Kliker.info

Kuda ide dejtonska Bosna i Hercegovina i kakav može biti ishod njenih unutrašnjih konflikata? Ovo pitanje se nameće više nego ikad u posljednjih deset ili petnaest godina, ali se na njega ne može tačno odgovoriti. Balkanska pitanja koja se tiču nacije i države, a pogotovo međunacionalnih odnosa, ne podnose konačan odgovor, pa se na kraju ispostavi da su bila postavljena pogrešno.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Društvo je razoreno, ali alternativa ovdašnjoj katastrofalnoj politici, kao i uvijek, postoji, ali se ne može unaprijed predvidjeti. Većina građana je svih ovih godina mazohistički podržavala pogubnu politiku svojih etnonacionalističkih struktura, dok se dio birača smatrao nemoćnim da utiče na tok događaja, poput lajavih pasa pored kojih prolaze karavani.

Većina takvih misli da BiH mogu spasiti samo Evropska unija ili Bog. Ali i ta nada se topi u sudaru sa notornom činjenicom da vladajuće oligarhije nisu nimalo oduševljene političkom i ekonomskom reparaturom BiH, što je uslov za prijem u porodicu evropskih naroda. A što se tiče vjere, na vlasti su ljudi koji vjeruju u sve osim u Boga, iako ih se uvijek može sresti u crkvama i džamijama. I svijet je, velikim dijelom, postao takav da gotovo nigdje i ništa nije sigurno. Svijet uređene socijalne države, besplatnog školovanja i univerzalnog zdravstvenog osiguranja nestao je i na istoku i na zapadu. EU je u sve dubljoj krizi, nije uspjela postati politička zajednica i lokomotiva evropske demokratije, nego egzistira kao zajednica ekonomskih interesa, neka vrsta ogromne berze kapitala i rada. Ipak, to je i dalje najbolje mjesto u Evropi.

Ako, dakle, imamo u vidu svjetsku krizu koja rađa političke pokrete i ideje poput fašizma, lako je zaključiti da je Bosna i Hercegovina dio tog iščašenog svijeta, pred kojim i EU povremeno uzmiče. Poznati filozof i teoretičar kulture Boris Buden, koji živi i radi u Berlinu, primjećuje da se na ovim prostorima desnica uzgaja još od početka devedesetih godina i to ne samo ekstremna, već je riječ o desničarski uređenim društvenim sistemima, opsjednutim nacionalnim identitetima i nacionalnim državama. Na pitanje šta je sa ljevicom, Buden kaže: “Ljevica danas nema nikakav globalan odgovor na to, ona nema armiju, vojsku, mornaricu.

Nemate strah da će vas ljevičari bombardirati, baciti na vas atomsku bombu, nemaju čak nijedan pištolj. Dakle, ljevica uopće ne postoji. Ja se uvijek pitam gdje je nestala ideja da su svi građani unutar zajednice jednaki, a zajednica zasnovana na bratstvu i slobodi? Pitam se šta je skrivila ta ideja? Danas u Hrvatskoj imamo ustaštvo, fazu nacionalizma u kojoj nacionalizam ulazi u period nacionalne samodestrukcije. Kao što je Ante Pavelić uspostavio neovisnu državu Hrvatsku koja je bila projekat samouništenja hrvatske nacije, tako i godine današnje hrvatske neovisnosti jesu ustaške, zato što za to vrijeme nacionalistička politika nije uspjela da napravi nikakav progres, nego je uništavala ono što je naslijedila. Nemaju ništa što bi za ovo četvrt stoljeća mogli da demonstriraju kao svoju historijsku zaslugu. To važi i za Srbiju.”

Buden u pomenutom kontekstu Srbiju pominje pomalo stidljivo, valjda imajući u vidu da je on ipak hrvatske gore list i da mu je dužnost da se, prije svega, kritički osvrće na ideološko i političko smeće u vlastitoj zemlji. Hrvatski pisac i dramaturg Slobodan Šnajder je direktniji: “Krajnje je vrijeme da se novi četnici i, da velim učenije, neoustaše nađu na zajedničkom derneku i napokon shvate koliko su bliski.” Uzgred rečeno, srpska desnica ne samo što je bliska hrvatskoj nego je čak postala institucionalna time što je iznudila ozakonjenje pravne jednakosti partizana i pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta, a potom i rehabilitaciju Draže Mihailovića.

Sada vodi političku bitku za rehabilitaciju kvislinga Milana Nedića, uz poruku: Neka se pripremi četnički komandant Nikola Kalabić! Nakon prvih demokratskih izbora vlast u BiH podijelila su tri etnonacionalistička pokreta. Svaki od njih bio je opsjednut nacionalnim i religijskim identitetom, a srpski i hrvatski i nacionalnom državom u vidu “velike” matične zajednice. Nepomirljivost njihovih ciljeva iskoristili su politički planeri “velike Srbije” i “velike Hrvatske” i BiH je uskoro bila izložena brutalnom ratu i uništenju. Država je nekako ostala na krhkim nogama, ali se stanje političkog duha nije mnogo promijenilo, jer niko nije ostvario svoje ratne ciljeve.

Već je bezbroj puta rečeno da je Dejtonski sporazum predstavljao dobro rješenje za prekid rata, ali loše rješenje za funkcionisanje države. Međutim, pokazalo se da su ta dva rješenja nekompatibilna. U Daytonu su svačija ratna osvajanja manje-više priznata, Karadžićeva tvorevina je dobila ime Republika Srpska, a vladarima rata i mira je dato da i dalje upravljaju silom podijeljenom zemljom. Previše je tu gluposti učinjeno na štetu jedne teško ranjene evropske države.

Slika današnje BiH je žalosna. Vladajuće političke kaste, okorjele u korupciji i spregnute sa organizovanim kriminalom, u permanentnoj su svađi. One nemaju čime da se pohvale, nikakav progres ne stoji iza njihove višegodišnje vladavine. Sve što su učinile je da su uništile ili opljačkale ono što im je prethodni režim ostavio u nasljeđe. A toga nije bilo malo.

Prije nego što odu, i ako odu, sa vlasti, dužni su da nam kažu kako su i u čije ime uspjeli da izvedu tu džinovsku ekonomsku i moralnu destrukciju. Logično je da je tim politikama vladavina prava, na čemu insistira EU, nešto posve strano. I dok trenutno prisustvujemo paranoičnom retoričkom ratu svih protiv svih, EU je prije dva dana ponudila novu strategiju za zapadni Balkan uz sljedeću poruku: Nećemo zaboraviti region, ali ne želimo uvoziti vaše unutrašnje i međususjedske konflikte, niti bilo kakvu političku nestabilnost.

A bosanski lonac kipi li, kipi!