Kliker.info

Sarajevo je grad koji će vam začas isprazniti baterije koje ste žudjeli napuniti negdje izvan njega za, takozvanih, famoznih godišnjih odmora. Summer feeling i dalje nesumnjivo traje, ali povratak u zbilju se ovdje dešava vrlo brzo. Dovoljno je da se probudiš u jedan iza ponoći i bunovan kreneš u kupatilo.

Piše : Faruk Šehić (BH Dani)

Sve će ti biti jasno ako budeš htio da se prepustiš blagodatima hladne sarajevske vode. Jer nje, jarane i jaranice, neće biti. Samo računi uredno stižu od tog takozvanog javnog preduzeća. To mi je račun kojeg mi je najžalivije platiti. Čak mi je draže finansirati siromaha Dinu Merlina i njegov novi album tako što plaćam pretplatu na najskuplju mobilnu telefoniju u svijetu, i to mi je draže od Vodovoda i kanalizacije. Jer nas ta firma suštinski guzi u mozak sve ove postratne godine.

Zamislite neku evropsku prijestolnicu i da u njoj za vrijeme najvrelijih dana u godini nema vode. I još zamislite da vam grad i cijela država bukvalno leže na vodi. Pa opet su tu restrikcije, ali cijena nije smanjena. Isti mi je račun i kad ima restrikcija i kada ih nema. Bog zna koliko je ratom, i postratnim nemarom uništenih objekata u kojima voda curi još od 1992, i tako će curiti još decenijama. To curenje mi plaćamo, nije mi teško to ponoviti po hiljaditi put. Tu sam neumoran kao računi koji stižu sa adrese dotičnog javnog preduzeća.

Opet ima i gorih vrsta javašluka. Kao ploča na Vijećnici na dva jezika sa bezbroj pravopisnih grešaka. Spadam u grupu ljudi koja mrzi ljude koji su jezički čistunci i stalno žele da vas ispravljaju zbog ovog ili onog, čak i kada ste u neformalnom i opuštenom razgovoru. Te što ti je akcent ovakav, te ne kaže se ta riječ tako nego ovako, svaki pametniji ulični sarajevski lingvista će vam začas, s najstručnijim mogućim znanjem, odmah dokazati da je naš jezik nastao na Bistriku i Vratniku, Mihrivodama, Zmajevcu ili mitskom Marijin Dvoru. Tako su mene prodavačice u bivšem MIG shopu gledale poprijeko ako bih tražio kruh, jer kruha ovdje nema. Idi u Hrvatsku pa tamo kupuj kruh. I meni bi došlo da viknem: idi u Srbiju pa tamo prodaji hljeb. Ali, nit je ona zborila nit bih ja puštao kakve suvisle glasove iz sebe. Samo bih kao svaki certificirani papak progutao svoju nelagodu jer žena nema stida, kućnog odgoja i nekoliko zuba u glavi. Da ne spominjem nelagodu prodavačicâ kad kupuješ tirolsku salamu. Pa to je tek zločin nad zločinima. Da je Milorad Dodik, ipak, malo u pravu kada kaže da je Sarajevo Teheran, dovoljna je činjenica da na kioscima u centru grada ne možeš kupiti limenku piva kao što to možeš svugdje na Zemlji. Ali to je neki drugi par opanaka.

Glavno je to da prezirem ljude koji, tek što te upoznaju, odmah počnu pričati o jeziku. Kako seljaci ne znaju pisati negaciju, kako pišu ovako ili onako. Ne znajući, pri tome, ti imbecilni lingvisti, da se nekad govorilo baš onako kako oni misle da samo seljaci govore. Tako se pisalo i govorilo, samo ko bi od njih čitao stare knjige, Aleksandra Belića, pa da vide kako se pisalo i govorilo početkom dvadesetog vijeka. Ili da pročitaju malu knjigu Za i protiv Vuka Meše Selimovića. Onda bi valjda, ti nazor-lingvisti, mogli štošta skontati vezano za jezik. Pogotovo da standardizacija književnog jezika ima svoje norme, faze i da glavnu riječ na kraju uvijek vodi politička odluka. Kod nas je to vidljivo čim otvorite pravopisni rječnik, tako on vrvi riječima tipa: četnik, četnikuša itd. Pa onda kažu da vrijeme ne određuje knjigu. Svašta određuje knjigu, samo ovi amidžići i amidžinice koji su pisali tekst na ploči na Vijećnici nisu puno knjiga pročitali. Njih je krvno srodstvo delegiralo na njihovo radno mjesto. Jer rahmetli Alija je uvijek govorio da između obrazovanog a nepoštenog uvijek bira onog koji je manje obrazovan, ali je pošten. To je pravilo primjenjivao i birajući svoje saradnike, koji su danas među najbogatijim ljudima na Balkanu prvenstveno zahvaljujući ratnom lopovluku.

Svašta ima u božijoj bašti, rekli bi pametni i mudri ljudi. Ne treba se nervirati zbog banalnosti koje čine svakodnevni život. Zato nam je i život banalan. I mi smo banalni. I džaba nam bili svi protesti, sve paljevine, svi plenumi, ne može našeg mitskog čovjeka ništa probuditi iz njegovog primordijalnog sna.

Kao što svi znamo, granate ne padaju odavno i naš čovjek je jako sretan zbog toga. Ima dovoljno da jede i pije, ima i krov nad glavom, i to je zaokružen životni ciklus. Mozak mu ne treba da bi se ostvario kao dobri bosanski idiot. Ide to samo od sebe. Brzo idu godine nakon 1995. i završetka rata. Ništa se nije promijenilo nabolje, a ni neće. Sad će izbori i ratne sjekire će biti otkopane.

Zato pamet u oči i uši. Mirno spavajte, rata neće biti. Dodao bih na ovu genijalnu izreku našeg precjednika: neće ga biti ove jeseni.Barem dok se sve frustracije ne sabiju u jednu beskrajno gustu i malu tačku. A onda kako je i svemir nastao: Big Bang.