Kliker.info

Piše : Ivan Nujić (Svjetlo riječi)

Srpanjske i kolovoske nedjelje u našim su župama često vrijeme i mjesto mladomisničkih slavlja. Na njima se kao malo gdje može oćutjeti bilo naroda, vjera i ljubav prema Bogu i Crkvi, povjerenje u njezine pastire, mladenački zanos i želja za služenjem i dokazivanjem…

Zato sam se rado odazvao kad me na svoje slavlje koncem srpnja u Kraljevu Sutjesku pozvao sam mladomisnik, čestit mladić, koji je kao dijete prije 15-ak godina s obitelji iščupan iz doline Trstionice i presađen u dolinu Neretve, a služit će u Dubrovačkoj biskupiji. Za tu je prigodu u tijesnu dolinu pod Kotromanića dvorima nahrlilo više od tisuću duša, a samo iz okolice Splita oko tri stotine.

Ugođaj je upravo veličanstven: mladomisnika prate trojica kolega, a roditelji, ganuti do suza, s blagoslovom šalju svoje dijete u pustolovinu žrtve i ljubavi, dok nas dubrovački katedralni zbor pod svodovima sutješke ljepotice u zabiti zasipa arijama kakve se ovdje rijetko čuju – od korala Vidjeh vodu i Händelova Aleluja iz oratorija Mesija do modernih autora.

Nije čudno da je i propovjednik stigao iz grada pod Srđem: u svojoj se besjedi usredotočio na pojam riječ – mladi je svećenik povjerovao Božjoj Riječi, koja je promijenila njegov život – te pozvao da se upitamo kakve su naše riječi i kome mi vjerujemo. Slučaj je htio da se za objedom nakon mise nađem sučelice upravo propovjedniku.

 Kratak naš razgovor protekao je otprilike ovako:

– Koliko ima katolika u Visokom, odnosno dijelu Sarajeva gdje Vi živite? – upitao je.

– Ja živim u Visokom, a to je 30 kilometara od Sarajeva – odgovorim.

– Aha! No, dobro, a koliko ondje ima katolika?

– Visoko je odavno većinom muslimansko mjesto – otpočnem. – Kad je došla Austro-Ugarska, ondje nije bilo valjda nijednoga katolika, a pred ovaj posljednji rat bilo ih je na cijeloj općini sedam-osam stotina, odnosno pet-šest posto, a sada ih ima tri-četiri stotine.

– Uh, malo! – čujem odgovor.

– Malo, da, ali ne može nas biti istodobno i u Visokom, i u Sutjesci, i u Bobanovu selu, Korenici, Udbini…

– A kako vi živite s muslimanima? – čujem novo pitanje.

– Lijepo…

– Kako to mislite? Pa vi ste Dubrovčani cijelu svoju povijest, kao nitko drugi na svijetu, utemeljili na suživotu s Osmanskim Carstvom, s muslimanima, i zahvaljujući tome ste i opstali… A i danas u Dubrovniku imate muslimana koliko hoćete i s njima lijepo živite. Ne razumijem kako to govorite.

– Da, ima ih u Dubrovniku sedam posto – dobaci jedan gospodin u bijeloj košulji s velikim glagoljičkim slovima.

– Eto, vidite – rekoh.

– Istina je, ali oni bi nama, kad bi mogli, najradije prerezali grlo – ustvrdi velečasni.

– To ne vjerujem – odvratih.

– Jest, istina je – ne da se on. – A kako Vi mislite da s njima ima suživota?

– Pa lijepo: živimo u istom gradu, hodamo istim ulicama, zalazimo u iste dućane, imamo iste liječnike… Osim toga, ja radim u školi koju pohađaju i djeca muslimanskih roditelja koji mi pristupaju s poštovanjem, pa je normalno i ljudski da i ja njih poštujem…

– Dobro, dobro, ali ja nikoga ne mrzim… – brani se moj sugovornik.

– Da, ali naš Gospod nam nije zapovjedio ne mrziti, nego ljubiti. I zato će Vas, moj velečasni, mnogi muslimani preteći u Kraljevstvo nebesko!

 Na sugovornikove replike nisam više imao snage odgovarati. Zanijemio sam. Osjećao sam se zatečeno i posramljeno što sjedim nasuprot pastiru Crkve kojoj pripadam, svećeniku koji je netom sišao s propovjedaonice, odakle je riječima pozvao da vjerujemo Riječi, a da njega samoga Riječ nije dotaknula; osjećao sam se prejadno i pretužno shvativši da je ovaj prosječni svećenik zapravo glasnogovornik velikoga broja svojih istomišljenika – sa strahom ovo pišem: možda većine svećenika Crkve u Hrvata – koji su, ako itko drugi, pozvani sijati sjeme pomirenja, praštanja i ljubavi među svim ljudima, ali to ne čine, nego ustrajno siju nepovjerenje, razdor i mržnju, sjeme od čijih će nam plodova zubi još dugo trnuti.

Tragično je što, prema riječi rečenoga duhovnika, ispada da Sutješčanima suživot nije moguć ni u Kraljevoj Sutjesci, nekoć stolnom mjestu njihove zemlje Bosne, iste one čiji vladar nekoć Dubrovčanima dade sve moguće trgovačke povlastice, ali je navodno moguć – čak poželjan – u počiteljima, stolcima i lapcima, ili pak u Kninu, odakle – vrhunac ironije! – prije koju godinu i na adresu sutješkoga samostana stiže molba za pomoć da se tamošnji puk spasi od gladi…Svejedno, ništa ne priječi doći u takvu Bosnu, ojađenu i prezrenu, proveseliti se i poput Savojskoga otići svojim putom, za svoj račun.

Za ono najgore što je bosanske ratne izbjeglice moglo zadesiti – da zamrze Bosnu, zavičaj svoj i rodni prag – krivi su ne samo bezdušni stratezi rata, inženjeri etničkog čišćenja i korumpirani profiteri nego, nažalost, i ljudi s propovjedaonica: krivi su jer – u duhu zločinačke politike koja je izumila i u djelo provela dijaboličnu sintagmu humano preseljenje – ovim jadnicima ispiru mozak tvrdnjama da nema života ondje gdje život počinje, da imaju pravo, svoji na svome, živjeti ovdje i ondje, samo nikako da se sjete pripomenuti im da prije svega imaju pravo živjeti ondje gdje su se rodili; krivi su jer, nakon svega zla, tobože propovijedaju mir, a snuju mržnju; krivi su što radije truju nezacijeljene rane umjesto da ih povijaju i liječe; krivi su jer svoj bezbožni šovinizam prodaju kao ideal vjere i domoljublja; krivi su jer one druge, od sebe i svojih drugačije, navodno ne mrze, ali ih zasigurno ni ne ljube i tako se oglušuju na Riječ; krivi su jer nisudigli proročki glas protiv trgovaca teritorijima i poticatelja humanog preseljenja, nego su pristajući uz njih postali trgovci ljudskim dušama.

Ima i gore od toga! Sjetih se jednog svoga dragog prijatelja, svećenika, profesora teologije, koji je, čuvši za vrijeme rata od nekih svojih kolega svećenika da bi muslimane bilo najbolje pobiti, rekao: „Da živim među luđacima, to sam znao! Ali da živim među zločincima, to nisam znao, a sada znam.“

Papa Ivan Pavao II. pokrenuo je u Crkvi val kajanja i traženja oprosta pa je Crkva zamolila za oproštenje za bezbrojne žrtve nedjela svojih službenika, od inkvizitora do pedofila. Valja se nadati da će pastiri Crkve u Hrvata – ako ne danas ili sutra, onda barem u doglednoj budućnosti – smoći snage i povjerene im duše zamoliti za oproštenje zbog zločina izdaje Riječi.

(Autor teksta Fra Ivan Nujić, profesor je hrvatskoga jezika i književnosti na glasovitoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom)