Kliker.info

Nije potrebno da te novinski naslovi svakog jutra podsjećaju na to u kakvoj zemlji živiš. Osluškuj žamor ulice i kafanske razgovore, provozaj se tramvajem, prošetaj pijacom, zastani malo kraj blagajne u bilo kojoj samousluzi… i čućeš buntovne glasove ogorčenih stanovnika glavnog grada.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

“Ne znam kako će se ovo završiti, ovo je ludilo”, govori mi taksista tokom vožnje koja je stajala svega četiri marke. Nisam mu imao šta reći, nego sam ga pustio da se isprazni psujući majku “najvećem lopovu”, da bi onda dodao: “Svi su oni isti, svi kradu.” Mislio je, naravno, na političare. Slušajući ga, pitao sam se po ko zna koji put: pa ako je tako, ako toliko ljudi samo u ovom gradu zna tačnu adresu onih koji su ih osiromašili i ponizili, koji su ih razdvojili ili će ih sutra razdvojiti od vlastite djece, jer će ona otići daleko odavde, zašto im dozvoljavaju da to čine?

Možda sam se ogriješio o tog ljutitog taksistu, ali mi se nekako učinilo da je on tipičan predstavnik mase koja mazohistički podnosi svoju sudbinu – glasa za “svoje”, a onda četiri naredne godine pati. Ima li izlaza iz ove močvare? Svaki piljar zna odgovor na to pitanje. Znaju ga i političari, ali njima nije u interesu da se time previše bave, jer bi to značilo kompletnu političku, ekonomsku i socijalnu reparaciju zemlje. A to nikako ne bi odgovaralo korumpiranim nacionalističkim elitama, koje su svoju apsolutističku moć instalirale u svim oblastima života i tako se zaštitile od javne kritike.

Ako, recimo, državni ministar sigurnosti uporno tvrdi da je Bosna i Hercegovina kao pravna država razvaljena i da u njenom Tužilaštvu vlada haos, onda je to potpuni poraz vladavine zakona. Tolike korupcionaške afere, toliki lopovluk, tolika suđenja, a da gotovo niko nije kriv – sve to govori da se tu ne zna ko pije, a ko plaća. Naše pravosuđe je tragikomično.

Otkud političarima toliki stanovi, vile s bazenima i skupi automobili, dok polovina stanovništva živi u siromaštvu? Ko je svih ovih godina i iz kojih izvora finansirao takvu raskoš na jednoj strani, a proizvodio masovno siromaštvo na drugoj? Gostujući neko veče na TV1, bivši načelnik Opštine Foča, a danas opozicioni poslanik u NS-u Republike Srpske Zdravko Krsmanović, ovako je opisao Milorada Dodika: “Dodik je do podne predsjednik Republike Srpske, popodne predsjednik svoje stranke, a uveče član mafijaške grupe.”

Hoće li ga Dodik zbog ovog tužiti? Ne vjerujem. Neki dan me je na ulici presreo jedan redovni čitalac Oslobođenja. Pita me kakav mi je motiv da i dalje pišem ovakve kolumne kad je sve to uzalud? “Ja sam, kaže, u raznim prilikama imao mnogo bliskih susreta sa ljudima na vlasti. Oni znaju da su njihovi kritičari u pravu, da je sve to istina, ali da ih se to ne dotiče. Psi laju a karavani prolaze.” Sigurno je da se ovo ne odnosi na sve političare i da među njima ima i ljudi, poput Zdravka Krsmanovića, koji pokušavaju da razbiju blokadu nacionalističkih stranaka i nađu izlaz iz krize u kojoj sve ove poratne godine živimo, ali je, barem za sada, omjer snaga neravnopravan.

Umjesto pomirenja i ekonomskog prosperiteta, etnonacionalisti ispunjavaju naše živote istorijskim resentimentima, a naše nade lažnim obećanjima. Na djelu su dva međusobno nepomirljiva sindroma – srpski separatističke i bošnjački unitarističke provenijencije. Oba ta sindroma, najčešće u oblandi lažnog patriotizma, praktično su fiktivna, jer niti je moguće otcjepljenje Republike Srpske, niti je moguća unitarna Bosna i Hercegovina po bošnjačkom ideološkom modelu.

Uprkos tome, ove zavađene ideološke opcije iscrpljuju političku, medijsku i društvenu energiju, skrećući pažnju s problema koji su od životne važnosti za građane. Donkihotski otpor izgradnji pelješkog mosta, koji se uzima kao dokaz tobožnjeg državnog patriotizma, ima samo jedan cilj – manipuliranje emocijama neupućenih Bošnjaka, koji u svemu i svačemu sebe vide kao žrtvu. Ili, kada mislite da će dva entiteta postići saglasnost oko pravca zamišljene autoceste Beograd – Sarajevo?

Šta ako to usaglašavanje potraje godinama? Ovdje propada i ono što je već usaglašeno i potpisano, jer se uvijek nađe neko ko će reći: Moj potpis ne važi! Jesu li svojevremeno naši odabrani politički prvaci u Bruxellesu potpisali izjavu da će predano raditi na provođenju reformi, a danas nemaju ni stida ni obraza što su lagali. “Odmah uvedite promjene ili bježite iz ove države. Politika davanja loša je politika. Ona ubija tkivo ljudskosti i naviku rada. Nema ništa gore i ružnije od države koja umire”, upozorava nas ovih dana američki ekonomski ekspert Artur Lafer.

Lafer, dakle, savjetuje mladima da, u slučaju da do promjena ne dođe u najkraćem mogućem roku, napuste zemlju. Međutim, bilo bi mnogo logičnije da odavde odu neodgovorni političari, ali ne u neku od obećanih zemalja, već tamo gdje ih šalje ovaj američki stručnjak, koji kaže: “Vjerujem da postoji specijalno mjesto u paklu za one koji vladajući uništavaju svoje građane.” Iako metafizička i za pomenute krivce potpuno neškodljiva, ova kazna je slikovita. Ali, stvarnost nije metafizička, ona je surova i frustrirajuća. Bosnu i Hercegovinu napuštaju najperspektivniji naraštaji.

Otišlo je i odlazi na hiljade mladih ljudi, koji će potražiti sreću tamo gdje im ime neće određivati sudbinu i gdje im za posao neće trebati članska karta neke od tamošnjih političkih partija. Prema najnovijim podacima Unije za održivi povratak i integracije BiH, samo za posljednje četiri godine iselilo se više od 150.000 ljudi, čitav jedan grad veličine Banje Luke. Pobjegli su i od depresivne sadašnjosti i od nesigurne budućnosti vlastite domovine. Bježe, da parafraziram uvaženog Lafera, iz umiruće države.

U Mostaru se prepričava sljedeći vic: Aleksa Šantić se javlja iz groba, odriče se svoje čuvene pjesme i zemljacima šalje novu poruku: Ne ostajte ovdje! Šta još treba da se dogodi pa da političari počnu da rade svoj posao?