hamburger-icon

Kliker.info

Franjo Topić: Papa Franjo smatra da je Bosna I Hercegovina važna !

Franjo Topić: Papa Franjo smatra da je Bosna I Hercegovina važna !

Februar 07
22:35 2015

Topic75Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, mons. prof. dr. Franjo Topić govori za Oslobođenje o svojoj najnovijoj knjizi, motivima da tako snažno zastupa prijateljstvo i zajedništvo među ljudima te ljudska dobročinstva, Napretkovim programima i ostvarenju dijaloga života, objašnjava zašto podržava novoizabranu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar – Kitarović u zalaganju da se nadogradi Dejtonski ugovor, a odgovara i na pitanje što skori posjet pape Franje znači za Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu i njega osobno

Nedavno je objavljena Vaša knjiga “Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar”, to je zapravo dorađena verzija Vašeg magistarskog rada na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. U Uvodu, među ostalim, ističete aktualnost problema povijesti te pitanja: što je povijest, odakle nastaje i kamo je usmjerena? O povijesti se danas puno govori, mnogi se pitaju kako promišljati događaje iz prošlosti, kako Vi promišljate povijest? 
– Povijest je uvijek vrlo aktualno pitanje, jer je živimo svakog trena pojedinačno i cijelo čovječanstvo. Ono što je mene posebno zanimalo, a zanima me i sada neovisno od znanstvenog i stručnog rada jest pitanje: koji je smisao povijesti, šta određuje tijek povijesti, kuda ide? Uvijek je bilo različitih pristupa i koncepcija o povijesti, od velikih mislilaca kao što su sv. Augustin, Vico, Hegel pa do Hansa Ursa von Balthasara. Povijest nije linearna. Svjedoci smo ogromnog tehnološkog napretka, od interneta do zadivljujućih svemirskih istraživanja, ali i stalnih ratova, tako da sve to posložiti i razumjeti nije jednostavno. Kao čovjeka koji misli, zanima me, a mislim da bi svakoga trebalo zanimati: šta to određuje povijest? Čovjek je u pozadini povijesti, za čovjeka vjernika naravno da je Bog prisutan u povijesti, da djeluje, ali nije lako razumjeti i spoznati što je djelo Božje, a što ljudsko. Balthasar je napisao dvije knjige o teologiji povijesti, koje su sad prevedene i na hrvatski, a obrađuje to pitanje i u mnogim drugim knjigama. Podsjećam da je napisao 75 knjiga i više od 400 znanstvenih članaka.

Iz povijesti treba učiti

Pitanje smisla povijesti posebno obrađuje u dijelu trilogije koja se zove “Teodramatika” u četiri velike knjige. Taj dio trilogije obrađuje filozofski transcendental bonum (dobro) i posebno je razradio pitanje ljudske slobode, pitanje kako se božanska sloboda i ljudska dodiruju, sudaraju, isprepliću, određuju itd. Inače, bez slobode i ljubavi ne može se razumjeti svijet niti ljudska povijest. Sloboda znači da čovjek može činiti i ono što nije dobro, nažalost, to vidimo kroz povijest, gotovo da nema vremena u cijeloj povijesti bez ratova pa i u naše vrijeme. Svi su načelno protiv rata, međutim, ratova ima stalno i  svakodnevnih ubijanja, svejedno je li to Sirija, Irak, Nigerija, Ukrajina.

Vaša najdraža izreka o temi povijesti?
– Onaj tko ne uči iz povijesti, osuđen je da je ponavlja. Poznata je i izreka: Historia est magistra vitae, povijest je učiteljica života, ali ima i ciničan dodatak: iz koje se uglavnom ništa ne uči. Iz povijesti bi se uistinu trebalo učiti, ali mnogi od nje nisu naučili i ne žele da nauče. Da je drugačije, ne bi se ponavljalo ovo zlo.

Kako se sjećati?
– Bez sjećanja čovjek ne postoji, bez sjećanja povijest ne postoji, to je naša prošlost i ona utječe na nas. Prošlost je takva kakva jest a kako ćemo je tumačiti i upotrebljavati to je drugo pitanje. Pamćenje i sjećanja treba čistiti. Sjećanja žive u nama, povijest živi u nama, ne možemo je izbrisati, to nije nikakav mehanički čin. Mi smo obilježeni svojom obitelji, genetikom, društvom, školom, sve je to dio povijesti i mi u tom smislu živimo, rastemo kao biljka na nekom humusu koji bitno utječe na rast i plod biljke.

Kako gledate na aktualiziranje pitanja tradicije, nacionalnog i kulturnog identiteta u svim novonastalim državama na prostoru ex-Yu pa i u BiH?
– Sviđa mi se rečenica poljskog filozofa Leszeka Kolakowskog: “Da se naši preci nisu bunili protiv tradicije, mi bismo bili još u pećinama, a kada bi danas nastala sveopća pobuna protiv tradicije, mi bismo se vratili u pećine”. Već smo rekli da nas povijesna događanja određuju i osobno i kolektivno. Kod nas u Bosni i Hercegovini možda je često zloupotrebljavanje prošlosti. Nakon kataklizme zadnjeg rata koji smo doživjeli, a mnogi građani BiH još pamte i Drugi svjetski rat, nije se lako suočiti s tim sjećanjima. Ona nas obilježava i uvjetuje. Tradicija je dio naše povijesti i prema njoj se treba odnositi onako kako reče Kolakowski. Ono što je dio povijesti i tradicije i što treba uvijek imati na umu jest činjenica da je u Bosni i Hercegovini religija odredila i nacionalni identitet, što na primjer nije slučaj u Albaniji. No to je tako i ne treba bježati od toga, niti se ljutiti zbog toga, nego nastojati što bolje razumjeti tu činjenicu i tražiti harmoniju među našim narodima i religijama.

Poznato je da osobno snažno zastupate prijateljstvo i zajedništvo među ljudima, Vaš motiv?
– Treba dodati da je to moj odgovor na moto bivšeg sistema “bratstvo i jedinstvo”. Brata ne birate, prijatelj se bira, uvažava, bira se za prijatelja onog s kojim možete, koji vam odgovara. Jedinstvo može biti umjetno, nametnuto, može voditi u jednoumlje, a zajedništvo (koinonia) znači da ne budemo razjedinjeni, suprotstavljeni, da stvaramo prijateljstvo. To je i filozofija Hrvatskog kulturnog društva Napredak. To znači da prihvaćate ljude da budu ono što jesu, što žele da budu, a ne da im se nameće. Uostalom, parola “bratstva i jedinstva” pokazala se neuspješnom, rat je to drastično pokazao. Našu poziciju prihvaća većina ljudi i zato u Napretku ima članova muslimana, Bošnjaka, Srba, Austrijanaca, Talijana… Mi imamo svoj identitet, ali ga nikome ne namećemo, poštujemo druge i drugačije i zato bez problema u našem klubu igraju mnogi nehrvati, nastupaju na našim turnirima, koncertima. Što se god silom nameće, to će prije ili kasnije propasti. Tri naroda u BiH i ostali, kako se to već kaže, trebaju uvažavati različitosti, ali stvarati harmoniju, prijateljstva, a ne biti suprotstavljeni. Bh. situaciju su rat i politika bitno odredili. Nacionalne stranke uzimaju nacionalnost za glavni argument i zato je tako velika tenzija. Znate, kad se kaže da je vaš narod ugrožen, onda vas ljudi ne pitaju za radna mjesta, standard, plaće itd., nego se zbijaju redovi, te su i izbori bitno obilježeni nacionalnim pitanjem. Tako se produbljuje jaz između naroda i etničkih grupa, što je šteta. Ali i to je faza koja se mora proći pa će jednom doći i normalnija vremena. Stoga je važno da se nacionalno pitanje što bolje riješi pa će onda biti sporedno pitanje.

U Napretkovom kulturnom centru ovdje u Zagrebu prošlog tjedna promovirali ste Zbornik radova s Međunarodnog simpozija o Krunoslavu Draganoviću, održanog u Sarajevu 2013. Zbornik je naslovljen: “Krunoslav S. Draganović – svećenik, povjesničar i rodoljub”. Zašto su danas važna sjećanja na ljude poput Draganovića? 
– Dobro uvijek treba poštivati i cijeniti. Smatram da treba promovirati ljude koji su učinili dobro ljudima, koji su pomagali drugima. Isus kaže: Tko god dadne čovjeku čašu hladne vode da je samom Njemu dao. I ne kaže da se gleda po društvenom statusu, po vjeri, rasi. To je božanska logika.

Zbog čega ovu knjigu treba pročitati?
– Zato da se prije svega vidi koliko čovjek može učiniti kad hoće. Puno je bilo drugih koji nisu htjeli činiti, a onda su kritizirali. Draganović je založio svoj život, bio je neumoran. Bavio se humanitarnim radom, pomagao je ljudima. Uvijek je više radio nego što je trebalo. Bio je talent, kapacitet i imao volju da bude društveno koristan. Za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata obilazio je sve logore po Italiji i pomagao ljudima, intervenirao je puno puta za ljude u nevolji različitih nacija i profila. Kao tajnik bratovšine sv. Jeronima u Rimu poslije rata pomogao je mnogim izbjeglicama hranom, novcem. Zaposlio je oko 10.000 ljudi u Njemačkoj, oko 30.000 pomogao da odu u Južnu Ameriku. Napravio je ono što nisu mnoge institucije. Kao povjesničar dosta je napisao, skupljao je dokumente o stradanjima Hrvata i drugih u Bleiburgu. Zato je on po mom sudu ekstra velik. Njegov dolazak u Jugoslaviju izazvao je mnoge kontroverze, ali je bitno reći da, koliko se zna, nikome nije naškodio svojim iskazima. Bio je direktor Napretkove Historijske zbirke, pisao u Napretkovim kalendarima i knjigama. I njegov otac je bio aktivan u Napretku, a brat Zvonimir bio je direktor Napretkove zadruge u Zagrebu.

Zašto danas kada se kaže rodoljub, to više zvuči negativno nego pozitivno?
– Mislim da je normalno biti rodoljub. Draganović je bio rodoljub hrvatski i bosanskohercegovački, nije to ili-ili, to je kompatibilno, za njega je nesporno bilo da je Bosna i Hercegovina njegova zemlja i volio je iskreno. Mi smo također obilježeni svojim zavičajem, svojom zemljom. Znam da ciljate i na mene, meni je sasvim normalno da volim svoj zavičaj, za mene nije suprotstavljeno da se osjećam Hrvatom, Bosancem, Europljaninom i građaninom svijeta. Ja sam isto rodoljub, volim svoju zemlju, svoj narod i ne bih nizašto zamijenio Bosnu i Hercegovinu.

Na bh. kulturnoj sceni Napredak je prisutan s nizom odličnih programa. Što pripremate ove godine?   
– Nekoliko knjiga ćemo izdati. Među ostalim, i knjigu biskupa Tomislava Jablanovića o islamskoj apologetici, zatim zbornik o 20 godina obnove Napretka. Središnjica redovno priređuje poznate božićne i uskrsne koncerte, promocije knjiga, tribine. Mnoge podružnice rade puno, npr. u Busovači, Kreševu, Uskoplju većinu kulturnog rada nosi Napredak. Rade odlično podružnice u Tuzli, Beču, Hamiltonu, Zagrebu itd. Teško je zamisliti kulturnu scenu posebno u BiH bez Napretkovog rada. I sve je to u funkciji davanja ljudima optimizma, zbližavanja, pomirenja. Mi realiziramo dijalog života, osobno smatram da Bosna i Hercegovina ima poslanje, misiju za dijalog i ekumenizam. Kao što svaki čovjek ima misiju u životu – mi nismo bezlična lica, nismo poslani u život tek tako! – tako i svaka zemlja ima svojevrsno poslanje. I naš Nogometni klub Sašk ima svoju dijalošku i ekumensku misiju, u njemu igra većina muslimana, što nikada nije bilo problem. Za Božić smo već održali 23. šahovski turnir na kojem su sudjelovala 84 velemajstora i majstora, svih nacija i iz susjednih zemalja, Srbije, Crne Gore, Slovenije, Hrvatske itd. Lako je svađati ljude, a teško je miriti. Zar nismo tome svjedoci i u obitelji, komšiluku. Organiziramo s našim prijateljima i neke važne međunarodne konferencije.

Zar konferencije o socijalnom dijalogu ne bi trebali praviti političari?
– Važne su i nevladine organizacije, ne treba čekati da samo vlast organizira, treba svatko nastojati da čini što više. Napredak je s talijanskim katoličkim sindikatom (MCL) i EZA, velikom asocijacijom različitih sindikalnih i socijalnih udruga, a uz podršku Europske unije, organizator konferencije o socijalnom dijalogu u Podgorici početkom veljače. Sličnu priređujemo u travnju i u Beogradu i bit će još konferencija. Napredak je već pet godina član EZA iako po naravi stvari ne spadamo tamo i pogotovo što BiH nije ni kandidat za EU.

I službeno dio EU

No predsjednik Europskog centra za socijalna i radnička pitanja (EZA) Chanterie je sudjelovao na jednoj konferenciji u Sarajevu, koju je Napredak s MCL-om organizirao i oduševio se našim radom, pa nas je odmah pozvao da im se pridružimo. Nisu nas mogli primiti kao bosanskohercegovačku udrugu jer Bosna i Hercegovina nije kandidat za Europsku uniju. Zato smo imali konferencije ovdje u Zagrebu i Dubrovniku, a Napredak je preko EZA službeno postao dio EU, jer su nas primili kao punopravnu članicu.

Iz ovoga ispada da je Napredak ušao u EU prije BiH?
– Jest, to jest paradoks, ali i poruka da se može puno učiniti ako radite dobro i korektno. Predsjednik beogradskog sindikata Solidarnost Čanak rekao je na konferenciji u Kotoru da je Napredak u ratu bio pojam dobra. Mi pokušavamo nastaviti stvarati i širiti ovakvu aktivnost. Napredak je jedan od mostova u mnogim područjima. To želimo i dalje biti.

Napredak je od 1990. do danas podijelio oko 2.700 stipendija i potpora. Pratite li sudbine svojih stipendista?
– Mogli bismo i više, ali nije lako naći ljude koji se hoće žrtvovati za opće dobro. I to je jedna velika tema za sve nas i za mlade i starije. Znakovita je činjenica neki mladi dolaze iz inozemstva i rade besplatno po 15 dana, a da nije lako naći naše mlade da rade za sebe i svoju zemlju. Ali, mi se ne predajemo. Organiziramo u lipnju konferenciju naših stipendista i mladih, hoćemo da ih vidimo i čujemo, njihove želje, prijedloge. Bitno je da imamo što obrazovanije i što bolje mlade ljude.

Kako ocjenjujete izjavu novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović da će se založiti za međunarodnu konferenciju koja će dovesti do nadogradnje Dejtonskog ugovora i ustavnih promjena dok se konačno ne postigne ustavna jednakopravnost Hrvata na cijelom teritoriju BiH?
– To je vrlo dobar stav, s kojim se osobno slažem i koji i ja zastupam. Svi znamo da Dayton nije dobar, da podjela na dva entiteta nije dobra. I ja se zalažem za to da bi s potpisnicima Dejtonskog ugovora trebalo održati novu konferenciju. Čak je i Richard Holbrooke u svojoj knjizi napisao da treba organizirati Dayton 2. Poznato je da je Dayton 1 imao funkciju da zaustavi rat, a da Dayton 2 treba osigurati funkcionalniju, pravedniju i jeftiniju državu. Vrlo je važno da i nova hrvatska predsjednica zastupa stajalište o ravnopravnosti bh. Hrvata ne na teritoriju jednog entiteta, kantona ili županije, već cijele Bosne i Hercegovine.

Papa Franjo dolazi u posjet Sarajevu, što ovaj posjet znači za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, a što za Vas osobno?
– Radosna je vijest da papa Franjo dolazi u BiH u tako “jakoj konkurenciji”, još nije bio ni u svojoj Argentini, a pozvan je u veliku Španjolsku i rekao je da ove godine ne dolazi. To je poruka. Papa smatra da je BiH važna, da je Crkva u BiH važna. Smatram da će dati vjetar u leđa većem ekumenizmu i dijalogu. Vjerujem da će naglasiti ono što često ponavlja, da se ne može ubijati u ime vjere i u ime Boga. To je posebno važno u ovom času kad smo svjedoci nemilih događaja u Francuskoj, Siriji i Nigeriji. Treba naglasiti da Vatikan i Papa bezrezervno stoje iza BiH i da im je stalo da ovdje žive katolici i Crkva. Izgleda da su ponajviše Papa i Vatikan iskreno za cjelovitu BiH, mnogi drugi imaju i neka rezervna rješenja. To je također poruka katoličkim i svim drugim političarima da se trebaju boriti da Crkva i katolici ovdje trebaju ostati i da im treba osigurati dobre uvjete.

Jadranka Dizdar (Oslobođenje)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *