hamburger-icon

Kliker.info

Esad Bajtal: Ovdje su u zavadi kriminogene etno-politike, a ne narodi i građani

Esad Bajtal: Ovdje su u zavadi kriminogene etno-politike, a ne narodi i građani

Mart 15
16:48 2014

Bajtal114Šta su protesti donijeli građanima? Mogu li plenumi nešto promijeniti? Kakva je u BiH uloga međunarodne zajednice? Zašto nema odgovornosti političara? Hoće li u BiH oktobarski izbori donijeti neke promjene? Na ova pitanja odgovara prof. dr. Esad Bajtal

Dani : Gospodine Bajtal, šta su građani BiH, po Vama, dobili protestima koje su započeli prije mjesec dana?

BAJTAL: Teško je to precizno reći, barem po onome što se da vidjeti iz medijskog prostora, budući da su plenumi bili zatvoreni, vjerovatno sa nekim svojim unutarnjim razlogom. Dakle, nemoguće je reći šta su konkretno dobili, izuzev što su na fenomenološkoj ravni otvorili vrata za buduće, nove mogućnosti i akcije te vrste koje su, barem do sada, bile nepoznate na način kako su se odvijale tokom februara mjeseca.

Prvi put su građani izašli kao građani, i prvi put pobuna je izgubila nacionalni, etno ili klero okvir i prvi put učesnici su govorili ljudskom retorikom. To bi, zasada, bio jedini znani i opipljivi dobitak tih događanja.

DANI: Kako komentirate reakcije političara na ono što su građani tražili?

BAJTAL: Njihova reakcija nije ni nova, ni neočekivana. Vlasti su se na različite načine, iz različitih uglova i sa stanovišta vlastitih interesa, branili na način na koji jedino umiju. Pokušali su ponovo vratiti stvari u rikverc, u jeftine etno okvire (“Bošnjačko proljeće”) i nacionalnu, odnosno nacionalističku priču o ugroženosti – opasnost prelijevanja u manji entitet, i na taj način potkopati moralni temelj pobune obespravljenih, gladnih, bijednih i poniženih građana.

A građani bez dostojanstva više nisu građani, nego su naprosto podanici, u našem bh. slučaju klero i etno-podanici, koji to više ne žele da budu. Treći su, ciničnom i netačnom pričom o tobože pronađenoj drogi među demonstrantima, pokušali pobunu prikazati kao skup običnih narkomana, i time sugerirati njenu iracionalnost i realnu neosnovanost.

DANI: Osim nekoliko kantonalnih vlada, koje su već na početku smjenjene, ostali političari su i dalje u svojim foteljama. Premijer federalne Vlade, kao i ministri, odbili su podnijeti ostavke, iako su građani u protestima i to tražili. Dobili smo situaciju da se sada političari slažu s građanima i iznose iste zahtjeve kao i građani. Kako to komentirate?

BAJTAL: Sve to stavljam u manipulativni momenat, momenat odsustva moralnog digniteta vlasti. Jer, da su naše vlasti moralne ili da su barem normalne, u evropskom i demokratskom smislu te riječi, one ne bi dovele građane u tako poraznu životnu situaciju u kojoj jesu. Samim tim, građani naprosto ne bi imali potrebe da se na ovaj način pokušavaju izboriti za svoja elementarna ljudska, demokratska i civilizacijska prava: pravo na rad, na bolje plaće, i konačno, pravo na pobunu, koja je neizostavni dio svake istinske demokratije.

Odnosno, i preciznije govoreći, pobuna je demokratsko pravo i civilizacijsko dostignuće. Političari koji su pokušali, i pokušavaju, osporiti građansku pobunu zapravo se deklariraju kao antidemokratski umovi, nosioci antidemokratske svijesti koja naprosto ne razumije ni događanja, ni život u BiH, a ni svoju vlastitu poziciju. Poziciju onoga ko sam sebe imenuje kao demokratu, čineći to ili privatno/personalno, ili, naprosto, kroz naziv stranke kojoj pripada. Najkraće, reakcije vlasti pokazuju da imamo čitavo mnoštvo samozvanih demokratskih stranaka, ali ne, izuzev deklarativno, i demokratiju u stvarnom smislu te riječi.

DANI: Zastupnici u parlamentima predlažu smanjenje plaća, vrši se pritisak da se podižu optužnice… Odjednom svi vide gdje su problemi, kao da se to i do sad nije znalo, ali i dalje konkretnih rezultata nema.

BAJTAL: I svi, istovremeno je napadajući, priznaju da je “pobuna opravdana”. To je taj nemoral o kojem govorim. Dakle, oni su naprosto spremni učiniti sve da bi ostali na svojim pozicijama. Ako ste malo bolje pratili njihovu retoriku, vidjeli ste da neki od njih govore u trećem licu, pa čovjek s vrha države kaže: “Građani su s pravom dali žuti karton političarima”. Kao da se taj karton njega ni na koji način ne tiče. Kao da on ne pripada politici i političkoj strukturi BiH.

Sve je to oblik instinktivnog bježanja od odgovornosti, pokušaj da se tobožnjom iskrenošću revolt građana ublaži, da im se nekako približi, a da im se zaista faktički u životnoj, realnoj i egzistencijalnoj ravni ništa novo ne ponudi. A pogotovo ne, da se nešto konkretno uradi i realizuje od onoga zbog čega su, tjerani životnom bijedom i nevoljom, građani dospjeli na ulicu.

DANI: Imali smo mirne proteste ispred Parlamenta BiH zbog JMBG-a, onda proteste u kojima su zapaljene zgrade vlada, kojima je pokazano nezadovoljstvo, međutim, ako sad pogledamo i ti prvi kao i ovi zadnji protesti su završili isto – bez ispunjavanja zahtjeva građana. Šta još trebaju uraditi građani u ovoj zemlji kako bi političari shvatili svoju odgovornost i kako bi se nešto počelo mijenjati?

BAJTAL: Imate posla sa situacijom za koju bi Niče rekao: “Oni (političari) nemaju uši za moje riječi”. Dakle, ovdašnje politike već godinama odbijaju da čuju svoje građane. Nisu ih čuli ni onda kada su mirno, krajnje civilizirano, ljudski dostojanstveno, protestirali, skupljajući svaki put iza sebe papire, otpad i opuške ispred Parlamenta. I tada je stvar protesta bila ispolitizirana, i tada su to neki parlamentarci, odnosno parlamentarke, krajnje cinično, proglasili opasnim po svoj život, pa su, odgovarajući protestom na proteste, odbili mjesec dana dolaziti na posao. Bio je to, koliko se sjećam, iznova oživljeni projekat “nacionalne ugroženosti” parlamentarke Pandurević.

Proglasivši krajnje mirne i civilizirane proteste opasnim za sebe, parlamentarci su ih svjesno i namjenski ispolitizirali. Faktički mjesec dana nisu dolazili na posao, ali su sve to uredno i debelo naplatili. Naravno, prošlomjesečni protesti jesu u sebi, dan ili dva, imali nečeg destruktivnog, ali mi još uvijek ne znamo otkud, kako i zašto je do nasilja došlo, budući da su građani od samog početka govorili da ne žele destrukciju i nasilje, a to se ipak pojavilo.

Dakle, treba ispitati, kako i zašto je do nasilja došlo i kome je ono trebalo, jer se automatski konstituiralo kao osnovni element politikantske samoodbrambene retorike kojom su građani proglašeni za najobičnije huligane, barabe i bande, pa čak i narkomane.

Oni isti građani koji su ih svojim glasovima doveli na vlast, sada postaju huligani samo zato što traže ostavke i odlazak neodgovornih s vlasti.

Sve su to pokušaji da se obezvrijede napori građana da dobiju ono što im pripada po demokratskom, ljudskom i svakom drugom dobrom običaju. To je, zapravo, slika naših političara, koji nisu spremni priznati svoje greške, koji nisu sposobni ispraviti svoje greške, i koji, na kraju krajeva, to i ne žele da učine. Oni jednostavno žele vlast pod svaku cijenu. U pitanju su vlastoljupci koji su ovaj narod debelo opljačkali, dovodeći tako ogromnu većinu građana u egzistencijalno krajnje nezavidan položaj.

Budući da je stanje katastrofalno, jednako loše i u ekonomskom i u pravnom smislu, aktualni nosioci vlasti, čak i kad bi to iskreno htjeli, ne mogu ništa brzo i efikasno promijeniti. Najvjerovatnije su svjesni toga, tako da i ne pokušavaju da pokrenu bilo šta, što bi građanima otvorilo novu, bolju i ljudskiju životnu perspektivu.

DANI: Iz Bruxellesa se stalno čuju poruke da građani moraju promijeniti političare koji vode državu, ali kako kad su svi u vlasti, opozicija skoro i ne postoji i šta onda i kako mijenjati? Za koga uopće građani mogu glasati na oktobarskim izborima kada će im se opet sve isto ponuditi?

BAJTAL: Ovo je zemlja u kojoj 550.000 ljudi nema posla, u kojoj 50 posto građana živi na ivici siromaštva, u kojoj 700.000 građana živi ispod ivice siromaštva. Te činjenice pravdaju i čine razložnom, svaku pobunu. Naše siromaštvo i bijeda, produkt su nepoštenog vladanja, a ne prirodno stanje. Samo u bogatoj zemlji možete imati 90 ljudi koji su “teški” devet milijardi dolara. Taj podatak WELT-X, niko nikad niko nije demantirao, a postoji od decembra 2011. Pri tome, mi, građani, ne znamo ko su ti ljudi, a pogotovo ne znamo kako su došli do tog neshvatljivo enormnog bogatstva.

Onaj ko raspolaže takvim bogatstvom – a nije to samo tih 90 ljudi – logički govoreći, morao je biti u dosluhu, ili nekoj vrsti otvorene ili manje otvorene veze sa etno-političkim strukturama. To porađa pitanje regularnosti svakih budućih izbora. Onaj ko raspolaže tolikim bogatstvom izbore može dobiti čak i u Americi, a kamoli ne u ovako maloj zemlji. I u tome je sumorna perspektiva oktobarskih izbora. Sa tih devet milijardi mogu se dobiti svaki izbori, i to tako da sve izgleda lege artis, da sve izgleda legalno i demokratski. Odnosno, na način prividne regularnosti, te će ih Evropa, kao i sve ranije, proglasiti i demokratskim i legalnim izborima.

DANI: Zar to nije potpuno licemjerna politika Evropske unije?

BAJTAL: I to pitanje moramo javno postaviti. Kakva je uloga EU, cijelog Zapada i tzv. međunarodne zajednice u cijeloj igri pljačke Bosne i Hercegovine. Ne vjerujem da se na ovako malom prostoru i tako malobrojnoj zemlji, može pokrasti toliko bogatstvo, a da to oko velikog brata, te velike međunarodne zajednice nije vidjelo, odnosno, da i samo u tome nije prećutno, ili čak možda i aktivno učestvovalo.

A ako su oni aktivni ili prećutni učesnici svega, a pretpostavka nije nelogična, onda je očekivano da će se ponašati kao i do sada.

Kriti će se iza floskule: “Izvolite, dogovorite se”. Kako u situaciji pasivne i etno-vlastima, umjesto građanima, naklonjene međunarodne zajednice, osigurati fer i regularne izbore? Jer ovdašnji vlastodršci znaju jedno, ako padnu na izborima, i pod pretpostavkom dolaska neke normalne i moralne vlasti, oni gube sve to što su nezakonito stekli. Dolaze u poziciju da polažu svoje račune onako kako ih polažu Mišković u Srbiji ili Sanader u Hrvatskoj.

Hoće li Evropa polaganje računa zatražiti sada, ili sve odgoditi za poslije, ja ne znam. Iskustveno govoreći, znamo nešto drugo. Te su se stvari počele događati tek onda kada su Hrvatska i Srbija došle pred vrata Evrope. To je trenutak kada je EU zatražila odgovornost i sklanjanje nekih ljudi sa političke i javne scene. Da li je taj trenutak zreo za BiH i da li je međunarodna zajednica spremna da to uskoro učini i ovdje, druga je stvar. Izbori kao izbori, u ovako kompleksnoj i etno-manipulacijama obremenjenoj situaciji, ne mogu nam donijeti ništa novo.

DANI: A šta mogu donijeti plenumi građana?

BAJTAL: Plenum je, po svojoj prirodi, krajnje demokratska forma, struktura bez hijerarhije, struktura bez vrha, bez piramidalnog poretka, struktura slobodnih razgovora i dogovora. U našoj situaciji to porađa ključno pitanje – šta plenumi mogu uraditi s obzirom na svoju malobrojnost? Šta mogu uraditi s obzirom na svoju sporadičnost i ograničenost na kantonalnu ravan? Šta mogu promijeniti na državnom nivou?

Bitne promjene u ovoj zemlji moguće su samo kao posljedica krovnih, ustavnih promjena, koje se tiču cijele teritorije BiH i najviših državnih struktura koje bi zemljom upravljale na normalan, ljudski i demokratski način. Dakle, onako kako se to radi u savremenim demokratijama modernog svijeta. Sve promjene bez toga, promjene na nižim nivoima, u lokalnim zajednicama, entitetskim ili kantonalnim okvirima, ništavne su bez krovnih promjena. To će biti i ostati kozmetika koja neće donijeti ništa bitno i novo ovoj zemlji i njenim bestidno opljačkanim, obespravljenim i poniženim građanima.

DANI: Vaše izjave, kada su krenuli protesti, bile su vrlo optimistične u pogledu toga da se može nešto promijeniti. Da li Vam to izgleda tako i sada?

BAJTAL: Naravno da, imajući na umu sve pritiske i koncentrirane manipulacije vlasti i nekih medija, ne izgleda. Moj optimizam je bio dio podrške onome što se događalo. Dakle, to je bio potpuno svjesni optimizam, stajanje na stranu onih koji su ustali u odbranu svoga dostojanstva, i koji su imali svoje zahtjeve, manje ili više uspješno definirane.

Međutim, problem je u tome što u iracionalnom sistemu ne možete imati racionalna očekivanja, racionalne prognoze, ni racionalan pogled na budući rezultat građanske pobune. U tom slučaju, meni je bila preostala samo nada i želja, i ja sam sa stanovišta te nade, i sa stanovišta te želje podržavao, i dalje podržavam građane i njihove životno opravdane zahtjeve.

Dženana Karup-Druško (Dani)

A da bi se moglo nešto promijeniti, morali bi smo, svako na svoj način, koliko je to moguće, podržati proteste, i tom podrškom pozvati i one pasivne da im se pridruže. Jer je odaziv građana na ulicama bio vrlo mali, čak zastrašujuće mali s obzirom na bijedu i siromaštvo u kojem se ova zemlja nalazi. Dakle, to je moralna osnova mog optimizma. A sada, nakon mjesec dana, moramo stvari gledati realnije. Nažalost, vidimo da će sve to najvjerovatnije završiti na štetu građana i njihovih nada, jer su bh. vlastodršci izgradili takve mehanizme manipulacije da će građane, najvjerovatnije ponovo izigrati i prevariti. U tom slučaju, novi i još žešći i sveobuhvatniji val građanskih protesta ostaje pitanje nekog budućeg vremena… To se više ne može zaustaviti. “Nužda uči misliti”, kaže E. Bloch.

DANI: Kako u svjetlu toga vidite svakodnevne proteste u Sarajevu i obustave saobraćaja?

BAJTAL: Sve govori u prilog spontanosti pobune. O izostanku bilo kakve zavjerničke organizacije za koju su građani bili optuživani.

U pitanju je grčevito istrajavanje malobrojnih u odbrani svoga dostojanstva i prava na goli hljeb. Pobuna je to običnih, normalnih ljudi i građana koji se ne razumiju u politiku i socijalnu logiku, koji ne moraju znati ni razumjeti šta je efektivni vremenski okvir nekih događanja, niti prepoznati momenat kada neko događanje, manipulacijom vlasti i vremenskim razvodnjavanjem njegovog trajanja, prelazi u svoju suprotnost.

Da je 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva i 550.000 hiljada nezaposlenih, istovremeno izašlo pet dana na ulice, vjerovatno bi mnogi problemi ubrzano bili riješeni. Kad se to nije dogodilo, kad su izašle manje grupe ljudi i kad su se i one vremenom osule, kad je ostalo 30 do 50 građana da u ime istih i prvih principa pobune istraju na obustavama saobraćaja, onda je rođen kontraefekat, jer je dio građana izvan pobune, slijedom svojih dnevnih i poslovnih obaveza, gušenje saobraćaja doživljavao kao nepotrebno produženi problem životne svakodnevnice. Pojavila se, programirana ili spontana, kritika obustave. Javili su se i mediji koji su forsirajući kritiku obustave saobraćaja, samo nastavili sa svojom antipobunjeničkom retorikom. Sada je sve to u jednoj pat poziciji i ćorsokaku koji odgovara samo vlastima.

DANI: Zašto, po Vama, nije masovniji izlazak na ulicu?

BAJTAL: To, naivno didaktički, moramo propitivati ovako: ili je, uprkos ovakvom siromaštvu i bijedi, većini ipak dobro, pa ne osjećaju potrebu da se bune, ili je u pitanju strah pa građani ne smiju da se pobune. Ako je u pitanju ovo drugo, onda najvjerovatnije imate na sceni diktaturu. Neki staljinizam ili neostaljinizam, pa se građani, inercijom povijesnog sjećanja, naprosto boje boje mraka koji jede žive ljude. Ako, i ako je to tako, a odgovor ostavljam svakom čitaocu za sebe, ako, dakle, građani iz straha nisu masovnije izašli na ulice, onda svaka priča o demokratiji u ovoj zemlji prestaje. Evo, upravo čitamo vijest kako je jedan od demonstranata, pod prijetnjom likvidacije, zajedno s porodicom napustio BiH.

DANI: A kako komentirate sukobe policije i građana?

BAJTAL: Komentiram ih kao jedan ciničan momenat sagledan kroz činjenicu da su i sami policajci svojevremeno, i ne tako davno, bili u štrajku zbog nezadovoljstva plaćama, da bi, tokom ovih protesta, polugladna policija, lukavstvom vladalačkog uma, bila okrenuta na gladne građane. I dok su se policajci i građani bespotrebno tukli i krvarili, političari su, ako se sjećate onih ministarskih izjava iz Tuzle, iza svojih kancelarijskih zidina, i zaštićenih kabineta, pandurevićevski cinično tvrdili kako su oni životno ugroženi od golorukih građana.

Dakle, to shvatam kao vrhunski cinizam jednog politikanstva, kao nešto što nema veze ni sa čim što bi se, racionalno govoreći, moglo zvati normalno vladanje, normalno vođenje države na kojem se dvadeset godina retorički cinično istrajava. Ukratko, ovo nas uči da etno-demokratura i pseudodemokratija nisu demokratija.

DANI: Očekujete li ikakve veće promjene nakon oktobra?

BAJTAL: Teško je vjerovati u to. Situacija je ekonomski i pravno užasna, katastrofalno loša. Drugi problem je u tome što, uprkos tako životno poraznom stanju stvari, niko ne osjeća nikakvu odgovornost. Kako da tu životno poraznu situaciju promijene oni koji su nas do nje i doveli? Oni koji su sami, svojim neradom i neodgovornošću, svjesno ili nesvjesno, proizveli bijedu, siromaštvo i poniženje ljudi? To je ključno pitanje. Čast i poštovanje trezvenoj manjini koja je u svemu tome bila nemoćna. Od nje, od te manjine, iz struktura vlasti, očekujem da, poznajući stvari iznutra, počne javno i argumentirano upirati prstom u stvarne krivce svih naših nedaća.

DANI: Ko može dati te odgovore?

BAJTAL: Jedini odgovor, koji može, i dužna je da ga da, treba da dođe od tzv. međunarodne zajednice. Ona je napravila ovakvu državu, ona je tolerirala svih ovih godina netolerantno vladanje političkih struktura, njihovo etno-nadgovaranje, njihovo sistematsko dizanje tenzija u svrhu manipulacije vladanja. Prema tome, oni moraju s njima raščistiti, time što će u BiH uvesti neki novi ustavno-pravni okvir, projektirati novi način unutar-društvenih odnosa i ovu državu postaviti na zdravo ekonomsko-političko i moderno demokratsko tlo.

Licemjerno je od dobro plaćene međunarodne zajednice što dvadeset godina ponavlja besmislicu – dogovorite se. Ne mogu se dogovoriti oni koji su branili ovu zemlju i oni koji su je napadali. Oni koji je hoće i oni koji je, zarad svojih privatnih interesa i privilegija, a sve to preko narodnih leđa, neće. Ovdje su u zavadi kriminogene etno-politike, a ne narodi i građani. A to međunarodna zajednica sasvim dobro zna, i morala bi se ponašati u skladu s tim znanjem.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *