hamburger-icon

Kliker.info

Faruk Borić : Čika Jova Zmaj

Faruk Borić : Čika Jova Zmaj

12 Marta
07:25 2011

Piše : Faruk Borić (BH Dani)

Još jednom se na djelu pokazalo da je Državna bezbednost Srbije najozbiljnija institucija na Balkanu, snažnija i od Srpske pravoslavne crkve i od Srpske akademije nauka i umetnosti. Hapšenje Jovana Divjaka jednostavno ne može se čitati u drugom ključu. Borisu Tadiću, po vlastitom priznanju, hapšenje ne odgovara jer opet mora dokazivati svoju historijsku opredijeljenost Evropi, a za vratom mu diše Tomislav Nikolić, iskrenije i tačnije lice današnje Srbije. DB, institucija koja je sprovodila genocid preko Jovice Stanišića i Franka Simatovića, čiji će proces u Haagu to i neminovno dokazati, nastavlja svoj pogani rad. Iste strukture skrivaju Ratka Mladića, kao što su i Radovanu Karadžiću dali identitet paganskog šamana. Da li te strukture Tadić ne može kontrolirati ili njima upravlja na ovaj način? Drugim riječima, da li Mladića Tadić ne može ili ne smije uhapsiti? To povlači za sobom bolno pitanje: Da li je Evropskoj uniji prihvatljiva Srbija koja a) ne može uhapsiti Ratka Mladića ili b) koja neće da uhapsi operatora srebreničkog genocida? To je pitanje za Stefana Fullea, Miroslava Lajčaka, Catherine Ashton, Hermana von Rompuya.
Bosna i Hercegovina treba imati odgovor. Barem Federacija.

Nekadašnjem kolegi novinaru, srbijanskom ambasadoru Grujici Spasoviću uručena je protestna nota. Nebojša Radmanović i zvaničnici Banje Luke relativizirali su taj čin, dok su banjalučki mediji otišli i korak dalje. U Glasu Srpske je neki profesor analitičar kazao kako takva diplomatija podsjeća na afričke zemlje. Orijentalizam i rasizam su na djelu. Jovan Divjak, rođeni Beograđanin, porijeklom iz Arapupše kod Bosanske Krupe, smetnja je u oku nacionalistima svih boja i mirisa, najviše srpskim, mada je u nultim godinama bio smetnja snagama koje su željele islamizirati borbu za BiH. Za razliku od istinskih zlikovaca, Divjak je poslije rata postao čika Jova, nevladin aktivist koji je život posvetio djeci i obrazovanju. Desetine hiljada mladih raznih kategorija, od naprednih do socijalno ugroženih imalo je u Divjaku životnog asistenta. Kako suprotno od optužbe da je naredio ili počinio ubistva! Kako suprotno od hinjenih civilizacijskih vrijednosti gospodina Radmanovića. Za razliku od njega, čika Jova je ovovremeni Jovan Jovanović Zmaj. I to od Bosne.
S obzirom na šizofrenu dejtonsku strukturu, diplomatska nota proći će tako kako će proći. Ali tu ne treba stati. Jasno je da će politika igrati svoju ulogu koja ne mora ići paralelno sa moralom. Sadik Ahmetović će morati sjediti sa Ivicom Dačićem na raznim regionalnim konferencijama. Hoće li jesti iz jednog tanjira, do njega je (Sadika, ne Ivice). Ima nešto drugo što se može uraditi.
Građani BiH, osiromašeni i obogaćeni, svima kojima je Jovan Divjak ono što je svim uposlenim u Danima, trebaju bojkotirati proizvode koji dolaze iz Srbije. Nema bolje i primjerenije reakcije nego da šećer, gotove supe, školske torbe, rakiju, samoljepljive sličice, košarkaške lopte, začin, sokiće, automobil, pištolj ili senf, kojima na naljepnici piše Made in S(e)rbija, ne uđu u kuću onoga ko misli da Jovan Divjak nije najbolje što predstavlja BiH u zemlji i u svijetu. Nacionalizam, uskliknut će mnogi moji prijatelji iz Banje Luke i Beograda. Iskreno da vam kažem, zaboli me neka stvar. Poniženje koje osjećam ne mogu izraziti na demokratičniji način nego da bojkotujem privredu države koja se nije udostojila da petnaest godina nakon rata promijeni paradigmu zločinačke politike. Emocionalan odgovor? Jašta je, ali i činjenično tačan. Uzalud Tadićeve lijepe riječi o novoj regionalnoj politici. Ko u to naivno vjeruje, neka pročita šta kažu u ovom broju Dana Andrej Nosov i Srbijanka Turajlić. Neka prostudira mišljenja i stavove koje iznosi Slavica Đukić-Dejanović, jer ono je danas relevantno i aktuelno kao i prije 15 godina. Takvo zatvaranje očiju pred činjenicama govori ili o sljepoći ili o strategiji.
Ono što je meni osobno najdraže u cijelom morbidnom slučaju hapšenja Jovana Divjaka jeste što su se, kao i dosad, formirala dva multinacionalna bloka u BiH. Na jednoj strani Divjaka slijede šarolike narodne mase među kojima ima svakakvog svijeta, pa i nacionalističkog nesoja željnog medijske slave. Ima i onih koji bi ćafiru Divjaku u drugim okolnostima skinuli glavu s ramena. Fahrudin Radončić se trpa, a riječ je o istom onom medijskom mogulu u čijim je novinama Vildana Selimbegović perom, čini se, Fadila Mandala, proglašena ratnom divjakušom, bez slova l, odnosno lj. Kužite na šta mislim?Ali opet preovladavaju dobri ljudi. S druge strane je također šaroliko društvo, od pomenutog bonvivana Radmanovića, preko političkog velikosrbina Emila Vlajkija, moralno posrnulog Crnogorca Igora Radojičića, lažova i petljanca Dževada Galijaševića, nerealiziranog pjevača Milorada Dodika, legalnog i legitimnog Dragana Čovića koji riječi nije rekao za vukovarskog Kafku Tihomira Purdu, a nekamoli za Divjaka…
BiH se još jednom podijelila. Pukla popola. Ali nema te sile koja bi me natjerala da, zarad mira u kući, pristanem na kompromisno rješenje i Divjaka proglasim i herojem i zločincem. Nije on Caco, a ja Alija.
Ono što treba jednom za svagda uraditi jeste okončati slučaj Dobrovoljačka i suditi počiniteljima i izvršiteljima. To neće umiriti velikosrpski nacionalizam sa ove ili one strane Drine, ne treba sumnjati. Njih istina svakako ne interesuje. Ali će poslužiti katarzi i Sarajevu vratiti civilizacijsku prednost koju je imalo te 1992. kada je i država bila u pitanju, kao i životi svih nas. S obzirom da je BiH opet na dnevnom redu, to nije mogućnost nego nužda.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku