Kliker.info

Piše: fra Petar Jeleč (Hercportal)

Prošli su još jedni izbori koji su od mnogih političkih subjekata predstavljeni kao nešto sudbonosno za ovu zemlju i njezine narode, nešto što će uvelike odrediti budućnost Bosne i Hercegovine. Rezultati tih izbora su manje više očekivani, uz nekoliko manjih iznenađenja koja ipak neće bitno utjecati na razvoj ovdašnje političke situacije.

Hrvati složno za svoju propast

Što se tiče hrvatskog naroda, on ustrajno i dosljedno nastavlja birati svoje najveće upropastitelje i poklanjati povjerenje čovjeku i stranci koji su najodgovorniji za ono što se Hrvatima događalo svih ovih godina i što će im se i u budućnosti događati. Već sam jednom rekao kako je naš narod politički zapušten i kako je njime vrlo lako manipulirati, što su pokazali i zadnji izbori, nakon kojih će Hrvati imati sve manje moralnog prava žaliti se na političare koje su izabrali i na situaciju u kojoj se nalaze.HDZ BiH je vodio svoju uobičajenu prljavu kampanju razbacujući se velikim svotama novca, lažnim obećanjima, blateći protivnike udbaškim metodama, potkupljujući na mnogim mjestima i same glasače, a iza sebe je kao glavnu udarnu snagu imao Večernji list i Crkvu, točnije mnoge lokalne bh franjevce i dijecezanske svećenike koji su bili u prvim redovima na predizbornim skupovima ove stranke, što još samo jednom potvrđuje tezu o velikoj odgovornosti Katoličke crkve i njezinih službenika za ovo što se događa Hrvatima u BiH.

Malo je koje svetište i crkva zadnjih mjeseci ostalo pošteđeno navale visokih izaslanstava HDZ-a BiH na čelu s Borjanom Krištom i Draganom Čovićem, osim naravno onih u kojima nema većeg broja glasača i povratnika. Web stranica HDZ-a BiH vrvila je fotografijama svećenika uslikanih pored Čovića i Borjane Krišto tijekom njihove predizborne kampanje, a političke manipulacije nije ostalo pošteđeno ni nedavno ređenje pomoćnog banjolučkog biskupa.„Prvi u Hrvata“ je o Borjani Krišto govorio kao o ženi „koja je prije svega vjernica katolkinja i koja sve radi u okviru božanskih i ljudskih zakona“, vjerojatno kao što je i on sam kao „revni katolik i vjernik“ dosada radio udesetorostručujući u samo par godina svoje već ogromno materijalno bogatstvo, zgrnuto po svoj prilici „u okviru svih božanskih i ljudskih zakona“. HDZ BiH i lokalno svećenstvo su po ne znam koji puta bili u otvorenom dealu zbog čega nažalost nije protestirao nitko iz Katoličke crkve.

Dragan Čović ponovno slavodobitno najavljuje formiranje trećeg entiteta, na što još mogu nasjesti samo naivni glasači kojih među Hrvatima očito ima popriličan broj. U intervjuu Glasu Srpske Čović nije mogao odoljeti a da odmah ne krene s pohvalama Miloradu Dodiku i RS-u, suosjećajući s njime što Bošnjaci navodno nisu umalo izabrali i srpskog člana predsjedništva BiH. Otvoreno je ponovio svoju poznatu rečenicu kako Hrvati u formiranju trećeg entiteta neće postavljati pitanje integriteta teritorija RS-a, koju uvažava kao realnu činjenicu.Izdaja Hrvata i vlastite domovine BiH je, kako je to dobro primijetio Ivan Šarčević, glavna konstanta politike HDZ-a BiH svih ovih dvadeset godina vlasti. Čović sve probleme Hrvata u BiH lukavo i lažno svodi na problem reizbora Željka Komšića. To pitanje i mogućnost takvog izbora se svakako treba što prije riješiti u sljedećim ustavnim promjenama, ali je od njega za Hrvate kudikamo važnije pitanje sveobuhvatne reorganizacije države, pitanje statusa Bosanske Posavine, rješavanje kriminala i pljačke koja se uvelike događa na teritoriju (stvarnog trećeg entiteta) gdje već toliko godina vlada „stožerna stranka“, pitanje urušavanja političke kulture, ljudskih i moralnih vrednota u politici, društvu i ekonomiji, u zdravstvu, školstvu, medijima i na ostalim područjima života.

Dragan Čović i njegov HDZ su razbili svaku mogućnost zajedničkog nastupa i dogovora hrvatskih stranaka i on se kudikamo bolje slaže s Miloradom Dodikom nego s bilo kojim drugim hrvatskim političarom.Ako se kojim slučajem ovih dana ne dogodi nekakvo čudo s glasačkim listićima koji trebaju doći iz inozemstva, za potpredsjednika RS-a iz „reda hrvatskog naroda“ srpskim glasovima će biti izabran „Dodikov Hrvat“ Emil Vlajki, snažni i otvoreni podržavatelj velikosrpske politike i branitelj lika i djela Slobodana Miloševića. Dragan Čović o tomu naravno nije prozborio ni riječi, jer ne smije remetiti idilu s Dodikom, nego svu svoju razbijačku energiju usmjerava na Federaciju i na Bošnjake

Na tu nedosljednost konstantno ukazujem – s jedne strane se samo govorio o problemu Komšić, a s druge strane se potpuno šuti o kudikamo većemu problemu biranja tzv. hrvatskih kadrova u RS-u koji su mahom izabrani voljom M. Dodika i srpske politike. Šuti se o činjenici da vlasti RS-a rade neviđene opstrukcije onome malome broju povratnika u RS-u, što nisu htjele obnoviti nijednu kuću od Doboja do Bosankog Broda premda su ih porušile na tisuće.

Sve se to događa zato što za Čovića i HDZ bosanski Hrvati u RS-u, Posavini i Krajini ne predstavljaju apsolutno ništa što je potvrdio i ovim svojim zadnjim intervjuom Glasu Srpske. Umjesto brige za Hrvate na čitavom teritoriju BIH, Čović sve svoje snage usmjeruje isključivo na antagoniziranje Hrvata i Bošnjaka i sekundiranje velikosrpskoj politici, na isti način kao što je to radio jedan od njegovih prethodnika – Mate Boban.

Za formiranje trećeg entiteta na način na koji ga želi i predstavlja Dragan Čović ne postoji nijedan potreban preduvjet i oni koji još uvijek vjeruju Čoviću da će to napraviti u velikoj su zabludi. Kao što Čović navodno „zna“ kako je 99,9 % Bošnjaka glasalo za Komšića, tako je izračunao i kako je i preko 90% Hrvata za treći entitet. Jest da mu ti podaci „malo“ proturječe s nedavnom anketom koju je među Hrvatima proveo njegov Večernji list i u kojoj je pisalo da je 51% Hrvata za treći entitet, pa ne bi bilo loše da posegne za svojim uređivačkim ovlastima i u novoj naručenoj anketi u Večernjaku taj broj zaokruži na nekih 99,9% glasova, kad već toliko voli okrugle brojke.

Ako ima išta dobro u reizboru Željka Komšića, to je svakako činjenica što na njegovo mjesto nije zasjela Borjana Krišto, žena na daljinski upravljač Dragana Čovića i „snaga kojoj ne vjerujem“, jer bismo tada, da parafraziram samog predsjednika HDZ-a BiH, umjesto jednoga imali dva srpska člana u predsjedništvu Bosne i Hercegovine, koja bi se onda natjecala u zaštititi Republike Srpske koju Čović tako ustrajno i dosljedno brani i hvali, te bi tom svojom aktivnošću mogao ozbiljno ugroziti i samoga Dodika i postati najpopularnijim političarom u manjem bh entitetu.

Boris Tadić pokazao svoje pravo lice

U tom entitetu dogodilo se zapravo očekivano. Milorad Dodik i njegova stranka će i dalje neprikosnoveno vladati ovim teritorijem od kojega su napravili najnedemokratskiji feud u Europi i u kojemu je na svim razinama potpuno institucionalizana diskriminacija prema Hrvatima i Bošnjacima, o čemu Dragan Čović naravno nikada nije prozborio nijednu riječ. Neobično je važno ovdje zapaziti snažnu podršku koju je predsjednik Srbije Boris Tadić dao Miloradu Dodiku došavši na predizborni skup ove stranke u – od Hrvata i Bošnjaka „očišćeni“ – Doboj što samo još jednom pokazuje svu licemjernost njegove politike koja navodno podržava integritet Bosne i Hercegovine (u što samo naivni mogu vjerovati), a zapravo potpuno stoji iza Dodikova velikosrpskoga projekta dezintegracije ove države.

Fascinira „sljepoća“ međunarodne zajednice, pa i samoga hrvatskog predsjednika Josipovića koji u Borisu Tadiću vide čovjeka koji navodno predstavlja „demokratsko lice“ Srbije, lišeno velikosrpskih pretenzija. Tadić prema BiH nastavlja istu politiku koju su imali i njegovi prethodnici, samo što to čini na umiveniji i lukaviji način. Čelništvo hrvatske države bi trebalo što prije postati svjesno te činjenice i ne graditi odnose sa Srbijom na krivim postavkama i preko leđa Bosne i Hercegovine, jer se takva politika Hrvatskoj već jednom obila o glavu.

Nadam se da će netko od mnogobrojnih savjetnika na Pantovčaku podsjetiti predsjednika Josipovića da upita svojega prijatelja Tadića otkud njegova tako otvorena podrška Miloradu Dodiku, glavnom razbijaču Bosne i Hercegovine i kako pomiriti tu činjenicu s Tadićevom lažnom podrškom integritetu naše zemlje. O tom pogrešnome pristupu predsjednika Josipovića Srbiji i Borisu Tadiću neki dan je u svojem više nego zanimljivom intervju odlično govorio hrvatski povjesničar Ivo Banac.

Bošnjaci odbacili radikale

Kod Bošnjaka su se na zadnjim izborima dogodile najveće promjene i još se jednom pokazalo kako taj narod posjeduje najveći demokratski potencijal unutar vlastitog nacionalnog korpusa. Premda rezultat koji je Fahrudin Radončić postigao nije zanemariv, pozitivno je što njegova radikalna politika nije dobila veliku potporu Bošnjaka za koje se u Dnevnom Avazu već mjesecima najavljivalo da će mahom krenuti za SBB-om i njegovim vođom i kako će ovoj stranci dati svoje plebiscitarno povjerenje na svim razinama vlasti.

Unatoč otvorenoj podršci Radončićevoj stranci od strane Islamske zajednice, čiji je naibu-reis Spahić dva dana prije samih izbora na jednoj hutbi opet sramotno napao Sulejmana Tihića kojega je već nazvao „srpskim igračem“, a sada ga optužio za „strašni krimen“ jer ovaj navodno „ustajući na uranak iz kreveta pije rakiju viljamovku“ (IZ se ovakvim sramotnim izjavama zaista potpuno iskompromitirala), Bošnjaci ipak nisu nasjeli na radikalnu retoriku svojih političara i vjerskih vođa (Radončića, Silajdžića, reisa Cerića), te su, za razliku od Hrvata i Srba, kaznili takve političare poklonivši najveće povjerenje Sulejmanu Tihiću i njegovoj umjerenoj politici.

Tihiću za ono što je sa SDA-om napravio u deklerikaliziranju i denacionaliziranju svoje stranke i koji je uz velike rizike da izgubi izbore reisu Ceriću jasno dao do znanja da Islamska zajednica neće voditi politiku u ime Bošnjaka, svakako treba odati priznanje. Za jedan takav iskorak Hrvatima i Srbima će trebati još dugo vremena. Za BiH može, ali naravno i ne mora, biti pozitivno što je SDP dobio ovako veliki broj glasova. Vrijeme će pokazati hoće li Zlatko Lagumdžija i njegova stranka još jednom razočarati svoje simpatizere ili će pokrenuti neke pozitivne procese u ovoj zemlji. Predstoje nam ustavne promjene, koje bez „štapa“ međunarodne zajednice neće biti moguće donijeti na zadovoljavajući način. Na kraju nam svima ostaje „nada protiv svake nade“ da će u našoj domovini Bosni i Hercegovini neke stvari  konačno krenuti nabolje.