hamburger-icon

Kliker.info

Gojko Berić : BiH nije ono što tvrdi Dodik, loše mjesto za Srbe, nego je podjednako loše mjesto za sve

Gojko Berić : BiH nije ono što tvrdi Dodik, loše mjesto za Srbe, nego je podjednako loše mjesto za sve

21 Februara
07:39 2020

Podugačka je, tvrde upućeni, lista braće Srba, mahom rodbine i prijatelja, koje je Milorad Dodik uhljebio. Međutim, ni novinari, što se toga tiče, ne mogu biti nezahvalni. Dodik ih je zapošljavao na neodređeno vrijeme, kako one koji su njegovi vjerni politički poltroni, tako i one koji ga razapinju konj’ma na repove.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Zapošljavao je on i svoje političke protivnike u Sarajevu, puštajući ih da se do iznemoglosti bave njegovim provokativnim, često uvredljivim izjavama na račun vlastite države i njenog glavnog grada. Ne zaboravljam ni visokog predstavnika Valentina Inzka, koji je u ponedjeljak uveče, gostujući na N1, pošteno priznao da Dodik svojom politikom samo produžava njegov boravak u Bosni. Ako stvari ostanu kakve jesu, održavajući permanentnu krizu, Inzko bi jednog dana mogao zaboraviti svoju kućnu adresu u Austriji. Ovdje je već deset godina, znatno duže od ijednog drugog diplomate.

Bilo kako bilo, Dodik je početkom ove sedmice ponovo uzburkao javnost u BiH, ali i regionu, iznudivši u Narodnoj skupštini RS-a ultimativni zaključak da strane sudije moraju otići iz Ustavnog suda BiH, kao i zaključak kojim se poništava odluka pomenutog suda prema kojoj je poljoprivredno zemljište u RS-u vlasništvo države.

Rutinski oportunizam

Razgoropađeni lider bosanskih Srba je dva dana ranije izjavio da će, u protivnom, BiH već na proljeće prestati da postoji. Svoj govor na skupštinskom zasjedanju počeo je riječima: “Goodbye Bosno i Hercegovino, welcome RSexit.” Zagrebački Večernji list – izdanje za BiH, beogradski Kurir i mostarski Dnevni list su njegov “oproštaj” od BiH upadljivo plasirali na svojim naslovnim stranama!?

Iako je u svađi sa Dodikom, optužujući ga za uzurpaciju vlasti a on nju za “izdaju” srpskog naroda i RS-a, opozicija je podržala njegove zahtjeve. Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i bivši član Predsjedništva BiH, protumačio je to kao čin rutinskog oportunizma: “Glasali smo za pomenute zaključke kako ne bismo bili proglašeni izdajnicima, iako znamo da je ideja koja iza toga stoji neostvariva.

Ali, ako je to u interesu RS-a, neka im bude, neka se Dodik sam nosi sa svojim obećanjem”. Međutim, opozicija nije time oprala ruke od dezavuisanja Ustavnog suda, niti je pružila dokaz da je manje nacionalistička od vladajućeg bloka. Kako drukčije objasniti upozorenje Mirka Šarovića da “nije pametno da sada pričamo o otcjepljenju i secesiji, za to ima vremena”?

Sve je to, reklo bi se, luk i voda, prazna puška o Dodikovom ramenu. Ali, u tom ludilu ima sistema. Dodik u svoju priču unosi novu, jako opasnu tezu, prema kojoj “Bošnjaci mrze Srbe i žele ih uništiti, a predstavnici bošnjačkog naroda misle da je došlo vrijeme za konačan obračun”?! Ponovio je da ga Amerika neće zaustaviti i naglasio da govori ozbiljno.

Tvrdeći kako BiH nije iskoristila svoje multietničke potencijale, Željka Cvijanović je i ne htijući otkrila da je njen lament nad tom “propuštenom prilikom” ne samo neiskren već i ciničan. Nisu li upravo ti multietnički potencijali bili predmet brutalnog uništavanja i zatiranja tokom rata devedesetih, u čemu je etničko čišćenje imalo ključnu ulogu.

Treba li Željku Cvijanović podsjećati da su upravo Srbi bili pokretači i protagonisti tog zla? Treba li je podsjećati na nacističku teoriju koju je propagirala univerzitetska profesorica biologije Biljana Plavšić, a koja je glasila da su Bošnjaci “srpski genetski otpad”? U Haagu je osuđena kao ratni zločinac. Izblefirala je sud lažnim pokajanjem i nakon što je izdržala relativno blagu kaznu vratila se u Beograd. Od tada se mnogo toga promijenilo, ali niko tako kao Milorad Dodik.

U ratu opozicionar Karadžićevoj politici, poslije rata američki favorit među srpskim političarima u BiH, Dodik se počinje uspinjati ljestvicama vlasti i javno priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid. Vremenom postaje žestoki nacionalista, poriče srebrenički genocid i biva obilježen kao glavni rušitelj Bosne i Hercegovine, potom kao Vučićev vazal i, na kraju, kao Putinov poštar za Balkan.

Bošnjačka politika, u prvom redu ona oličena u vladajućoj Stranci demokratske akcije, nikada nije imala adekvatan odgovor na Dodikove podrivačke prijetnje. Ona je prihvatala retorički rat s njim, valjda smatrajući da je to najkorisniji oblik bošnjačke političke prakse – s jedne strane stvaran je utisak da jedino SDA stoji na putu separatističkim tendencijama, srpskim i hrvatskim, a s druge strane ta uloga je učvršćivala njenu vladajuću poziciju.

Tako je lavovski dio političke energije jednog, drugog i trećeg nacionalizma odlazio niz vjetar. Zato smo danas u zapećku Evrope, siromašni, frustrirani i zaglibljeni u lažnom traganju za tobožnjom ravnotežom nacionalnog i građanskog. Kad je riječ o Miloradu Dodiku, i dalje smatram da su njegovi štetočinski gafovi račun između njega i međunarodne zajednice. Ko i kako krši Dejtonski sporazum i gdje je ta famozna crvena linija, stvar je o kojoj zadnju riječ ima Valentin Inzko. Tajna je u njegovoj šutnji.

Pravosuđe rak-rana čitavog sistema

Da je BiH zemlja bezakonja u kojoj je pravosuđe rak-rana čitavog sistema, jer je pupčanom vrpcom vezano za centrale vladajućih stranaka, to je konstatovano bezbroj puta. Oko 80 odluka Ustavnog suda neka nevidljiva ruka i u jednom i u drugom entitetu vezala je mačku za rep. Na sve to naše slavno državno Tužilaštvo šuti.

Milorad Dodik je politički nitkov jednog turbulentnog vremena. Ali upirati prstom samo u njega, kao Pedra koji jedini treba da visi, a žmiriti na oba oka pred ignoriranjem najviše pravne instance u Federaciji, politički je licemjerno. Omalovažavati Ustavni sud jer u njemu sjede strane sudije, što čini Dodik, uz otvorenu podršku svog političkog pajdaša Dragana Čovića, i praviti se kao da neke odluke tog suda naprosto ne postoje, što je manir vodeće bošnjačke stranke – u čemu je tu suštinska razlika?

Biti član Ustavnog suda nije garancija nečije nezavisnosti i moralnosti. Što se toga tiče, svejedno je da li je neki sudija Srbin, Bošnjak, Hrvat, Nijemac ili Italijan. Banjalučki advokat Krstan Simić bio je sudija Ustavnog suda iz reda srpskog naroda. Kompromitovao se poslavši mobitelom poruku Dodiku: “Šefe, učinio sam koliko sam mogao…”.

Trideset godina istorije je izgubljeno. Danas smo jedina zemlja u Evropi bez svog političkog identiteta. BiH nije ono što tvrdi Dodik, loše mjesto za Srbe, nego je podjednako loše mjesto za sve, a nije ni ono što verglaju bošnjački političari – suverena, jedinstvena, demokratska i antifašistička.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *