Svoje domaćine je uvjeravao da se Srbi u Republici Srpskoj pripremaju za raspad BiH, te da su tri ovdašnja naroda kroz istoriju bila na različitim stranama, "čak i kada su ih pogađali zemljotresi".

Ne sjećam se da je baš sve tako bilo, niti znam u kojim to starim knjigama stoji, ali ako smo se, na radost svih nacionalista, tako temeljito podijelili, te danas, uprkos činjenici da nam je mnogo toga bilo i ostalo zajedničko, "bratski dijelimo samo turbo-folk" (Miljenko Jergović), bilo bi pošteno od Dodika da kaže da su taj krvavi posao u najvećoj mjeri obavili Srbi.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku