Kliker.info

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

u ovoj zemlji običaj da ministri podnose ostavke, iako ih u aparatu vlasti ima blizu 150. Ne događa se to čak i kad se neki od njih, na očigled javnosti,ponašaju kao štetočine. Zbog toga je neopoziva ostavka Emira Suljagića (37), ministra obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo, postala medijski događaj.Suljagićevo ministarstvo nije bogzna kakav ćar u ovdašnjoj hijerarhiji vlasti, ono je tek treće po rangu, ali ministar je ipak ministar. Međutim, ono što ostavku ovog intelektualca i bivšeg novinara čini vrijednom opće pažnje jeste činjenica da je ona iznuđena prijetnjom smrću. Nije mu na kućnom pragu osvanula mrtva riba, već mu je stiglo pismo sa bojevim metkom i prijetećom porukom: „Ostavi se Allaha dž. š. i njegove vjere. Stići će te vjernička ruka." Shvativši da policijsko osiguranje ne rješava suštinu ovog problema, jer su njegovi korijeni mnogo dublji, Suljagić je odlučio da udovolji svojim potencijalnim ubicama. Između danonoćnog straha za sebe i porodicu i kakve-takve slobode,odabrao je ovo drugo. Pravo je čudo da nije otišao ranije, kada je, u ime vjere,bio izložen inkvizicijskom retoričkom linču od ljudi iz samog vrha Islamske zajednice. I to samo zato što je Ministarstvo za obrazovanje i nauku, smatrajući da time ukida diskriminaciju djece, donijelo odluku da vjeronauka ne ulazi u prosjek ocjena, i da se kao alternativni predmet uvede – kultura religija.

 Niko ozbiljan nije u tome mogao prepoznati namjeru da se vjeronauka „protjera" iz škola.Međutim, logika zdrave pameti tu ne pomaže. Ni poznati stav  Alije Izetbegovića da religiju treba učiti u džamijama i medresama, a u školama kulturu religija, kao što jedino i priliči ultikonfesionalnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, nije bio brana vodećim vjerskim autoritetima da Suljagića pošalju na lomaču potpaljenu najbestijalnijim optužbama. Tokommaja 2011. u Dnevnom avazu su danima pljuštali krupni naslovi, poput ovih: „Ukidanje vjeronauke samo je početak", „Suljagić se poigrava s učenicima i nastavnicima", „Ne prihvatamo da nam u školi ubijaju vjeru", „Protesti pred džamijama", „Zašto Suljagić smućuje narod u ovakvoj situaciji", „Bošnjaci su SDP-u dali štap u ruke"… Najozbiljniju prijetnju izrekao je reis Mustafa ef. Cerić, kada je na mevludu u Blagaju pred 30 hiljada vjernika poručio da će oni koji budu dirali u vjeronauku imati „sarajevsko ljeto" na ulicama glavnog grada BiH, očigledno aludirajući na „arapsko proljeće"!? Istovremeno je otvorena sezona lova na tzv. islamofobe među novinarima Oslobođenja, magazina Dani i Federalne televizije. Iako je poznato da odnosi između reisa Cerića i kardinala Vinka Puljića nisu nimalo srdačni, kampanji je svoj bojovnički doprinos dao i monsinjor Petar Jukić: „Mi smo srušili komunističku Jugoslaviju, srušit ćemo i ove neokomuniste."I kuda sve to vodi?

Gdje će, na koji način i sa kakvim posljedicama završiti teror religije, koji je počeo još u ratu, kad je ona, sticajem okolnosti, srasla s nacionalističkim politikama – srpskom, hrvatskom i bošnjačkom – i osjetila slast moći? Kuda vodi i gdje završava put kojim je svojevremeno krenula urnebesna kampanja protiv miješanih brakova, čija su djeca obilježena kao „šizofrena"? Pišući o „turobnom životu u vjeri", Ivan Lovrenović kaže: „Ni po čemu se ne može tako jasno ustanoviti gdje smo i kako smo na imaginarnoj ljestvici civiliziranosti, kao po našim javnim gestama i razgovorima o vjeri, o vjerskim identitetima, vrijednostima i pravima. Svakodnevno u tom pogledu prisustvujemo jednom neobičnom paradoksu, naime, da kod nas oslobođenje religijskog života u postkomunističkom razdoblju nije donijelo sobom nikakvu stvarnu novu emancipaciju u doživljaju vlastite vjere, još manje u doživljaju drugih vjera i njihovih pripadnika, njihovih vrijednosti – ni na individualnom, još manje na kolektivnom planu." Oni koji su htjeli mržnju, danas je imaju u izobilju, ne shvatajući da će se jednog dana i sami u njoj ugušiti. Zastrašujuću količinu primitivizma i mržnje u ime vjere demonstrirao je naš sugrađanin po imenu Mehmed Bajraktarević, sada već bivši direktor Osnovne muzičke škole na Ilidži, koji se na sjednici Nastavničkog vijeća, početkom oktobra prošle godine, ostrašćeno okomio na ministra Emira Suljagića: „Našla se svinja gdje nije bila, nisu očekivali da će pobijediti.

 Da se nadolme za vrijeme dok nisu bili na vlasti, kad su naše državljane slali na Gvantanamo… Kad papa dođe u Zagreb, pola svijeta se klanja, eto razlike između pape i reisa, on je vrhovni autoritet katolika, a reis muslimana. A đubrad muslimanska, kao naš ministar, nađu se da pljuju, on neće ni ime da mu spomene, ono je mene uvrijedilo. To smeće ateističko." Federalna TV je objavila tonski snimak ovog događaja, neke novine su nešto od toga zabilježile, Bajraktarević je tiho smijenjen, i to je bilo sve. Javnost je tobože bila zgrožena Bajraktarevićevim činom. Ma, pusti tu priču. Koja i kakva javnost? A može se samo zamisliti šta bi se desilo da je neki ateista javno nazvao nekog muslimana na javnoj funkciji „teističkim smećem".Za danas je najavljen mirni protest prosvjetara i njihovih đaka, koji će apelovati na relevantne faktore da ministar Emir Suljagić ostane na svojoj dužnosti i „nastavi svoju borbu za poboljšanje naše stvarnosti". Ako bih se namjeravao pridružiti časnim sarajevskim učiteljima, na mojoj paroli bi pisalo: „Emire, vrati se, ništa ti neće biti oprošteno!" Ali, ne samo što ne namjeravam da im se pridružim već naprotiv – javno podržavam svog bivšeg novinarskog kolegu u njegovoj odluci da pokupi stvari i ode. Jer, on je suvišepametan, a nedovoljno nacionalista da bi se bavio politikom u zemlji zatrovanoj kleronacionalizmom, u kojoj nema prolaza za ljude posvećene promjenama i evropskim reformama.