Kliker.info

Znamo da je naš čovjek sposoban po prirodi da sjebe i geviht ili givikt. A on je izliven iz jednog metalnog dijela. Nema se na šta rastaviti, ali mi znamo da naš čovjek i to može pokvariti.

Piše : Faruk Šehić (Oslobođenje)

Sjebano je i na željezničkom kolodvoru u Sarajevu, koji je nekad bio arhitektonsko čudo, a sada zjapi utvarno prazan. U ovom kolodvoru u četiri sata poslijepodne ne možete kupiti ništa za jesti i piti. Ne radi jedini kiosk koji se tu nalazi. To što baš tada ima dosta putnika na kolodvoru nije ničija briga.

Na šalterima vam izdaju kartu kao s početka 20. vijeka. Šalteraš stavi indigo papir ispod vaše karte i onda ocrtanu kartu daje vama, dok original zadrži za sebe. Ko zna kad će se desiti kompjuterizacija kolodvorskih šaltera, vjerovatno nikada, a mislim ni tada. Željeznicama Federacije BiH nisu poznati ni automati na kojima sam možeš kupiti kartu ako ti se žuri da ne čekaš red. Ali znamo da je ovdje kod nas (a to je Balkan) sve napravljeno da ti oteža, da te obeshrabri, napravi neraspoloženim i nervoznim, jer što bi građani bili sretni ako mogu biti trajno sjebani.

I uvijek sam iznova fasciniran kad neko kaže kako mu je super u Sarajevu, a onda ja ponekad ćutim i kažem nešto u stilu pa jeste, fino je ovdje. Progutam svu težinu života u ovom gradu i učestvujem u zavjetu ćutnje zbog turističke dobrobiti grada, od koje sami građani nemaju ništa. Kako euforičnom dobronamjerniku objasniti da ležimo na vodi a da imamo najskuplju vodu i električnu energiju u Evropi. Da pola grada smrdi od smeća koje se prelijeva iz kontejnera.

Ono što bode oči jeste ukrcavanje u Talgo voz, koji je odličan, ali putovanje njim ima sve odlike strogo kontrolisanih vlakova. Tako se izbjeglice (migranti) ukrcavaju odvojeno od ostalih putnika i smještaju ih u posebne vagone. Ako kojim slučajem neki od njih sjedne među nas bijele i povlaštene putnike onda ih kondukter ili obezbjeđenje voza natjera da se vrate u svoj vagonski geto.

Komentari konduktera su razni, od onih da su izbjeglice zaslužile dobar degenek, ili da užasno smrde, kako je rekao jedan debeli kreten kojem iz usta bazdi kao da je progutao bure rakije, a kreten je, treba to napomenuti, iz Željeznica RS-a. Treći kondukter je možda pokazivao znake samilosti, čisto da ne bude da su svi na tamnoj strani trenutne istorije.

Jedino je čovjek zadužen za obezbjeđenje voza imao istinsku empatiju za izbjeglice, ali njegov posao je bio da izbjeglice utjerava u suru koju im je propisao ili MUPBiH ili Željeznice FBiH.

Tokom putovanja nisam vidio nijedan problem, nemir ili komešanje u vozu. Izbjeglice su bile u svojim vagonima. Povremeno bi izvjesni kondukter, antipatično đubre sklono imbecilnim pošalicama, uskliknuo: vidi ovoga što se ovdje sakrio. Onda bi otišao do obezbjeđenja da prijavi nekog nepunoljetnog izbjeglicu kako se šverca u vagonu predviđenom za nas bijele, povlaštene putnike. Mogao sam tačno vidjeti šta bi ko od osoblja Željeznica FBiH i putnika bio u koncentracionom logoru. Ovaj kondukter bi nesumnjivo bio potkazivač i doušnik. Družio bi se sa logorašima i onda upravitelju logora odavao planove logoraša za bjekstvo. Neki ljudi su rođeni da budu zli gadovi.

Prije nego ću izaći u Bosanskoj Krupi stali smo u Bosanskoj Otoci, gradiću udaljenom 11 km od Krupe. Tu već tradicionalno izvlače izbjeglice iz vozova, tačnije, skidaju ljude s vozova, samo što ih neće mučiti, kasapiti i ubijati kao u Štrpcima 1992. što su radili Mitar Lukić i njegovi Osvetnici.

U ovom slučaju odvajanje je lako jer su izbjeglice u posebnim vagonima i policija ih odvaja također i po boji kože.

Stao sam na vrata da vidim zašto izvlače izbjeglice, zašto ih trpaju u policijske autobuse i zašto ih vraćaju u Blatnu na entitetsku liniju sa RS-om? Kondukteri su mi rekli da oni ne znaju ali da se tako dešava svaku noć kad voz stane u Bosanskoj Otoci.

Onda me jedan policajac pitao jesam li putnik?, kada sam potvrdio onda je rekao da se smaknem s vrata. Bilo je očigledno da su policajci nervozni jer rade posao sličan onom koji je radila policija u Prijedoru u maju 1992. Samo što izbjeglice neće stavljati u logore kao u Prijedoru. A u Prijedoru su policajci uživali u svom poslu.

Jedino sam mrvu empatije vidio kod policajca koji je volonterki IOM-a rekao da oni, policija, mogu pustiti za Bihać maloljetnike i izbjeglice sa porodicama, ali joj je naglasio da provjeri sa Bihaćem ima li gore mjesta da prime ove izbjeglice kojima se sreća osmjehnula, jer će se dokopati famoznog Bihaća, odakle je cigar hoda do EU.

Kada ih vrate u Blatnu u RS, onda se izbjeglice, prateći željezničke šine, vraćaju nazad prema Krupi i Bihaću. Jedan dan sam vidio kako policija ganja izbjeglice po krupskim ulicama. Gadan, ružan, neprirodan prizor. Ili se dobrano varam jer je fašizam prirođen ne samo zločincima nego i onima koji su nekad bili njihove žrtve. A fašisti smo ovog puta baš mi..