Kliker.info

Sarajevski mediji nikako da shvate da status “slobodni umjetnik” nema apsolutno nikakve veze sa sintagmom istaknuti umjetnik. I da li svjesno ili nesvjesno, ali konstantno lažu i obmanjuju javnost brkajući ova dva pojma. Ne samo što lažu i obmanjuju javnost, kojoj je mozak razvučen još onomad Mladićevim granatama što su lupale “Velušiće”, nego i svjesno učestvuju u stereotipu o umjetnicima kao parazitima društva.

Piše : Faruk Šehić (BH Dani)

Tu bijednu crkavicu, za pedesetak ljudi, koju Kanton uplaćuje slobodnim umjetnicima, jedan najobičniji poslanik u nekom od najglupljih bosanskih parlamenata potroši za manje od nekoliko mjeseci. A uplaćuju im penziono i zdravstveno osiguranje. Baš jaka pomoć. Što je puno manje od 600 maraka koje je dobivao ministar Kaplan za ono kad si funkcioner u Sarajevu a nisi tu rezident. Samo što je Kaplan ovdje rezident, ali je sam sebi obezbijedio ovu solidnu sumu novaca, malo mu pored više hiljada maraka ministarske plate.

Tako mediji ovdje svjesno produciraju sliku o nekim umjetnicima koji, haman, pojedoše kantonalni budžet, jer iz njega ide stotinjak maraka mjesečno za zdravstveno i penziono za pedesetak slobodnih umjetnika.

Istaknuti umjetnici su oni od državnog, nacionalnog značaja. Oni koji su dobijali značajne evropske i svjetske nagrada, i zbog kojih se glas o ovoj sjebanoj zemlji pronosi svijetom. Dobar glas, a ne onako kako obično gostujemo na svjetskim televizijama: kao poprište krvavog rata, zločina, i te najneizgovorljivije riječi u Srbiji i Republici Srpskoj – genocida.

Umjetnici su krivi za sve. Tako je to shvatio nekadašnji turistički radnik Samer Rešidat, šampion nebuloznih izjava, iz stranke koja je htjela biti drukčija od SDP-a, ali je na početku mandata jasno dala do znanja svim ljudima koji misle svojom glavom da ne trebaju na sljedećim izborima glasati za njih. Ne znam ni jednog normalnog čovjeka u cijeloj regiji koji bi glasao za to da mu ministar kulture bude neki anonimus, koji je jahao kamile i pozirao sa golišavim sponzorušama po saharskoj pustinji.

U Crnoj Gori državni ministar za kulturu je pjesnik Pavle Goranović. Tako to rade narodi koji drže do svoje kulture, jer što reče Dževad Karahasan Poljska je bila nestala kao politički prostor (nije postojala kao država okvirno od 1795. – 1918.), ali je opstala kao zemlja zahvaljujući svojoj kulturi. I profesor Karahasan smatra da će Bosna opstati, jer je ona tvorevina kulture. Nisam optimista kao moj bivši profesor, jer narod koji ima ovakve ministre zaslužuje nestanak sa istorijske scene. A mi smo počeli nestajati još od onda kad je Karadžić mahao prstom u Skupštini SR BiH. Tad je počelo fizičko “nestajanje”, u miru se ono nastavlja gašenjem centralnih kulturnih institucija u glavnom gradu.

Lijep je to plan: take the money and runn. Po njemu se povodi savremena bošnjačka politička misao. Njihova vizija ne seže ni do Čekrčića, kad se hoće u Visoko. Pametne države i narodi drže do svoje kulture, mi držimo samo do svog džepa, jastuka punog para, sitog trbuha i drugih životinjskih nagona za biološkim opstankom.

U jeku dodikovske kampanje protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici naš ministar se bavi statusom slobodnog umjetnika u Kantonu Sarajevo. U jeku najžešćeg negiranja genocida naše političke babe se češljaju a lepa sela su, kao što znamo, isto tako lepo gorjela.

Zaista me čudi da smo mi u ratu opstali kad pomislim ko nas je vodio. I ko nas sad vodi. Nepismeni, neobrazovani, zapušteni primitivci kojima je jedini identitet lažna vjera u boga. Čak i religiju koriste kao platformu za lično bogaćenje. Ništa nije sveto, ni živi ni mrtvi. Samo jastuk ili čarapa puna para. Ničeg me nije sramota, ali takvog baliluka me itekako sramota. Zato su 1992. ljude u istočnoj Bosni ostavili da mirno u redu čekaju kada će ih zaklati i baciti u Drinu. Obični ljudi su bili pripravni za klanje. Iz Sarajeva je netom prije stigla ohrabrujuća poruka: Spavajte mirno, rata neće biti.

27. juna 1992. u višegradskom naselju Bikavac, kojeg sam znao jedino iz sevdalinke o Višegradu, desila se druga živa lomača u kojoj je zapaljeno više od sedamdeset ljudi; mahom žena, djece, i staraca. U prvoj živoj lomači 14. juna 1992. isti zlikovci su u Pionirskoj ulici zapalili više od sedamdeset civila, među kojima 46 članova jedne porodice. Za ovaj zločin genocida i brojne druge zločine osuđeni su rođaci Milan i Sredoje Lukić, te Mitar Vasiljević iz paravojne formacije Osvetnici.

Jednom sam putovao kroz Višegrad i prošao kroz naselje Bikavac. Odmah me zapljusnula ljepota prirode i položaj naselja odakle si mogao vidjeti pola višegradskog krajolika. Sjetio sam se one lijepe sevdalinke. I kako smo je sredinom osamdesetih naivno pjevali na Malim adama, Srbi, Muslimani, Jugoslaveni, vjerujući u Jugoslaviju, u bratstvo i jedinstvo. Oni kojima je Jugoslavija najviše koristila ti su je i uništili, Slobodan Milošević i velikosrpski nacionalizam. Sve drugo su trice i kučine.

Zato nije zgorega ponoviti da je Republika Srpska nastala na genocidu, masovnim ubistvima, silovanjima, etničkim čišćenjem i svim drugim mogućim zločinima, kojih su se fašisti pod vođstvom Radovana Karadžića sjetili. To je apsolutna istina. To će odzvanjati kroz vječnost bez obzira koliko će puta Rusija uložiti veto na Rezoluciju o Srebrenici. Ili bez obzira koliko smo mi nebitni u prepucavanju svjetskih sila, koje našu muku koriste kao monetu za potkusurivanje.

Ono što uradiš danas to odjekuje kroz vječnost. Samo što to zločinci nisu znali. Vaši zločini će biti spominjani u vječnosti. To je ta vječna rezolucija koja staje samo u jednu jedinu riječ: GENOCID.