hamburger-icon

Kliker.info

Fra Petar Jeleč: Herceg-Bosna je poput NDH utemeljena na zločinu

Fra Petar Jeleč: Herceg-Bosna je poput NDH utemeljena na zločinu

01 Marta
15:46 2011

Piše : fra Petar Jeleč (Svjetlo riječi)

Hrvatski je narod u svojoj bližoj povijesti, punoj uspona i padova, imao dvije nesretne epizode koje su obilježile njegovo nacionalno biæe. Jedna se odnosi na stvaranje NDH, a druga na formiranje HZ Herceg-Bosne koje su, i jedna i druga, naravno ne u istoj mjeri, prouzroèile mnogo patnje…najviše Hrvatima .Premda se te dvije tvorevine razlikuju u mnogim aspektima – nastale su u razlièitim geopolitièkim okolnostima – i jedna i druga su, naravno ne u istoj mjeri, prouzroèile mnogo patnje ne samo Srbima, Židovima, Romima i Bošnjacima, nego i samim Hrvatima u ime kojih su stvarane i održavane na životu.NDH su formirali ustaše na èelu s Antom Paveliæem u travnju 1941. Ubrzo nakon njezine uspostave i nakon oèitovanja ciljeva nove vlasti, uprava Franjevaèkoga reda u Rimu poslala je 24. srpnja 1941. svim franjevaèkim zajednicama u NDH iznimno važnu uputu kojom su odreðene smjernice za djelovanje franjevaca unutar te države. Zbog važnosti tog dokumenta i njegove aktualnosti, korisno ga je, barem na ovom mjestu, prenijeti u cijelosti. U dokumentu se traži:

1. Razborito ali odluèno nastojati, da se provede zakljuèak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10-12. juna o.g. prema kojem nijedan     franjevac ne smije biti uèlanjen u Ustaškom hrv. Pokretu.

2. Sa svom odluènošæu nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i sveæenièkim poslovima, a svjetovne i politièke poslove da      prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.

3. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u        iseljavanju Srba u Srbiju i naseljivanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.

4. Dosljedno tomu nijedan franjevac ne smije biti:

a) – u odborima i sudovima u istraživanju krivnje èetnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema napred spomenutim,

b) – u odborima i uredima za naseljavanja Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima,

c) – u odborima i uredima za iseljivanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.

5. Ni franjevaèke župe, ni samostani ni provincije ne smiju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.

6. U koliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodeæih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne èine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljivanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.

7. Gdje se god pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima.  Ukoliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braæu Srbe.

8. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u nasilnom i masovnom prevadjanju pravoslavnih na katolièku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu   ne smiju primiti na upravu, sve da im je preuzv. gg. Mjesni Ordinariji ponude. Naravno pojedinaèni prelazi na kat. Vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.

9. Sa franj. župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbima i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnika (župnike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti zrele ljude, dobre i oprezne.

10. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suverenošæu ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršæansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu s premještajem u drugi kraj, gdje neæe imati prigodu za sliène prestupke.

Dokument slièan ovome, posve jasan i precizan, nije izdala nijedna crkvena institucija tijekom Drugoga svjetskog rata, pa on zacijelo predstavlja jednu od svjetlijih stranica povijesti Katolièke crkve na južnoslavenskom prostoru. Ovim se uputama tijekom Drugoga svjetskog rata striktno ravnala uprava Franjevaèke provincije Bosne Srebrene, zbog èega su tadašnje crkveno-politièke vlasti, pa i stanovit dio samih bosanskih franjevaca, teretili neke od èlanova uprave za tobožnje otuðenje od naroda, za nedostatak odanosti prema hrvatskoj državi i poglavniku, za razaranje jedinstva hrvatskoga naroda i Crkve, itd. Zaèuðujuæe je u kojoj se mjeri i danas istovjetne i aktualne neutemeljene optužbe upuæuju pojedinim bosanskim franjevcima koji kritièki propituju današnju društveno-politièku stvarnost u BiH.
Dva ratna bosanska provincijala fra Anðeo Kajiæ i fra Krunoslav Misilo, pozivajuæi se na ovaj dokument i usprkos nemalim otporima u lokalnoj Crkvi i u vlastitoj franjevaèkoj zajednici, nisu dopustili nijednom franjevcu sudjelovanje u ustaškom aparatu, tako da od dijecezanskih sveæenika i franjevaca u NDH koji su aktivno sudjelovali u ustaškoj državnoj administraciji, nijedan nije bio bosanski franjevac. Fra Anðeo Kaiæ poduzeo je odluène korake koji su rezultirali izbacivanjem iz Reda fra Tomislava Filipoviæa zbog njegova približavanja ustaškom pokretu i nazoènosti prilikom pokolja srpskih civila u banjoluèkom kraju u veljaèi 1942. g.

U tom vremenu opæe euforije, kad nije bilo uputno podvrgavati kritici ponašanje hrvatskih politièara i crkvenih ljudi, pojedini su bosanski franjevci, koje neki zbog toga nazivaju „slugama komunistièkoga režima“, napisali ove retke:
1. „Moj dragi Fra Frano, ja živim medju zvijerima, koje su zinule, da proždru ovo stado Gospodnje. Sve tobože u ime hrvatstva, a pravo radi   pljaèke. Da jednu napomenem. Ne èudim se, što pale crkve i ubijaju sveæenike. Ima i na nama krivice. Mi ne znamo zlatne one sredine. Ja     nikada nijesam krio svoga hrvatstva, ali sam uvijek bio svima sve, jer smo božji apostoli. Sv. Pavao je tu najbolji uzor“. (Fra Marijan    Jakovljeviæ u pismu fra Frani Lipovcu)

2. „Naš episkopat treba da javno ustane protiv ove pojave, i to jednom skupnom poslanicom, kojom se ova zlodjela osuðuju, a vjernici     pozivaju, da ne samo pasivno nego i aktivno ustanu protiv ovih krvnika i izroda. Dosada je, mostarski biskup, fra Alojzije Mišiæ ustao svojom  okružnicom protiv ove pojave osveæivanja, naredivši i teške kazne protiv zloèinaca. Ali je potrebno, da svi biskupi, kao predstavnici službeni Katolièke crkve, zajedno dignu glas protiv ovog u nebo vapijuæeg grijeha. Ako se bude pustilo, da se i dalje ovako proganja Srbe, nastati æe meðu nama nepremostivi jaz i mržnja, koju æe onda naši neprijatelji iskorišæavati na našu vlastitu propast i istrijebljenje“. (Provincijal fra Anðeo Kaiæ o šutnji crkvene hijerarhije pred zloèinima ustaškom režima).Moglo bi se ovdje citirati još mnoštvo tekstova fra Josipa Markušiæa, fra Alojzija Mišiæa, fra Bone Ostojiæa, fra Rastka Drljiæa, fra Željka Džaje, fra Krunoslava Misila i još nekih hrabrih ljudi kojima zahvaljujemo što se povijest Katolièke crkve u Drugom svjetskom ratu ne može pisati u crno-bijeloj tehnici. Endehaška je epizoda uzrokovala mnoge nevine žrtve, a hrvatski je narod, tj. „obièni“ puk, zaveden od svojih voða koji su potkraj rata pobjegli u inozemstvo, platio visoku cijenu kad je komunistièka vlast u poraæu pokrenula okrutnu i zloèinaèku odmazdu nad mnogim nevinim ljudima.

Druga neslavna epizoda u novijoj povijesti hrvatskoga naroda u BiH vezana je za projekt osnivanja tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne, tvorevine nastale s ciljem razbijanja BiH i iseljavanja bosanskih Hrvata iz njihovih stoljetnih obitavališta. Dok se danas i meðu hrvatskim pukom, doduše uz tešku muku i probleme, ipak nekako probila svijest da je ustaški režim imao zloèinaèki karakter i da je Ante Paveliæ izdao svoj narod, o Herceg-Bosni kod mnogih još uvijek vlada mišljenje da je tu posrijedi bio ipak dobar projekt. Zaboravljaju se logori, ubijanja i protjerivanja nehrvatskoga stanovništva, èinjenica da se cjelokupnom vodstvu te tvorevine danas zbog zloèina sudi u Haagu, da su rezultati te politike katastrofalni na svim podruèjima, da su bosanski Hrvati tom politikom planski preseljavani u Hrvatsku i u Hercegovinu, itd.

Dok su zbog politike ustaškoga režima nakon rata jednaku cijenu platili i bosanski i hercegovaèki Hrvati, projekt Herceg-Bosne nanio je nesagledivu štetu upravo bosanskim Hrvatima. U zadnje se vrijeme s razlièitih adresa èuju zahtjevi za uspostavljanje nove verzije Herceg-Bosne, tj. treæega entiteta ili, eufemistièki kazano, èetiriju federalnih jedinica (tri plus distrikt Sarajevo), èime se zapravo planira do kraja završiti projekt izdaje preostalih bosanskih Hrvata. Želi se na jednom malenom teritoriju napraviti feud u kojem æe se sve raditi, tobože u ime interesa hrvatskog naroda, a zapravo radi lakše pljaèke i kontrole svih sfera života.

Teško se ne složiti s Dragom Bojiæem kad kaže da “odgovornost za prvu Herceg-Bosnu i njezina zla snose dijelom i njezini simpatizeri iz Crkve, prije svega u Hercegovini, koja nikad nije ni osudila te zloèine niti se usprotivila takvoj politici. Ako u planiranju stare Herceg-Bosne nisu mogli puno utjecati, odgovornost za novu Herceg-Bosnu tièe se prije svega bosanskog dijela Katolièke crkve i franjevaèke provincije Bosne Srebrene.“ Ukoliko se i dalje nastavi dvadesetogodišnja šutnja crkvenih krugova na lošu politiku koju su vodili i danas vode hrvatski prvaci u BiH, bit æe to zoran pokazatelj da su se naši predšasnici prije skoro 70 godina, u kudikamo težim okolnostima, ponijeli èasnije, odgovornije i etiènije prema svome narodu i njegovoj buduænosti, nego što to èinimo mi danas, èlanovi ovdašnje lokalne Crkve. A hrvatskom „stožerniku“, koji je nedavno zlurado izjavio kako su u Sarajevu „ostali samo oni Hrvati koji ništa ne razmišljaju i koji nisu imali gdje otiæi“, najbolje je odgovoriti rijeèima velikog fra Josipa Markušiæa:

„Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reæi? Ali najprije – što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš èovjekom. Smrt je manja opasnost. Ostali smo zato, da i za buduænost skupa sa svojim narodom vazda živimo i hrvatski i katolièki, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i stvarno bratski. A da smo se uklonili nekud, bi li bolje bilo po katolièanstvo i hrvatstvo – to mi pitamo?! Ostali smo, da i mi posvjedoèimo za istinu, svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili politièari, veæ jedino ispovijedaoci (confessores). Ostali smo, jer je tako pravo, i jer smo smjeli ostati.“ (Arhiv franjevaèkog samostana Jajce; Dobri pastir, IV-V/1955, str. 182.).

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku