Kliker.info

se čini kao da ratoborni elementi američkog establišmenta znaju za samo jedan rat: Drugi svjetski rat u Evropi, piše Anatol Lieven za Foreign Policy. To je zato što šta god da zaborave ili pogriješe o tom ratu, ne griješe kada kažu da ga je isplanirala i pokrenula veoma zla i megalomanska sila koja je predstavljala prijetnju za cijeli svijet, koja je morala biti potpuno poražena i s kojom nije bio moguć nikakav moralno prihvatljiv kompromis.

Vječite i isključive reference na taj rat omogućavaju američkim „jastrebovima“ da predstave svaki sukob u koji žele uključiti Ameriku kao egzistencijalnu borbu protiv zla, koja će, ako se u nju ne uključe, dovesti do katastrofalnih posljedica za Ameriku i za svijet. To je tačno za njihov pristup Vijetnamu, Iraku i ratu u Ukrajini danas, sa katastrofalnim rezultatima za Ameriku i svijet.

To je, međutim, upravo ono što čini Drugi svjetski rat, izuzetnim. Velika većina ratova u modernoj historiji, i uistinu u američkoj historiji bila je daleko moralno kompleksnija po svom porijeklu i okončana je ne potpunom pobjedom jedne strane već nekim oblikom prljavog kompromisa. Većina ratova (ovdje spada i Drugi svjetski rat) također ilustruje zakon nenamjernih posljedica. Kranji rezultati često nisu oni koje su predvidjeli ili priželjkivali čak ni tobožnji „pobjednici“.

Historijska analogija

Sa ove tačke gledišta, Prvi svjetski rat daleko je bolja historijska analogija od Drugog za trenutni rat u Ukrajini. U periodu od 1914. do 1918. godine poginulo je više od 20 miliona ljudi, gotovo polovina od tog civila. Čak su i pobjedničke francuska i britanska nacija bile oštećene. Posljedice Prvog svjetskog rata, uključujući komunističku revoluciju u Rusiji i raspad Austro-Ugarske monarhije, utrli su put za Drugi.

Od raznih vodećih ličnosti, može se reći da je jedino Vladimir Lenjin, koji je predvidio da će rat dovesti do revolucije, dao tačnu analizu prije rata. Ničija druga predviđanja nisu se obistinila. Da je vladama 1914. dato da vide budućnost, nijedna ne bi smatrala rat vrijednim truda. Ili kako je jedan francuski farmer blizu Verduna pola stoljeća kasnije kazao Alistairu Horneu, britanskom historičaru Bitke kod Verduna, „Ils etaient fous, ces gens-la“: Ti ljudi su bili ludi.

Danas, nijedan ozbiljan historičar, ili obrazovan čovjek općenito, neće reći da je ovaj sukob bio nužan i u stvarnom interesu bilo koga od učesnika, niti da bi nastavak rata kako bi se postigla potpuna pobjeda bio nužan ili mudar, niti da je Versajski ugovor kojim je okončan rat, bio dobar za pobjednike, a pogotovo ne za poražene. Danas, 112 godina kasnije, čini se očitim da su, u usvajanju politika koje su dovele do rata i u ustrajvanju u njegovom nastavku, sve vladajuće elite u Evropi temeljno i katastrofalno pogrešno procijenile istinske interese svojih država.

Kada je u pitanju moralna krivica za rat, čak i u Njemačkoj, većina historičara danas bi prihvatila da je snosi prvenstveno njemačka vlada. Njemačko ohrabrivanje austrijske vlade da napadne Srbiju u odgovoru na atentat na njihovog prestolonasljednika bila je odluka samog Berlina. Njemačka je još više kriva za svoju pravno i moralno neodbranjivu invaziju na Belgiju zbog koje je Britansko carstvo ušlo u rat.

U isto vrijeme bi, međutim, veoma mali broj historičara danas krivicu za rat pripisao isključivo Njemačkoj. Posebno treba naglasiti zločinačku nerazboritost ruske carske vlade u formiranju saveza sa Srbijom koji je ohrabrio srpske nacionaliste da unaprijede svoje iredentističke pretenzije na Bosnu pod vlašću Austrije, i ohrabrio srpsku tajnu službu da tajno podrži terorističku kampanju protiv Austrije koja je dovela do ubistva nadvojvode Franca Ferdinanda i dala iskru koja je zapalila rat.

Ruska podrška Srbiji

Ruska podrška Srbiji bila je ravnodušna ne samo prema fanatičnom i nepromišljenom karakteru srpskog nacionalizma, već i prema činjenici da su nacionalističke tvrdnje različitih slavenskih naroda protiv Austro-Ugarske prijetile uništenjem tom raspadajućem carstvu i time prijetile uništenjem cjelokupnom njemačkom geopolitičkom i etničkom položaju u srednjoj Evropi. Svakom razumnom ruskom zvaničniku trebalo je biti očigledno da je to pitanje zbog kojeg će se Njemačka u krajnjoj nuždi upustiti u rat koji Rusiji prijeti uništenjem. Zaista, neki Rusi su to istakli, ali je njihov savjet ignorisalo rusko rukovodstvo posvećeno geopolitičkim ambicijama koje su daleko prevazilazile i stvarnu snagu i stvarne interese Rusije.

U Drugom svjetskom ratu, aspekti njemačke politike bili su jednako zli, u skladu sa jedinstveno zlom rasističkom ideologijom iznesenom u knjizi Adolfa Hitlera Mein Kampf (Moja borba). U Prvom svjetskom ratu, stvari izgledaju manje jasne. Saveznička propaganda o ovom ratu kao sukobu demokratija protiv autokratija smiješna je zbog činjenice da je Rusko carstvo, sve do svog raspada 1917. bilo ključni saveznik protiv Njemačke. Niti su, naravno, britansko i francusko kolonijalno carstvo bile demokratije.

U pogledu ratnih zločina, njemačka strategija neograničenog podmorničkog ratovanja, s namjerom da natjera Britance na predaju, tretirana je u Velikoj Britaniji i Americi kao monstruozan i očit ratni zločin. Nijemci su tvrdili, ne bez razloga, da je to bio odgovor na britansku strategiju izgladnjivanja Nijemaca do predaje kroz blokadu njemačke pomorske trgovine od strane Kraljevske mornarice. Njemačka podmornička strategija je bila iznimno glupa, jer je na kraju navela Ameriku da se uključi u rat protiv Njemačke i tako osigurala poraz Nijemaca. Ali glupost, bez obzira koliko ekstremna bila, nije ratni zločin.

Britanska taktika

Nijemci su također istakli da je britanska taktika (potpuno u skladu sa tradicionalnim zakonima ratovanja, usput rečeno) prerušavanja britanskih ratnih brodova u nenaoružane trgovačke brodove („Q brodove“) koji su potapali njemačke podmornice kada su ih ove pokušavale provjeriti učinila nužnim da torpedom napadaju sve brodove bez upozorenja. Još jednom, 112 godina kasnije, možemo žaliti nad svom patnjom koja je bila uključena, i odati počast hrabrim ljudima koji su poginuli na obje strane, bez zauzimanja visokog moralnog stava na ovaj ili onaj način.

Danas se svi možemo složiti da glavnu odgovornost za rat u Ukrajini snosi ruska Vlada koja je izvršila invaziju na Ukrajinu. Ali hoće li historičari u budućnosti pripisati isključivu odgovornost Rusiji, i osloboditi vlade Sjedinjenih Američkih Država i članica NATO-a svake krivice jer su pokušale integrisati Ukrajinu u Zapad, i na taj način ugrozile ono što su i Rusi i dugi niz zapadnjačkih stručnjaka (uključujući i sadašnjeg šefa CIA-e Williama Burnsa) upozorili da se u Moskvi smatra vitalnim ruskim interesima?

Što se tiče ratnih zločina, ruska invazija na Ukrajinu i prisilno pripajanje ukrajinske teritorije, su oboje jasno veoma ozbiljni zločini prema međunarodnom pravu, za koje se nadam da će predsjednik Vladimir Putin jednog dana odgovarati. Ruski vojnici su počinili brojne zločine protiv ukrajinskih civila, za koje su ukrajinske vlasti u pravu što im sude. Ruska visoka komanda je u najmanju ruku pokazala ravnodušnost prema civilnim žrtvama u svojoj zračnoj kampanji protiv Ukrajine. Međutim, trebali bismo biti veoma oprezni da ne predstavljamo ove zločine kao na neki način kulturološki specifične za Ruse, ili kao „genocid“, ako ni zbog čega drugog onda zbog očitog razloga što su zapadne snage više puta izvršavale slična djela. Korištenje etikete „genocid“ na ovaj način bi američke i britanske zapovjednike i ratno zrakoplovstvo u Drugom svjetskom ratu, Koreji, Vijetnamu i Siriji stavili na isti nivo kao i Hitlerovu SS diviziju i ruanđanske Hutu milicije, što je moralno i historijski groteskan prijedlog.

Izvještaj Amnesty Internationala koji kritikuje i ruske i ukrajinske postupke u ratu s pravom je napadnut, ali iz pogrešnog razloga. Tačne optužbe protiv izvještaja su pravna nepismenost i praktična naivnost. Činjenica da je rat nezakonit ne čini sve što agresor uradi ratnim zločinom. Prema zakonima ratovanja, nije zločin da ukrajinske snage uspostave pozicije u naseljenim predjelima, jer u suprotnom ne bi uopće mogle braniti svoju državu. Međutim, nije zločin ni da ruske snage bombarduju te pozicije. Sve ovo jasno je rečeno u međunarodnim sporazumima i konvencijama o zakonima ratovanja. Iznad svega, ne bismo trebali dopustiti da opravdano moralno zgražavanje postane licemjerna moralna histerija – jer to veoma lako može postati prepreka traženju mirovnog sporazuma koji može biti u najboljem interesu nas samih i žrtava rata.

Pregovori o teritoriji

Isto važi i za pregovore u vezi teritorije. Ako danas izgleda ludo, gotovo nevjerovatno da su milioni njemačkih, francuskih i britanskih vojnika trebali umrijeti u ratu koji je počeo oko tog trebaju li Austrijanci ili Srbi vladati Sarajevom, razmotrimo savremeni primjer Sevastopolja, ruske pomorske baze na Krimu. Trenutna američka administracija i većina američkog establišmenta smatra da su pregovori za mir čisto stvar ukrajinske vlade. A ukrajinska vlada je u više navrata izjavljivala da je njen cilj istjerati Rusiju iz cijele teritorije koju je okupirala u Ukrajini, uključujući Krim. Nedavne ukrajinske vojne pobjede ukazuju na to da se sada takva potpuna ukrajinska pobjeda barem čini moguća.

Prije 30 godina, velika većina Amerikanaca bi jednostavno pretpostavila da je Krim dio Rusije, kao što zaista i jeste bio dok ga sovjetska vlada nije odlukom iz 1945. prebacila Ukrajini. Prije ruskog osvajanja 1783, ovim poluotokom su vladali Tatari, prije tog Bizantinci, prije tog Skiti, a prije tog, pa ko god da bio, sigurno nisu bili Ukrajinci.

Svi službeno povezani Rusi s kojima sam razgovarao, i većina običnih Rusa, su kazali da bi, da odbrani Krim, Rusija trebala u krajnjem slučaju upotrijebiti nuklearno oružje, kao što je SAD  da odbrani Havaje i Pearl Harbor. To bi veoma vjerovatno dovelo do eskalacije koja bi uništila Ameriku, Rusiju i samu civilizaciju u nuklearnom ratu.

Ne bismo trebali čekati 112 godina da bi nam historičari (ako ih bude) rekli da ovo nije ishod koji bi služio interesima bilo koje države, uključujući i Ukrajinu, i da rizici znatno nadmašuju bilo kakve zamislive koristi za SAD. Odbijajući rusku invaziju, uz pomoć Zapada, Ukrajina je već izvojevala veliku pobjedu i osigurala svoju nezavisnost i slobodu da se pokuša pridružiti Zapadu. Za Bidenovu administraciju da ide dalje od ovog i cilja na potpunu pobjedu Ukrajine, izgleda kao neopravdana oholost Washingtona. A ne bi nam trebali biti potrebni historičari iz budućnosti, ili lekcije iz Prvog svjetskog rata, da nam kažu kako oholost neizbježno vodi do propasti.

(AJB)