hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : Biranje sudbine

Gojko Berić : Biranje sudbine

August 04
16:23 2017

Vijest je svježa: Evropska unija sve više gubi strpljenje sa Bosnom i Hercegovinom. Tako stoji u pismu Johannesa Hahna, evropskog komesara za proširenje, koje je ovih dana stiglo na adresu prvog čovjeka Vijeća ministara Denisa Zvizdića. Ali, koga to u ovoj zemlji još interesuje?

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Koga uopšte interesuje Zvizdićev izvještaj o stanju nacije, bio on objektivan ili lažan? To više nema nikakve veze sa životnom svakodnevnicom. Vijesti sa domaće političke scene ljudima idu na živce i postale su im dosadne. Sa stanovišta mentalnog zdravlja građana, najbolje bi bilo kad ih mediji ne bi ni objavljivali.

Ono što je stvarni život i što narod zanima, to su vijesti iz crne hronike, dobre sise i stražnjice u kolor-izdanju, rijaliti programi, borbe bikova u Čevljanovićima, na Grmeču i Kupresu, koncerti estradnih zvijezda, udadbe, ženidbe i razvodi poznatih ličnosti… Neki dan su dvojica mladića ukrali golf u Bijeljini i iz čista mira ga survali u jezero Sniježnicu kod Teočaka. Potom su otišli u Lopare i provalili u lokalnu pečenjaru, gdje su ukrali šest kilograma pečenja, nešto novca i nekoliko piva. To, majstori! To je život. Ko se ne bi relaksirao pročitavši tu vijest?

Svakodnevno se krećem među tzv. običnim svijetom i vidim da su se ljudi promijenili. Na državu, koja je dužna da im život učini što je moguće boljim, više ne računaju. Čak joj i ne j… mater, kao nekada. Kao i da ne postoji. Nije ih više briga ni šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom. Mnogi su već ispratili svoju djecu s njihovim diplomama u nevelikom koferu na točkove i kartom u jednom pravcu. Drugi se tek spremaju za taj trenutak. Da li su etnonacionalističke vlasti učinile ljude tako rezigniranim i nemoćnim ili su oni sami izabrali svoju sudbinu? Istina je da narod nije bogzna kako prepametan i da su elite te koje njegovu energiju usmjeravaju prema programiranim ciljevima. Ali, niko ne glasa za političare koji će zatvarati fabrike, širiti siromaštvo, biti podmićivani i potkradati porezne obveznike.

E sad, zašto mnogi birači uporno glasaju za takve? Pa, nadaju se da će ih oni zaposliti, da će im djeci pokloniti diplome, da ih neće kažnjavati zbog nedozvoljenog parkiranja ili vožnje kroz crveno svjetlo, ukratko – da će ih pustiti da rade šta hoće. SDA jer ponosna što je osvojila Sarajevo. A grad se guši u primitivizmu, nasilju, prljavštini i uličnom haosu. Onog trenutka kad bi počeli uvoditi red i, recimo, uklanjati privatne automobile parkirane po trotoarima, politički vlasnici glavnog grada ostali bi bez hiljada svojih pristalica. To je cijena populističke politike, koja se u Bosni i Hercegovini osilila do te mjere da se može govoriti o diktaturi etnonacionalističkih oligarhija. Što se toga tiče, stanje je stabilno.

Ljudi iz Evropske unije gube živce u igri “gluhih telefona” sa ovdašnjim liderima, igri koja postaje tragikomična i besmislena. Evropa uzalud čeka da u komunikaciji s njom ova država progovori jednim glasom, ne videći da je to u sadašnjem kontekstu gotovo nemoguće, jer u njenom tročlanom vrhu sjede političari koji ne samo što jedan drugom ne vjeruju već su im i politički ciljevi potpuno različiti. Reći kako je njihovo ponašanje stvar njihove lične volje, a ne i stvar podrške onih koji su im povjerili mandat, bilo bi netačno.

Možeš ti tom svom narodu – srpskom, bošnjačkom ili hrvatskom – otvarati oči koliko god hoćeš, on će čekati u redovima da uplati listiće sportske prognoze i, najčešće, u kostimima lažnih vjernika ići u crkvu i džamiju, a na izborima glasati za nacionaliste. Čist psihijatrijski slučaj! Problem dakle nije u Dodiku, Izetbegoviću ili Čoviću, kao što se to možda čini “prosvjetiteljima” iz Evropske unije, on je izraz većinske kolektivne svijesti tri etnički podijeljena društva, pri čemu dva od njih nisu pretjerano zainteresovana za jedinstvenu državu. U tome su korijeni naše višegodišnje krize, za koju je teško naći spasonosno rješenje. Zato stidljivi pristup vladajuće garniture nužnim reformama više liči na krečenje urušene kuće, nego na njeno renoviranje.

Poznato je da je pravosuđe jedan od stubova svakog društva. Naše pravosuđe od samog početka prate razne afere i aferice. Gdje je ono danas, o tome najbolje govori nedavna izjava ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića: “U pravosudnim institucijama se vodi rat”. Goran Salihović, glavni tužilac BiH, smijenjen je sa dužnosti nakon niza eskivaža. On je svoju dužnost shvatao kao arhiviranje “osjetljivih” predmeta i njihovo političko selektiranje. Važio je za povjerljivog čovjeka SDA i navodno je oko stotinu predmeta držao “u ledu”. Nekako istovremeno izbio je još veći, gotovo nezapamćen skandal: Salihovićev zamjenik Božo Mihajlović ukrao je, kako pišu mediji, 300 hiljada KM!?

I dok policija juri džeparoše i provalnike, čovjek koji je obavljao jednu od najodgovornijih pravosudnih funkcija hladnokrvno je uzimao novac priložen uz sudske spise i stavljao ga u svoj džep. Prema svjedočenju njegove asistentice Sadine Beridan-Zuhrić, Mihajlović je istrage o političkim ubistvima godinama držao u ladicama, a neraspakovan predmet “Leutar” na podu. Prema takvim ljudima se ne smije imati nikakve milosti, jer oni podrivaju same temelje države i mjesto im je iza rešetaka. Stranačko pokroviteljstvo nad institucijama vlasti dovelo je do vladavine bezakonja. Ovo zlo se nalazilo u samom začetku podjele vlasti po etničkom principu, što je značilo da i tužioci i sudije moraju osluškivati glas svoje etnopolitike.

Ako se prisjetimo raspada Jugoslavije, vidjećemo da su se najprije raspale njene savezne institucije, kao što je bio slučaj sa njenim Predsjedništvom, a potom se raspao i sam sistem. Funkcionisanje institucija bilo je blokirano dominantnim utjecajem republičkih partija i njihovih oligarhija. U godinama rata i tranzicije, koja se svela na kriminalno bogaćenje, u svim novonastalim državama stvorena je nova “politička klasa”, čiji su pripadnici jako dobro znali kako se najvažnije institucije stavljaju pod kontrolu i maskirane formalnom demokratijom rade u njihovom interesu.

Početkom oktobra 2014, u predizbornom TV sučeljavanju za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, tadašnji visoki funkcioner SDA Mirsad Kebo je rekao: “Prisjećajući se nekih godina, vidio sam da ljudi koji su stvarali ovu državu nikada nisu vjerovali u nju, nego su stvarali neke paralelne institucije koje su jedine funkcionisale, a te institucije postoje i danas”.

Kako god bilo, vladajuće stranke su zaplijenile vlastitu državu čineći je nefunkcionalnom. Ili će zakonomjerno doći do raspada sistema, a time i države, ili će politika morati dići ruke od uplitanja u djelovanje institucija.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *