hamburger-icon

Kliker.info

Fra Drago Bojić : U našoj zemlji je previše religije, a malo vjere

Fra Drago Bojić : U našoj zemlji je previše religije, a malo vjere

25 Aprila
14:54 2015

DragoB1U organizaciji Fondacije Centra za javno pravo (FCJP) i Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) sutra će u Sarajevu, u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku, bit održan znanstveni simpozij pod naslovom “Sekularizacija i religija: BiH i regija”.

U Bosni i Hercegovini i u zemljama u regiji, u kojima većina građana pripada nekoj vjerskoj zajednici, mnoga pitanja odnosa vjerskog i sekularnog još su uvijek otvorena (od vjeronauka u školama, seksualnog odgoja, vjerskih simbola u javnim institucijama do nacionalizacije i politizacije religije i sakralizacije nacije i politike) i često izazivaju žestoke rasprave i ideološka sučeljavanja u javnosti. O ulozi religije u sekularnim društvima, o vjerskim simbolima u javnim institucijama, o vjerskim obredima i živim vjerničkim ritualima, za Dnevni list govori direktor IMIC-a dr. fra Drago Bojić.

Koja je, ustvari, uloga religije u sekularnim društvima?

– Sekularna država nije antireligijska, antivjerska niti antiteistička država. Važno je to istaknuti zbog pogrešnih interpretacija koje postoje i kod zagovornika sekularnog i kod zagovornika religijskog: prvi ponekad razumijevaju sekularno kao beskompromisnu borbu protiv religije koju u konačnici treba učiniti društveno nerelevantnom i svesti na privatnu stvar. Drugi, predstavnici religije, šire strah od sekularnih vrjednota, iako su sekularne vrjednote humanističke (ljudske) vrjednote pa u tom smislu i religijske. Vjernici, pripadnici religijskih zajednica, svećenici i religijski vođe, imaju i pravo i dužnost umiješati se u društvene procese i politiku i dati svoj doprinos izgradnji društvene zajednice. Vjera nije samo onostrana kategorija koja ne bi imala ništa s ovim svijetom. Naprotiv, i vjernici smiju i trebaju iznositi svoja uvjerenja javno i tražiti svoje mjesto u sekularnom društvu. Nedopustivo je, i s aspekta religije i s aspekta sekularne države – nekritičko stranačko politikantstvo i fundamentalističko teokratiziranje društva i države. Budući da je upravo to čest slučaj u našem bosanskohercegovačkom društvu i u društvima u regiji, treba iznova ozbiljno postaviti pitanje o ulozi i mjestu religije u javnosti. Religija i njezini sadržaji po sebi nisu nužno dobri. Pogotovo to nisu neka religijska uvjerenja i neke religijske prakse. Uostalom, svakodnevno doživljavamo kako religija ljude može zavesti, zarobiti, učiniti brutalnima, ispuniti ih mržnjom. Uloga religija u sekularnim društvima – kako to ističu i neki suvremeni teolozi – trebala bi prije svega imati tri funkcije: kritičko-proročku – u odnosu prema svemu u društvu što nije u kontekstu općeg dobra, dobra pojedinca i zaštite njegova dostojanstva, njegovih prava i sloboda; korektivnu – u odnosu prema sebi (samokritika), ali i svim drugim procesima koji zapostavljaju ljudska prava i to baš onda kad je riječ o pravima ljudi koji ne pripadaju odnosnoj religijskoj zajednici; stimulirajuću – poticati i podržavati sve ono što vodi općem dobru i dobru čovjeka pojedinca, sudjelovati i surađivati sa svim drugim institucijama i pokretima u određenom društvu koji se zauzimaju za te vrijednosti.

Koliko je u tom smislu važna konferencija koja se održava u Sarajevu? Zašto uglavnom šutimo o tako važnim temama, koje nerijetko izazivaju polemike bez pravog dijaloga?

– Cilj ove konferencije je da dotakne bar dio pitanja koji se tiču kompleksnog odnosa vjerskog i sekularnog i da potakne na dijalog. Iskustva suvremenih društava svjedoče da bez dijaloga između vjerskog i sekularnog nije moguće urediti ta društva niti je bez dijaloga i kompromisa moguć suživot različitih uvjerenja i svjetonazora. Temeljni princip koji bi trebao uređivati odnose u društvu ako se žele izbjeći konflikti, nesporazumi i opasne utopije jest, da se poslužim riječima Umberta Eca, princip dogovaranja i pregovaranja. To pregovaranje se mora temeljiti na etici – na istini, pravdi i  pravu, jer se u suprotnom pretvara u lažne kompromise i nepravedne sporazume. Pritom je dakako neizbježno da se odustane od maksimalističkih zahtjeva drugoj strani, što posebno vrijedi za religijsku stranu koja je često u napasti svoja vjerovanja apsolutizirati i nametnuti cijelom društvu. Nekada se to činilo silom, ratovima i istrjebljenjem drugih i drukčijih, danas referendumima i većinskom voljom fanatičnih neprosvijećenih vjerskih masa.

Ako po definiciji sekularna država i njezine institucije ne smiju ni na koji način favorizirati bilo koju religiju, zašto vjerski simboli u javnim ustanovama i na javnim prostorima i zašto, s druge strane, vjerski blagdani kao državni (krsne slave, sveci…), pa taj dan obilježavaju i ljudi koji nisu religiozni?

– Upravo bi vjernici i predstavnici vjerskih zajednica, da zaštite religijske simbole i svetkovine od profanacije i politizacije, morali biti protiv sprege vjerskog i političkog, dakle, i protiv toga da se vjerski blagdani slave kao državni, protiv toga da u javnim institucijama vise religijski simboli. Sve kad bi bilo moguće vjerske simbole svih vjera i vjerovanja izvjesiti u javne institucije, vjernici bi morali biti protiv toga. Onako kako svete prostore ne bi trebalo profanirati, što je čest slučaj u našim svetištima, tako ni javne prostore i institucije ne bi trebalo pseudoreligizirati. U vezi s tim ima subverzivna zgoda iz Evanđelja u kojoj Isus istjeruje trgovce iz hrama, koji su sveto mjesto pretvorili u veliko trgovište i buvljak. Danas bi vjerojatno Isus pobacao sve križeve obješene na neprikladnim mjestima, porušio one koji su postavljeni da prkose drugima i bičem rastjerao one koji su ih postavili, prije svega svećenike.

Koliko je BiH sekularna država po formi, koliko u praksi, s obzirom da smo svjedoci i religijskih obreda političara i ministara pri obilježavanu događaja od općeg značaja za cijelo društvo?

– Bosna i Hercegovina je ustavno-pravno definirana kao sekularna država. To podrazumijeva i odvojenost političkih stvari od onih koji se tiču religije, ali to istodobno ne znači – kako to hoće suvremeni zagovornici negativne sekularizacije – ignoriranje, degradiranje ili izgon religije, religijskih institucija i teologa iz društva. Ipak, mnogi od prigovora koji dolaze iz tih krugova su opravdani, uzmu li se u obzir konstantni pokušaji religijskih zajednica i njihovih vođa da teokratiziraju društvo, da njihova vjersko-dogmatska uvjerenja dobiju društvenu i političku (pa i zakonsku, ustavnu) potvrdu. To je oznaka svih novonastalih država na području ex-Jugoslavije u kojima se javni život sve više “klerikalizira”, te je javnost s pravom uznemirena i u “strahu od države Božje”, kako je to svojevremeno govorio srbijanski sociolog religije Mirko Đorđević. U tom smislu i Bosna i Hercegovina i države u regiji su samo načelno sekularne. Političari rado koriste simboličku moć religije i religijskih simbola i oni će to uvijek činiti, ako im se dopusti. Zato je važno da religijske institucije i njihovi predstavnici ne pristaju na to. To, dakako, nije nimalo jednostavna odluka, jer političari svojim utjecajem, moću i donacijama ucjenjuju ljude u vjerskim zajednicama i nije lako ostati čist. Takve odluke su uvijek povezane s osobnim rizicima, jer u sebe uključuju otpor pa i konfrontaciju, koja puno košta.

Kako u zemlji s toliko vjernika i s političarima koji su tako skrušeni i spremni na molitvu, toliko korupcije, nesigurnosti, nepravde, laži, tako malo spremnosti na oprost i istinski dijalog, pa i između vjerskih službenika?

– Moguće je to zbog toga što je u našoj zemlji previše religije, a malo vjere. Ili, da to kažemo ovako: ondje gdje je manje vjere, pojačava se religija, što se manje žive vjerničke vrjednote, to je više religijskih obreda, slavlja, to se više maše kadionicama, to su jači zvuci zvona i glasniji pozivi na molitvu. Kad bismo ozbiljno analizirali našu vjeru i vjerničku praksu, kad bismo od nje odvojili sve ono što joj ne pripada, nacionalne, folklorističke, duhovnjačke, magijske i druge nevjerničke elemente, pitanje je što bi još uopće ostalo. Vjera i Bog su zarobljeni u ritualističku praksu, liturgijske inscenacije, nacionalne mitologije i političke ideologije koje i duhovnim vođama i onima koje oni vode omogućava da se stalno maskiraju. Hrvatski sociolog Željko Mardešić je govorio da baš religija kroz cijelu povijest igra ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom i obrednim svečanostima pokrivala i skrivala scenarij nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi, prizemne i zemaljske interese, bezbožno nasilje i grijeh smrti bližnjih. Vjera ljudi na ovim prostorima je vrlo često masovna, narodna, nacionalna, politička vjera, to je vjera koja nije poosobljena, niti je iskovana u konkretnom životu i na vrjednotama na kojima se načelno temelji. Takva vjera je površna, manifestativna, kompromiserska, oportunistička, ona izbjegava obraćenje, prezire istinu, dodvorava se moći, a često je licemjerna i osvetoljubiva.

Kako tumačiti fanatične i fundamentalističke grupacije kojih ima u svim religijama u našoj zemlji? Kolika je realna opasnost od njih i koliko je BiH, ustvari, “plodno tlo” za njih?

– O tom se problemu u našem društvu govori samo i tek onda kad se dogodi neko zlo koje je u izravnoj vezi s fundamentalističkim skupinama, njihovim vođama i akterima. Takve skupine i pojedinci s takvim stavovima postoje u svim vjerskim zajednicama. Ti takozvani veći vjernici koji sebe smatraju zemaljskim mandatarima nebeskog gospodara u pravilu čine zlo i ljudima u svojoj zajednici, ali i onima koji su izvan. Neki ljudi su jednostavno zavedeni i slijepo vjeruju u ono što govore vjerski fanatici, a ovi to uglavnom rade radi osobne koristi i dobitka. U zemlji i društvu u kojoj je puno ljudi koji su u nevolji, koji su traumatizirani, koji se nose s teškim bolestima, koji su egzistencijalno ugroženi, duhovno osiromašeni, takve ideologije lako prolaze. Uz to, naši građani su i općenito neprosvijećeni, pogotovo u vjerskim pitanjima, i tako postaju lak plijen vjerskih fanatika. U tom smislu je velika odgovornost vjerskih poglavara koji otvoreno ili prešutno podržavaju vjerske fanatike, dopuštajući im tako da se iživljavaju na ljudima, da lešinare na njihovoj patnji i da ih dugoročno učine duševno bolesnima, mrziteljima života, ljudi i svijeta, pa čak i srditim i agresivnim Božjim bojovnicima.

Otvorena rasprava

Imajući u vidu kompleksan odnos sekularnog i vjerskog, države i vjerskih zajednica (crkava) u prošlosti i u suvremenom svijetu, kako na svjetskoj (globalnoj), tako i na regionalnoj (lokalnoj) razini, cilj znanstvenog skupa koji će se sutra održati u Sarajevu je dotaknuti problemska polja u kojima najviše do izražaja dolazi kompleksnost tog odnosa. Organizatori ovog skupa očekuju otvorenu i kritički intoniranu raspravu o širokom spektru pitanja koja se tiču odnosa sekularnog i vjerskog s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu i zemlje u regiji. Radovi koje će referenti izložiti prethodno su objavljeni na službenoj stranici Fondacije Centar za javno pravo i dostupni su javnosti. Na simpoziju izlažu: Sulejman Bosto (Filozofski fakultet, Sarajevo), Dino Abazović (Fakultet političkih znanosti, Sarajevo), Tarik Haverić (Pravni fakultet, Zenica) Marija Draškić (Pravni fakultet, Beograd), Nedim Begović (Fakultet islamskih znanosti, Sarajevo), Pavle Mijović (Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo), Irina Terzić (Fondacija Centar za javno pravo), Ana Benačić (novinarka iz Hrvatske). Skup će biti održan sutra od 10 do 16 sati u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku.

Andrijana Copf (Dnevni list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku