hamburger-icon

Kliker.info

Franjo Topić : I Richard Holbrooke je rekao da je Bosni i Hercegovini potreban Dayton 2

Franjo Topić : I Richard Holbrooke je rekao da je Bosni i Hercegovini potreban Dayton 2

Oktobar 06
16:52 2019

Politika je važna, ali nije jedino važna. Neki ljudi odlaze jer kao nemaju ovdje dovoljno nekakvih političkih prava, nacionalnih… Onda odu u Austriju, iako je to različita situacija, gdje nemaju nikakvih prava. Ne mogu ni glasati, kaže profesor Franjo Topić, počasni predsjednik HKD-a Napredak i Panevropske unije BiH.

Smjene, osvete, prijetnje otcjepljenjem, svega smo se naslušali posljednjih mjeseci, izuzev prijedloga za bolji život u BiH. Ko i na koji način sve to može zaustaviti i vratiti političare na priču o reformama?

– Ponovit ću nešto što svi znamo i što nije ništa novo. Samo što nemamo mudrosti i hrabrosti, pa ni političari da kažu da ovo uređenje nije dobro, iako su svi svjesni toga. Dva entiteta su praktično dvije nezavisne države. Treba naći modus koji zadovoljava pojedinačna i kolektivna prava, od postojećih modela nama je najbliži švicarski. Dobro je da se konačno Amerika angažira na ovom prostoru. Kako stvari stoje, imenovanjem Matthewa Palmera za posebnog izaslanika, Amerika će se odlučnije uključiti. EU je važna, velika, prosperitetna, ali ne može 28 država lako da se dogovori. Ovdje se tri brata i tri sestre ne slažu, a mi očekujemo da se 28 država složi. Evropa čeka i želi da BiH postane članicom, ali neće oni naš posao raditi. Ipak, to mora Amerika uraditi kao što se rat nije zaustavio bez Amerike. Oni imaju sve mehanizme, političku, vojnu i svaku drugu snagu da mogu ovdje donijeti neka nova rješenja, poručuje Topić.

Očekujete li da će međunarodna konferencija “Izazovi EU i proces proširenja” i Deklaracija koja je usvojena po završetku konferencije pomoći na neki način da se bh. političari probude i napokon formiraju vlast?

– Ne može se ništa postići nabrzinu i odjednom iako je naše vrijeme vrlo ubrzano. Mi smo nekada pomalo naivno u Panevropskoj uniji, recimo 2008., priželjkivali i govorili na različitim međunarodnim konferencijama da bi BiH trebala 2014. godine da uđe u EU i NATO. Kao što vidimo, nije i ne zna se kad će. Dakle, to je dugačak proces. Za nas su EU i NATO važniji radi smirivanja unutarnjih političkih napetosti što stvara loš mentalitet u javnosti o čemu svjedočimo svakodnevno. Ljudima je to dosadilo. Jedan od razloga što ljudi idu vani jeste i to da se stalno stvara atmosfera svađe, nesigurnosti i pesimizma. Ova konferencija nešto će učiniti, ali ne treba očekivati prevelike rezultate. Ima jedna lijepa misao Edwarda Blakea: Za trijumf zla dovoljno je da dobri ljudi ništa ne rade. Stoga treba stalno raditi i to na svim područjima.

U prošlom razgovoru za Oslobođenje spominjali ste Dayton 2. Šta bi on trebao podrazumijevati? Evo, neki pokušavaju posljednjih dana oživiti i aprilski paket.

– Richard Holbrooke je sam rekao da je potreban Dayton 2. Rekao je da je Dayton trebao zaustaviti rat, a Dayton 2 da bolje uredi državno uređenje. Međutim, ima jedna stvar koja se potpuno zaboravlja i u javnosti i u medijima. Vašingtonski sporazum je bio temelj za uređenje odnosa između Bošnjaka i Hrvata, a prije svega je zaustavljen rat između HVO-a i Armije BiH. To je bio cilj Vašingtonskog sporazuma i trebala je čitava BiH biti sastavljena od kantona.

Entiteti su problem

Dayton je zaustavio rat, ali nije nastavljena kantonizacija, nego su stvorena dva entiteta. I tu je očito najveći problem. Zato bi nam trebao Dayton 2. U politici vlada borba za vlast. Stranke se prvenstveno bore za vlast iako, naravno, uvijek kažu da se bore za građane. Svuda je to tako, samo što je to kod nas osjetljivije, jer su nacionalne stranke i ispada da se narodi svađaju. No, nije to tako. Toga bi trebali biti svjesni lideri jer te svađe štete odnosima među narodima.

Kamen spoticanja je i Godišnji nacionalni program (ANP). Da li je redukovanje ANP-a i popuštanje Miloradu Dodiku, članu Predsjedništva iz RS-a i predsjedniku SNSD-a, mudar potez kako bi se on privolio na postizanje dogovora i rješavanje krize?

– Sve je bolje nego rat. Rat počinje u srcu i u glavi, a pucanje je posljedica. Zato bi bilo dobro da se eliminira sve ono što potiče na rat. Treba zaustaviti sve one koji potiču, zazivaju ili rade, ne daj Bože, na novom ratu. U tom smislu je nama NATO najvažniji. Da budemo sigurni da nema više rata. Sve ostalo je manje važno. Razumljivo je da, ne ulazeći u konkretne političke razloge, Srbi moraju voditi računa o Srbiji, samo je pitanje gdje je granica. Srbima i srpskoj politici u BiH ne može biti svejedno radi Srbije hoće li se ići u NATO, iako ja mislim da bi bilo bolje i Srbiji da uđe u NATO. No, istovremeno treba imati razumijevanje da Srbi po nekoj pravoslavnoj i povijesnoj liniji gaje posebne osjećaje prema Rusima.

U blokadi je i državni Parlament. Danima slušamo kako se brojni sporazumi gomilaju, a milijarde maraka gube. Sjednice se ne održavaju, a parlamentarci uredno primaju bezobrazno visoke plaće. Na koji način ih “natjerati” da rade posao u interesu građana koji su ih izabrali?

– Tu je očito pitanje sustava i zakona. Trebalo bi mijenjati zakone koji će to spriječiti.

Jedno od pitanja koje su učesnici konferencije Panevropske unije u više navrata ponovili jeste demografija, a o čemu ste i Vi govorili. Zašto je akcenat posebno na to stavljen?

– To je prevažno pitanje, rekao bih ključno. EU ima 1,2-1,8 promila natalitet, a 2,2 je minimum za održavanje statusa quo. Evropa i BiH same su sebe osudile na smrt i zato je to teško i prevažno pitanje.

Uvijek su se dešavale migracije. I od 1966. godine kada je Jugoslavija otvorila granice, tisuće ljudi su otišle. Kada neko ima petero djece i ode dvoje, ostane troje. Ali kada ima jedno dijete i ono ode, sve je otišlo. Podaci govore da u prvih šest mjeseci imamo u BiH negativni priraštaj oko 7.200 i ako se ovako nastavi do kraja godine, to je oko 15.000. Za deset godina to je 150.000. Mi pričamo o politici, pravima, a gotovo niko o ovome ne govori. Stvoren je mentalitet da su djeca teret i da se često računa koliko koštaju.

Nisam pesimista

Čim se uvede pitanje finansija oko djece, onda nema djece. Da se razumijemo, nisam ja za vraćanje unazad i da se djeca oblače danas kao prije 50 godina. Ali, nikad se ovdje nije bolje živjelo i znam da će ovo zvučati mnogima pomalo nevjerojatno jer se često govori obratno. Ali, stvorena je slika kao da je ovdje gotovo sve loše. Kako neki, pa i mediji, govore, ispada da većina ljudi nema ni kruha. Imamo više kuća i stanova nego obitelji, više auta nego obitelji… To što neko ima kuću i auto ne znači da je bogat, ali nije ni siromašan. Ne živimo kao Švicarska, ali živimo bolje nego sva jugoistočna Evropa. Meni se čak prigovara da širim optimizam. Ja govorim o podacima, a ti govore o dojmovima i nerealnim željama. Ja nastojim uočavati i govoriti o pozitivnim stvarima, ne zanemarujući sve probleme. Kod svakog čovjeka i u svakoj državi možete naći negativnosti. Takav govor isključivo o negativnostima stvara lošu i depresivnu atmosferu u javnosti. Hvala Bogu, ja još nisam pesimista, jer ima dosta pozitivnog kod naših ljudi i u ovoj zemlji. Nijedan pesimista ništa ozbiljno nije i ne može napraviti.

U ovom trenutku u BiH je jedno od najaktuelnijih pitanja migrantska kriza. Kako objasniti ovo što nam se dešava?

– Kada su u pitanju migranti, treba reći da je od početka svijeta bilo i očito će biti do kraja svijeta migranata. Sad ima 60 milijuna migranata na svijetu. Pa i mi, Slaveni, došli smo odnekud. Razlozi su uvijek, osim rata, ekonomski. Prvo pitanje je humanitarno i kad dođu, treba im pomoći. A tu ima puno elemenata. Ona rijeka 2015. bila je očito planirana, jer kako ih nije bilo prije i nema ih ni danas u tom obliku. A znate zašto? Naprimjer, Njemačkoj je trebalo, a treba i sada milion radnika jer nema djece. Naravno da nije lako pobrinuti se i uključiti u život tolike migrante jer je to pitanje posla, kulture, jezika, vjere. Trebaju barem dvije generacije da se migranti solidno uključe u društvo. Pa pogledajte i naše ljude koji su otišli 1966. što su sve prolazili pa i danas. Često još su ni tamo, ni ovdje. Ovdje napravili kuće, a djeca ostala u inozemstvu i što će im kuće bez djece, a onda i oni što će u BiH ako su im potomci tamo negdje?

Amela Lončarić (Oslobođenje)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *