Kliker.info

Petnaest hiljada ljudi okupilo se prošle subote na Trgu Krajine u Banjoj Luci, protestujući pod parolom “Pravda za Davida”. Bio je to vjerovatno najveći poslijeratni protestni skup u Bosni i Hercegovini, impresivna manifestacija građana ogorčenih i povrijeđenih ponašanjem vlasti u slučaju ubistva 21-godišnjeg Davida Dragičevića iz tog grada, koje se pod zagonetnim okolnostima dogodilo 18. marta ove godine.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Kako su javili mediji, skupu su prisustvovali građani iz niza bh. gradova, emotivno zbliženi buntom protiv policijsko-pravosudne farse u kojoj je opisu Dragičevićeve smrti posvećena jedna jedina riječ – utapanje!

Pravda je te večeri tražena i za tragično nastradale mlade ljude Dženana Memića iz Sarajeva i Danijelu Aranđelović iz Tuzle, čiju smrt takođe prate nerazjašnjene okolnosti. Davor Dragičević i Muriz Memić, Davidov, odnosno Dženanov otac, kao i Danijelina majka Spasenija Aranđelović obratili su se okupljenim građanima. Dragičević je tom prilikom i poziciji i opoziciji poručio da ne budu li riješili ubistvo njegovog sina do oktobarskih izbora – “izbora neće biti”.

U velikom ljudskom mnoštvu primijećen je dominantan broj mladih, pripadnika Davidove i nešto starije generacije, koji su uzdignutih stisnutih pesnica reagovali na pojedine akcente Dragičevićevog obraćanja. “Ubili ste budućnost ove države!“, rekao je Dragičević, pomenuvši nekoliko imena iz kruga ljudi koje je optužio za prikrivanje istine o ubistvu njegovog sina. Ne znam na koju je državu Dragičević pritom mislio – na ovu koja se zove Bosna i Hercegovina ili na Karadžićevu tvorevinu koju Dodik, kao već svršenu stvar, u svakoj prilici naziva državom? Da li je tu dilemu imalo i onih petnaest hiljada ljudi okupljenih te večeri na Trgu Krajine?

Indikativno je da za neke beogradske medije, koji inače svakodnevno motre na sve što se događa u Bosni i Hercegovini, vijest o velikim protestima u Dodikovoj političkoj tvrđavi nije bila vrijedna pažnje. Kad su u februaru 2014. u Tuzli, Sarajevu, Mostaru i Bihaću izbile demonstracije sa elementima rušilačkog nasilja, kao izraz nabujalog socijalnog nezadovoljstva građana, Dodik je te događaje okarakterisao kao zavjeru “političkog Sarajeva” protiv Republike Srpske, smišljenu s ciljem da se “ulična revolucija” izveze i izazove haos s druge strane entitetske linije. Pod izgovorom da je Republika Srpska ugrožena, uvedena je neka vrsta mobilnog stanja, kako bi se spriječilo da “baklje revolucije” budu ubačene među njene građane.

Višednevne februarske demonstracije su, iz nekoliko razloga, doživjele neslavan kraj. Ali, sada je mečka zaigrala i u Dodikovom dvorištu. I nije više riječ o mirnoj šetnji nezadovoljnih penzionera, već o protestu građana koji su u raznim kolonama došli na glavni banjalučki trg da se izbore za pravdu. Njihova pobuna je dakle evidentno politička pobuna, jer se na “optuženičkoj klupi” našla izvršna vlast tog entiteta. Ignorisati jednoglasan zahtjev petnaest hiljada ljudi okupljenih na istom mjestu, bilo bi previše i za svemoćnog Dodika. Prije nego što se odluči šta da radi s tom masom buntovnika, moraće da se konsultuje s Aleksandrom Vučićem.

Po mom ličnom shvatanju suštine stvari, impresivnom protestnom skupu u Banjoj Luci nedostajao je jedan jako važan, iako u ovom trenutku teško zamisliv transparent na kojem bi, recimo, pisalo: “Bando nacionalistička!” Komunizam je rušen pod parolom “Bando crvena”, “Bando lopovska” i sličnim sloganima dolazećih demokrata. Upravljačke garniture koje su devedesetih godina apologeti etnonacionalizma i šovinizma nazivali “crvenom bandom” činile su mnoge gluposti, ali i niz dobrih stvari.

U svakom slučaju, njihova pohlepa je bila desetostruko manja od pohlepe i lopovluka današnjih nacionalističkih oligarhija. U vrijeme “crvene bande” sistemska korupcija je bila nepoznata pojava, sudije su, za razliku od ovih današnjih, uživale veliki ugled u društvu, kupovina fakultetskih diploma bila je nezamisliva, mladi stručnjaci nisu bježali iz zemlje, jer ih je društvo cijenilo i mogli su da žive pristojno. To nipošto ne znači da bih ponovo rado vidio “crvenu bandu” na vlasti, bila bi to besmislica, ali ovo danas je u mnogim aspektima neuporedivo gore. Zato mi nedostaje parola “Bando nacionalistička!”

Uvjerljivo i privlačno zvuči govor o razvoju ekonomije, stranim investicijama i otvaranju desetina hiljada novih radnih mjesta. Ali, ta lažna obećanja slušamo godinama. Koridor 5c je, prema nekim političkim glasovima, odavno gotov. Fale mu još samo dva kraja i sredina!? Ova vlast je dokazano nesposobna, neodgovorna i korumpirana na svim nivoima zato što je nacionalistička. Ona je po svojoj prirodi i antidemokratska, naprosto zato što ništa što je ekskluzivno nacionalno ne može biti demokratsko.

To se najbolje vidi po diskriminatorskom odnosu prema etničkim manjinama, koje su se zadesile u etnonacionalističkim torovima, makar one pripadale jednom, drugom ili trećem konstitutivnom narodu. Stoga je promašena svaka kritika takve vlasti koja ne polazi od univerzalnih antinacionalističkih načela. Skoro će tri decenije kako su kleronacionalističke strukture došle na vlast i počele upravljati Bosnom i Hercegovinom. Šta su učinile za to vrijeme? Vuku za sobom nezavršeni krvavi rat i ne znaju, niti žele da dovrše nedovršenu državu kojom upravljaju.

Održavaju se na talasima populizma i retoričke mržnje, a umjesto otvaranja novih fabrika i velikih gradilišta, prisustvuju otvaranju bogomolja, drže govore povodom nekakvih pobjeda svojih slavnih brigada i polažu vijence povodom raznih jubileja. Na njihovim partijskim jaslama uhljebljeno je na hiljade parazita, tzv. stranačkih klijentelista. Najveći paradoks u svemu tome je da pomenute stranke u proteklih skoro pa trideset godina, ni okrutnim ratom, ni u miru, nisu uspjele da riješe nacionalno pitanje u ovoj zemlji, koje od početka slovi kao temeljno pitanje njihove političke filozofije.

Muriz Memić kaže da je njega i Davora Dragičevića nepravda učinila braćom. Ako parola “Bando nacionalistička” većinu ljudi u ovoj zemlji jednog dana učini braćom, to će za nju značiti svjetlo na kraju dugog putovanja kroz noć.