hamburger-icon

Kliker.info

Fra Petar Jeleč : BiH je moja jedina domovina i ja druge nemam

Fra Petar Jeleč : BiH je moja jedina domovina i ja druge nemam

10 Septembra
06:07 2010

Svojim istupima u javnosti mladi doktor povijesti i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, fra Petar Jeleč uzdrmao je i crkvene i svjetovne političke krugove u Bosni i Hercegovini, ali i u susjednoj Hrvatskoj. Zbog svojih istupa u javnosti susretao se s različitim reakcijama. Dok ga jedni hvale, drugi ga nazivaju izdajicom, dajidžom, crvenim fratrom…. Često je na udaru radikalnih političkih i crkvenih krugova.

U intervju tjedniku Slobodna Bosna fra Petar o reakcijama na svoje istupe kaže:

„Tko god iziđe u javnu arenu i počne iznositi svoje stavove, treba očekivati različite reakcije od pohvala do pokuda. Zaista nemam nikakvih problema s tim kako će me ljudi nazivati zbog onoga što govorim i ne planiram zbog toga mijenjati svoje stavove“, kaže fra Petar.

 VJERSKE ZAJEDNICE TREBAJU SE DEMOKRATIZIRATI UNUTAR SEBE

Čemu dugujete svoju popularnost? Ćinjenici da kao čovjek iz Crkve javno govorite o manama svoje zajednice na šta i nismo, čast izuzecima, baš navikli ili tome da ste, kao što Vas neki optužuju, bliski „bosanskoj ideji”?

Ne radi se tu ni o kakvoj popularnosti, nego je ljudima valjda zanimljivo što postoje pojedinci koji upozoravaju na probleme unutar vlastite vjersko-nacionalne zajednice. Ne znam što bi to točno značilo „biti blizak bosanskoj ideji“. Ukoliko se pod tim misli na privrženost vlastitoj državi BiH, njezinoj kulturi, narodima i bogatoj povijesti onda sam ja doista blizak „bosanskoj ideji“. BiH je moja jedina domovina i ja druge nemam. Iz velikohrvatskih pa i crkvenih krugova se godinama širi po Hrvate štetna teorija prema kojoj su bosanstvo i hrvatstvo u nekom sukobu i kako zapravo ne postoje nikakvi bosanski Hrvati. Moje hrvatstvo je itekako obilježeno mojim bosanstvom i to su dvije odrednice moga identiteta koje su komplementarne, a ne isključive.

U svojim istupima oštro kritizirate i ponašanje Katoličke crkve u različitim situacijama. Koliko je uopće pojedinac unutar vjerske zajednice (ne)ograničen kad je riječ o medijskim istupima?

Smatram kako društveno angažirani intelektualac ne može biti vjerodostojan ako ukazuje samo na loše pojave kod drugih, a idealizira stanje unutar vlastite grupe. Sve naše vjerske zajednice imaju velikih problema s prihvaćanjem slobode što je uostalom pokazala duga povijest svih religija, gdje se redovno kažnjavalo neistomišljenike. U franjevačkom redu postoji određeni stupanj demokracije gdje pojedinci nastupaju u svoje vlastito ime i iznose svoje osobne stavove o raznim pitanjima, bez potrebe da za to traže dopuštenje svojih nadređenih. Iako znam da se neki moji poglavari nisu slagali i ne slažu s određenim stavovima koje iznosim, treba reći kako mi nijedan od njih nije zbog toga pravio probleme. Kod nas se s pravom naglašava potreba međuvjerskog dijaloga. Smatram kako je jednako važno razvijanje unutarvjerskog dijaloga, među ljudima iste vjerske zajednice, jer nam i takvog dijaloga itekako fali. Vrijeme je da prihvatimo činjenicu kako možemo imati oprečne stavove o različitim pitanjima i da se zbog toga nitko ne treba osjećati ugroženim u svojoj veličini, niti koristiti svoj položaj kako bi zbog toga kažnjavao neistomišljenike ili ih pozivao na odgovornost.

 

STRAŠNO JE DA SU ISLAMSKOJ ZAJEDNICI PROBLEM PROFESORI HAFIZOVIĆ, KARIĆ I SILAJDŽIĆ, A NE KSENOFOB ALISPAHIĆ, APOLOGETA REISA CERIĆA

Činjenica je da se bar iznutra rijetko progovara o manama vjerskih zajednica. IZ u BiH je prošle godine usvojila interni Protokol o odnosu s medijima.

Da, tu se potpuno u pravu jer kod mnogih ljudi jednostavno postoji autocenzura. Pročitao sam taj protokol koji pokazuje upravo ono o čemu sam govorio kada sam spominjao problem koji pojedine vjerske zajednice imaju ne samo s medijima, nego s prihvaćanjem činjenice da netko iznutra može autonomno izreći stavove i mišljenja koji se razlikuju od stavova nadređenih poglavara. Neki dan sam u Avazu pročitao otužan tekst N. Latića koji napada dvojicu profesora s FIN-a A. Silajdžića i R. Hafizovića zbog toga što su u nekoliko navrata kritički progovorili o pojavama koje smatraju problematičnima kod Bošnjaka i što su kritizirali rad reisa Cerića. Latić prof. Hafizovića naziva „fra Rešidom“ jer koristi „katoličku terminologiju“, a s druge strane hvali F. Alishpahića, čovjeka koji piše prave rasističke tekstove u svojim publikacijama. Ako su IZ problem profesori Hafizović, Karić i Silajdžić, a uzor ponašanja F. Alispahić onda ona ima više nego ozbiljnih problema i budućnost joj nije nimalo svijetla. Reis svojom aktivnošću zaista nanosi veliku štetu prije svega svojoj vjerskoj zajednici i svome narodu, a onda i budućnosti ove zemlje. Ne mogu se vehabije proglašavati nekim novim poželjnim muslimanima, a za one koji su počinili teroritstički čin u Bugojnu govoriti kako su to zapravo djeca iz „miješanih brakova“ ili „obraćeni muslimani srpskog i hrvatskog porijekla“ kako je to nedavno protumačio jedan islamski teolog.

 

SDP S LAGUMDŽIJOM NA ČELU NEMA RJEŠENJA ZA OPĆE BEZNAĐE

Postoji li unutar Katoličke crvke bilo kakav protokol koji regulira odnose katoličkih svećenika prema medijima, ili javnosti, općenito? Koliko ovakvi dokumenti sputavaju individualna mišljenja?

Koliko je meni poznato, nekakav sličan dokument ne postoji unutar Katoličke crkve što s druge strane nipošto ne znači da je tu stanje nešto bolje nego u IZ i drugim vjerskim zajednicama s obzirom na „nepodobne“ intelektualce. Metode su uvijek iste a razlike su samo u njihovu primjenjivanju. Islamske teologe koji upozoravaju na štetne pojave kod muslimana-Bošnjaka se odmah besmisleno etiketira kao islamofobe i reisofobe, slabe ili nikakve Bošnjake, kao što se one franjevce koji u Katoličkoj crvi argumentirano iznose svoje zamjerke naziva „necrkvenima“ i naravno lošim Hrvatima i poziva ih se na red i na „crkvenije“ ponašanje.

Kako je danas Vama, ne samo kao fratru, nego kao mladom čovjeku, kao građaninu ove zemlje živjeti u ovakvoj BiH?

Meni je osobno žao zbog toga što naša BiH stagnira na mnogim područjima života i što je došlo do općeg urušavanja vrednota i povjerenja među ljudima. Za takvo stanje su prije svega krivi rat i nepravedni Daytonski sporazum kojim je ova zemlja osuđena na nefunkcionalnost i daljnje podjele. Korupcija, skupa administracija i nedostatak vizije osiromašuju živote mnogih ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Mladi su ljudi time najviše pogođeni i razočarani. Nacionalne stranke ne nude dobru budućnost ovoj zemlji, a SDP koji je imao šansu nešto promijeniti, s „vječnim“ Lagumdžijom na čelu stranke prilično se iskompromitirao.

Tema vašeg doktorata je Katolička crkva u BiH u doba NDH. Do kojih ste rezultata došli u svojemu istraživanju?

To razdoblje u povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoji i BiH je zapravo tabu tema izložena raznim manipulacijama. Tijekom komunističkog razdoblja Katoličku crkvu se pojednostavljeno, bez pravljenja razlike među ljudima, optuživalo za sva zla koja su počinili ustaše, dok se od devedesetih godina dogodio sasvim suprotan proces: iz hrvatskih klerikalno-nacionalističkih krugova se piše uljepšana povijest ovog razdbolja, gdje se na Crkvu i na svećenike gleda isključivao kao na žrtve. Stvari su kompliciranije i drukčije nego što se servira iz tih dviju ideoloških „kuhinja“, jer su npr. postojali klerici poput sarajevskog nadbiskupa I. Šarića ili njegova svećenika B. Brale koji su odigrali negativnu ulogu za vrijeme NDH, ali su isto tako postojali i svećenici poput fra Josipa Markušića, fra Bone Ostojića, fra Krune Misila i drugih koji su svojim zalaganjem za ljude svih nacionalnosti i vjeroispovijesti osvjetlali obraz Crkvi u tom vremenu. Paradoks je što se danas u Crkvi one koji su najviše naštetili njezinu ugledu nastoji rehabilitirati, a one koji su joj zapravo spasili obraz se podcjenjuje i naziva slugama Titova režima, što itekako govori o stanju duha unutar Katoličke Crkve.

Prošlo je dvadeset godina od uspostave višestranačja u BiH, dakle i proklamiranja potpune slobode vjeroispovijesti. Je li Katolička crkva, ali i druge vjerske zajednice, produktivno iskoristila tu slobodu?

Smatram kako su sve vjerske zajednice zakazale jer su tako malo uradile na pomirenju među ljudima, ostajući s druge strane i dalje najbolji servis nacionalnih stranaka. Zar nije zabrinjavajuća činjenica da uz toliko deklarativnih vjernika muslimana, katolika, i pravoslavaca kod nas i dalje postoji toliko mržnje, krađe i lopovluka na svim razinama. Nešto je očito „trulo u državi Danskoj“.

 

BOSANSKI I HERCEGOVAČKI FRANJEVCI

Rasprostranjeno je mišljenje da su franjevci Bosne Srebrene više odani ideji državnosti BiH od franjevaca Hercegovačke provincije?

Tu se radi o očitoj činjenci koju je teško osporiti. Hercegovački franjevci su se, uz časne iznimke, ponijeli kainovski prema sudbini bosanskih Hrvata i njihove redovničke subraće u Bosni. To se itekako dobro može vidjeti iz stavova i izjava najodgovornijih ljudi Hercegovačke franjevačke provincije za vrijeme rata, od provincijala fra Tomislava Pervana, preko fra Joze Zovke, fra Ante Marića, fra Šite Ćorića itd. Dio tih izjava koje su pojedini hercegovački fratri upućivali svojoj „subraći“ u Bosni može se naći u Biltenu franjevačke teologije, a sve ih je redovno i marljivo bilježio naš kroničar i profesor dr. fra Marko Karamatić. Kao najbolji odgovor na Vaše pitanje, citirat ću ono što je napisao politički antropolog Ivo Žanić koji je rekao kako je kod bosanskih Hrvata, zahvaljući prije svega radu njihovih franjevaca „održana tradicija o srednjovjekovnoj bosanskoj državi kao samostalnoj i ravnopravnoj naspram Hrvatske i Srbije. Dočim kod Hercegovaca te tradicije nema. Oni imaju samo svijet pripadnosti hrvatskom narodu, pa onda i hrvatskoj državi pod kojom podrazumijevaju granice Republike Hrvatske“. Neki hercegovački franjevci su imali veliki utjecaj na artikuliranje Šuškove i Tuđmanove politike prema BiH i oni će se kad tad morati suočiti s tom činjenicom, pogotovu što i danas tu politiku smatraju ispravnom.

 

NEMA FRA ŠITO PROBLEM SA MNOM, NEGO SA SVOJOM MRŽNJOM PREMA SVEMU BOSANSKOME

Upravo je za Vas, zato što ste kritizirali Tuđmana i Šuška fra Šito Ćorić u jednom intervju nedavno rekao kako imate „samoubilačku crtu“?

Pročitao sam neki dan taj tekst koji mi je poslao jedan prijatelj iz Posavine, s njihovog garevačkog portala, a koji je objavljen više se ne sjećam u kojem mediju. Moram priznati da sam se dobro nasmijao dok sam ga čitao. Kao i svaki čovjek, imam u sebi razne nagone, ali sve do ove „psihijatrijske“ analize od „stručnog lica“ nisam znao da imam i samoubilačkih crta i nagona. Intervju je više nego zanimljiv iz više razloga: „novinar“ koji ga je vodio je u svojoj silnoj „hrabrosti“ naravno anoniman, uz to „vrlo pismen“, a nikada dosada nisam čitao intervju u kojemu su pitanja kudikamo duža od odgovora i gdje „vrli pitac“ tako očito navodi sugorovnika da dadne odgovore kakve on očekuje. Posebno je zanimljivo inzistiranje na terminu „dajidža“ kojega „novinar“ učestalo koristi misleći valjda kako bih se zbog njega trebao uvrijediti. Tu je i više puta ponovljena laž, plasirana nažalost iz samog vrha naše Crkve, kako sam za vrijeme rata studirao u inozemstvu – u Rimu, a na taj studij sam zapravo otišao 6 godina od završetka rata, točnije ujesen 2001., u tijeku „najžešćih ratnih sukoba“. Ja inače ne friziram svoju biografiju kako to redovno čini fra Šito Ćorić koji iz samo njemu znanih razloga krije podatak da je na našoj Franjevačkoj teologiji završio 5 semestara svoga filozofsko-teološkog studija, jer smatra da bi ga to valjda zbog nečega trebalo kompromitirati. Umjesto toga, fra Šito kako je to naveo u jednom intervju Nacionalu govori kako je započeo studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (!). Franjevačku teologiju nije mogao nikako i nigdje prevaliti preko usta kao što inače teško nalazi ijednu pozitivnu riječ o bosanskim fratrima. Fra Šito, koji se skupa s njegovim „novinarom“ uvelike sablažnjava nad činjenicom što sam se usudio kardinalu Puljiću odgovoriti na netočno izneseni podatak o mom studiju i boravku u Rimu, je ne tako davno u Nacionalu (28. 5. 1997.) prigovorio samom papi što nije došao u Hercegovinu, održavši usput lekciju bh biskupima što su papu doveli u Sarajevo, „pravoslavcima i muslimanima, u kojem živi tek nebitan broj Hrvata“ umjesto da su ga doveli u „Hercegovinu – Hrvatima katolicima“. Tada je fra Šito, koji se inače voli hvaliti svojim ekumenskim radom, rekao: „Šteta što papa nije posjetio i Hrvate katolike u BiH (…). Bio je to ekumenski posjet muslimanima i pravoslavcima, a ne posjet katolicima u BiH“. Fra Šiti sarajevski i bosanski Hrvati nisu ni tada a ni sada očito mnogo značili kao ni 50.000 okupljenih ljudi na Koševu koji su radosno dočekali Ivana Pavla II. To je onaj kontinuitet politike mržnje prema Sarajevu i svemu bosanskome, kontinuitet podcjenjivanja hrvatstva bosanskih Hrvata, jer „zna se“ gdje žive pravi Hrvati. Znatan dio tih svećenika – „misionara“ po zapadnim zemljama, kao i onih po Hrvatskoj i Hercegovini i danas govore našim izbjeglicama da se ne vraćaju u Bosnu, jer tamo nema (su)života s Bošnjacima i Srbima.

Kritizirali ste dosta oštro i otvoreno politiku hrvatskog predsjednika Franje Tuđman i njegovo naslijeđe u odnosu na bh Hrvate? I koji je put do prevladavanja toga naslijeđa?

Tuđmanovo nasljeđe prema bh Hrvatima je vrlo negativno Obilježilo je sudbinu ovog izmanipuliranog naroda i obilježit će je kroz još dugo vremena. Tuđman BiH jednostavno nije poznavao, a bosanski Hrvati su bili jeftini pijuni na njegovoj šahovskoj ploči. Oni su zapravo žrtvovani ideji hrvatske nacije ili kako je to lucidno primijetio I. Lovrenović, „oni su sami sebe trebali prinijeti kao krvnu žrtvu na žrtvenik pri stvaranju države Hrvatske, makar i po cijenu svojega nestanka iz Bosne, i još su to imali ushićeno prihvatiti kao vrhovni izraz vlastitoga interesa!“. Put prema katarzi je za početak vraćanje ovdašnjih Hrvata Bosni (I. Bubalo), tj. samima sebi. Nađa Begović ( Slobodna Bosna)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku