Kliker.info

Ratni komandant 5. korpusa Armije RBiH generalpukovnik Atif Dudaković trenutno je u Bihaću, a vrijeme provodi u krugu porodice i prijatelja. Opušten je i nije nimalo uznemiren zbog učestalih napada iz RS, medijskih izvještaja o tobožnjim dokazima o navodnim ratnim zločinima, a na pozive i tvrdnje o njegovom hapšenju, general Dudaković se i ne obazire.Proslavljeni komandant u ekskluzivnom razgovoru za "Dnevni avaz" govori o akciji "Tigar – Sloboda 94", koju je svojevremeno francuski list "Le Monde" ocijenio najuspješnijom vojnom ratnom operacijom tog vremena, pozadini ataka na njega i odgovara na tvrdnje da je pod nečijom zaštitom.
Akcija "Tigar – Sloboda 94" tema je posljednjih napada na Vas. Terete Vas da ste odgovorni za likvidaciju dvojice zarobljnih pripadnika NO APZB. Možete li podsjetiti na vrijeme pred početak akcije, zašto se ona dogodila i koji joj je značaj? Kakva je u zemlji tada bila situacija?
– Malo je reći da je to bila vojno i politički složena akcija, ali i potpuno neizvjesna. Na jednoj strani, rat sa srbijanskim agresorom, na drugoj sukob s Hrvatima, a kod nas u Cazinskoj krajini dolazi do proglašenja APZB, odnosno otvorenog stavljanja Fikreta Abdića u službu beogradske politike. Međunarodna zajednica tada statira i čeka pobjednika balkanske krčme.
Po izbijanju sukoba sa APZB i prijemom moje dužnosti za komandanta 5. korpusa ARBiH, izbjegavao sam borbe s Abdićevim snagama. No, 2. decembra 1993., kada su izvršili napad preko Korduna kroz srpske redove na Tržačka Raštela i Šturliće, počele su intenzivne odbrambene borbe, a onda u januarskom primirju 1994. i sa Srbima i sa snagama Fikreta Abdića, počeo je period nekog iščekivanja – čega, to niko nije znao. Čekanje da će neko "odozgo" riješiti pitanje autonomije, pa i stanje u BiH, očito je bila zabluda. Procijenio sam da ćemo nešto riješiti samo vlastitim snagama.
Nužno je bilo prodrijeti iznutra u redove Fikreta Abdića i obavijesnim djelovanjem i mi smo to i uradili. Hamdija Abdić Tigar bio je osoba koja je za to bila najsposobnija. Spletom okolnosti, on je došao u kontakt s Abdićem, odnosno "prodao mu se", a ujedno bio je čovjek od mog posebnog povjerenja. Tako je došlo do ideje o jednoj velikoj prevari i započela je akcija "Tigar – Sloboda 94", koja je promijenila tok ratovanja, ali i mnogih drugih odnosa. Bila je to svojevrsna obmana, ali se pokazalo da su njeni rezultati bili briljantni.
Koji su bili ciljevi čuvene akcije?

Koliko je akcija trajala i kakvi su rezultati postignuti?
– S ove distance lako je reći: Hamdo je ubačen, a Fikret Abdić i njegovi saradnici su mu povjerovali. Bišćani su u ta 63 sata trajanja akcije odglumili probleme i to je gotova priča. Međutim, nije to tako. Trebalo je dugo vremena da Hamdija Abdić stvori povjerenje, da se napravi lažna saradnička mreža, da uvjeri naredbodavce u uspjeh cijele zamisli pobune, ali i sam da se dokaže.
Sve skupa, to je trajalo oko šest mjeseci. Neprijatelj je pretrpio gubitke u trojici mrtvih, a dvojica su zarobljena. Oko 1.000 pušaka tokom akcije je prebačeno za te navodne pobunjenike koje je Abdiću trebao na raspolaganje dovesti Tigar. Oružje je završilo u 5. korpusu. Međutim, značaj akcije imao je i psihološki efekt – kod Fikreta Abdića i njegovih sljedbenika jedno totalno nepovjerenje, a kod našeg naroda snažan impuls svijesti i vlastite snage, uvjerenje u pobjedu i međusobno povjerenje.
Tada su uslijedile brojne uspješne odbrambeno-oslobodilačke akcije 5. korpusa sve do kraja rata. Snage Fikreta Abdića nikada se nisu oporavile nakon akcije "Tigar – Sloboda 94". Valjda je zato s pravom Manojlo Milovanović, načelnik Generalštaba VRS, kazao da je 5. korpus ARBiH izrastao u najjači korpus na Balkanu, iako ja mislim da je to bio i splet drugih okolnosti.
Opet ste na udaru i pod raznim optužbama za ratne zločine? Kako to tumačite, odnosno zašto se to dešava?

– Pa, imam osjećaj da se u Bosni sve što valja dovodi u sumnju i pitanje. Sjetimo se ishitrenih mijenjanja naziva gradova i ulica, pa rušenja spomenika i pravljenja novih spomenika, kao što je spomenik Draži Mihailoviću u Višegradu. Normalan čovjek ne može vjerovati šta se sve ovo dešava u našoj lijepoj BiH.Patriotizam kao čast, obaveza, apsolutno je za mnoge izgubljen, osim za manipulisanje raznih političkih mešetara koji prizivaju i pozivaju na nacionalno-vjerske emocije. Nisam ja za to da se ova kampanja koristi u svrhe taborisanja. Ali, možda ovo može inicirati na prozivanje stvarnih zločinaca i otvaranje priča o događajima širom BiH. Degutantno je slušati srpske vapaje o navodnom strijeljanju dvojice muslimana od 5. korpusa, a ne spominjati ni Srebrenicu, ni Zvornik, Foču, Prijedor, nažalost i tako dalje… Volio bih u srpskim novinama pročitati ili barem čuti u njihovim medijima Panteliju Ćurguza iz Dubice, predsjednika tamošnje boračke organizacije, da kaže koliko je stradalo i kako su stradali Bošnjaci u Dubici 1992. I šta je on radio na Gradačcu 1992. i 1993. Ali, očito taj film još nećemo gledati. Volio bih i da Đukić, predsjednik logoraša RS, spomene bar dva logora na teritoriji pod kontrolom Vojske RS gdje su bili zatočeni Bošnjaci.

 Ali, prozivanja su sve češća i glasnija.
– Kada poredamo činjenice, vidimo da se etiketiraju i prozivaju Bošnjaci i ugledni ljudi u BiH. Primjećujemo da je na udaru svako ko iole ima autoritet, da ga prozivaju, napadaju, optužuju, prave mu krivične prijave, pa i optužnice. U ratu su takve likvidirali, a sada bi ih pod raznim optužbama zatvarali. Suština je eliminisati svakoga ko može povesti i okupiti ljude i ko može biti autoritet. To je prava suština svega ovoga.
Šta biste poručili braniocima BiH, ljudima koji su nas branili od agresora, a kojima se sutra može desiti isto što i Vama – da ih optuže za zločin? 

– Situacija sa mnom ili brojnim našim borcima je kao da smo pred svršenim činom. To nije dobro. Praznine u životima našeg naroda, posebno onih koji su stvarali ovu državu, moraju biti popunjene duhom nove vrijednosti. To moraju znati naši lideri ili vođe nove demokratije. Ja sam svjestan i slabosti ili nekih ličnih propusta, ali ja zahvaljujem našim borcima koji su održali duh BiH. I sigurno, kada nas se neprijatelji nisu uspjeli riješiti u onim surovim, teškim uvjetima, nećemo dozvoliti ni da sada budemo ponižavani, jer ostvarivanje njihovih ciljeva jednostavno više nije moguće. 

Operacija MAČ                – Nema opštine koja je u ratu bila pod kontrolom VRS, a u kojoj se časno vojnički nastupalo i gdje nisu pobijeni ljudi koji nisu bili u borbama. Zašto se ne istraži svaki slučaj? Pa, zar nisu predočene naredbe VRS nazvane operacija MAČ, o biološkom trovanju naroda tadašnjeg Bihaćkog okruga. Zašto se ne istraže osobe koje su donijele te naredbe – Martić, Čelektić? Pa, neka se istražim i ja, ali simptomatično je da se svake godine u isto vrijeme događaju ovakvi sinhronizirani napadi na mene.  Samira Džanić (Dnevni avaz)