Kliker.info

Otišlo je ljeto, prošao je najljepši dio jeseni, pao je, evo, i prvi snijeg, sve se mijenja, a samo najgore stvari u ovoj zemlji ostaju iste. Država je dospjela na rub ekonomskog i političkog ponora, a dvojica najodgovornijih političara, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović, nastavljaju da razmjenjuju opasnu nacionalističku retoriku, unoseći strah i najcrnje slutnje među građane.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Dodikovo “proročko” ukidanje višestoljetne države Bosne i Hercegovine, koje bi se, po njemu, desilo istovremeno sa otcjepljenjem Republike Srpske, postalo je udica na koju se, sa međusobno nepomirljivim emocijama, hvataju i Srbi i Bošnjaci. Vrijeme je zrelih, ako ne i već prezrelih krušaka, pa se Dodiku, izgleda, učinilo zgodnim da ovaj dar jeseni uporedi sa Republikom Srpskom. On je, naime, prije tri dana u intervjuu beogradskim Večernjim novostima izjavio da je taj entitet samo formalno u sastavu BiH, a da je zapravo država, koja je već sada spremna da kao zrela kruška padne u krilo majčici Srbiji!? Kad bi znao, veli Dodik, da bi njeno otcjepljenje prošlo bez mrtve glave, on bi istog časa potpisao takvu odluku, uvjeren da će do toga doći za deset ili petnaest godina.

Njegov Veliki brat Aleksandar Vučić na sve to mudro šuti, držeći se tek deklarativno proglašenog načela da se Srbija neće miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Ali, ko da mu vjeruje? Zašto ne došapne svom Malom bratu: Prestani se budalesati!

Ali, zato je tu Bakir Izetbegović, političar nemaštovitog populističkog kova. Govoreći za Deutsche Welle, on je rekao da bi Dodikova “zrela kruška” mogla biti uzrok novog rata, ukoliko prijetnja otcjepljenjem ne bi bila spriječena političkim sredstvima. Na pitanje novinarke “Da li ste spremni na tu najgoru opciju”, Izetbegović je odgovorio: “Da, spremni smo. Svako ko voli ovu zemlju, branio bi je”. Ovo nije prvi put da se iz Sarajeva šalju signali kojima se, istina uvjetno, najavljuje novi ratni sukob. Ratom je svojevremeno prijetio i Željko Komšić, rat su pominjali i neki penzionisani bošnjački generali, čak i jedan poznati bošnjački pjesnik i islamolog smatra da Bošnjaci ne treba da se plaše novog rata. Ali, da vidimo kako bi taj rat izgledao. Iz konteksta Izetbegovićeve, i ne samo njegove, izjave lako je zaključiti da bi on značio napad na Republiku Srpsku. To bi dakle bio etnički sukob najširih razmjera. Krv bi ponovo potekla potocima. Kakvi su izgledi da, u jednom takvom raspletu, Republika Srpska postane prošlost, a Bosna i Hercegovina oslobodi čitavog jednog naroda?

Nikakvi! Tačnije rečeno, novi rat bi, bez obzira na njegov ishod, državu Bosnu i Hercegovinu u njenim današnjim granicama zauvijek učinio nepostojećom. Nikog ozbiljnog ne treba u to uvjeravati.

Ko bi to, uostalom, dobrovoljno išao u takav rat? Malo ko od onih koji su preživjeli strahote minulog. Već je objavljeno da je u posljednjih nekoliko godina Federaciju BiH napustilo gotovo 70.000 ljudi u najboljim godinama, isto toliko i Republiku Srpsku. Nisu pobjegli samo od beznadežnog siromaštva, nezaposlenosti i bijednih nadnica, pobjegli su i od nacionalističke politike koju ovdašnji lideri tako uporno održavaju, pretvorivši je u jedini način bavljenja “narodnim interesima”. Postoji vakcina protiv gripe, ali ne postoji vakcina koja bi narod zaštitila od populističkih blefova ovdašnjih lidera. Ratne sjekire jesu, doduše, zakopane, ali kao što vidimo, mogu biti i iskopane. Ne bi li, međutim, bilo pametno da gospodin Izetbegović pozove, recimo, Bogića Bogićevića, Slavišu Šućura, Miru Lazovića i istog tog Željka Komšića i upita ih: Da li biste vi učestvovali u pohodu na Republiku Srpsku u slučaju da Dodik proglasi njeno otcjepljenje?

Ne znam kakve bi oni odgovore dali na to teško patriotsko pitanje, ali pretpostavljam da bi na znak novog rata veliki dio stanovništva pobjegao iz ove zemlje, kao što je pobjegao ili protjeran devedesetih godina. Sve to, naravno, aktuelni bošnjački lider zna, ali sve to govori upravo zato što zna da su šanse za izbijanje novog rata u Bosni i Hercegovini minimalne. Premda, kako ovih dana upozoravaju neki zapadni analitičari, Rusi opremaju i obučavaju avanturiste u Republici Srpskoj, što, kako navode, u kombinaciji s malim grupama muslimana može biti vrlo opasno.

Što se tiče Dodika, nije pretjerano reći da je on politički smutljivac koji tako mora i završiti. Međutim, gledano iz političke žabokrečine u kojoj se nalazi Federacija, on ipak nešto radi. Primjerice, sastavlja kilometar po kilometar autoputa. On je “pragmatičan” samo u jednoj disciplini – u presipanju iz šupljeg u prazno, kao što je to slučaj sa najavom, a potom odjavom raznih referenduma.

Dovoljno da hipnotizira većinu Srba. I onda slušam neko veče kako na osnovu te “vještine” novinar jednog ovdašnjeg Javnog servisa izvlači zaključak da je “Dodik još jednom pokazao da je vješt političar”?! Ako mu iko dobaci konopac spasa, to će biti njegov iskreni politički neprijatelj Bakir Izetbegović, čiji gafovi, poput ovog najnovijeg, idu u korist njegove vlastite štete, a u prilog ne samo Dodiku, već i Vučiću. Rekavši novinarki Deutsche Wellea da je BiH trebala priznati nezavisnost Kosova, te da on “gura stvar u tom pravcu”, Vučićeva Vlada je iskoristila za političku mobilizaciju nacije, pa je čak najavljena hitna sjednica državnog Savjeta za odbranu!? Zar Vučić nema prečeg posla? Zar je svako ko ne zatvara oči pred kosovskom stvarnošću zakleti neprijatelj Srba i Srbije?

Svako razuman bi volio da Republika Srpska nikada nije priznata ni pod tim, niti pod bilo kojim drugim imenom, jer je nastala na užasnim zločinima. Međutim, nedefinisana bošnjačka politika već godinama ima sama sa sobom jedan ozbiljan problem. Bilo da je riječ o njenoj desničarskoj ili ljevičarskoj opciji, ona nije znala da se odredi prema postojanju i jačanju ove ekskluzivno etničke paradržavice, čekajući da Gordijev čvor presiječe međunarodna zajednica i da ukroti goropadnog separatistu Milorada Dodika, bošnjačka politika je završila u slijepoj ulici.

Iskopavanje ratnih sjekira nije najbolji način da se izađe iz te ulice, ali jeste najsigurniji način da Bosna i Hercegovina kao država nestane.