Enver Kazaz: Čeka li nas kiprizacija Bosne i Hercegovine?
Predizborna kampanja u BiH protiče u znaku Milorada Dodika i njegovog otvorenog saveza sa Draganom Čovićem, pri čemu pred našim očima sve otvorenije izrasta kiparski scenario cementiranja dugotrajne postdejtonske političke krize. Naime, savez Dodik-Čović nije samo puko, mirnodopski umiveno, obnavljanje nekadašnjeg ratnog saveza Karadžić-Boban, nego i otvoreni pokušaj da se u miru političkim sredstvima završe i na međunarodnom planu verificiraju nacionalistički ratni ciljevi. Ti se ciljevi jesu, doduše, oslobodili velikodržavnih fantazmi, pa danas nikome ne pada na pamet da govori o stvaranju neke velike Srbije ili tuđamanovske Hrvatske. Ali, iz Dodik-Čovićevog saveza nisu iscurile fantazme o teritorijalnoj podjeli zemlje i težnja da se ona ustroji kao troetnička teritorijalno podijeljena federacija, odnosno konfederacija. Varaju se svi oni koji u Dodikovoj militantnoj retorici vide tek predizborni govor ili samo makijavelizam vlasti. Upravo suprotno, on ne koristi nikakvu posebnu predizbornu retoriku, već neprestano razvija stalno istu republičkosrpsku nacionalističku strategiju.
Njegov cilj je jasan i nedvosmislen – od Republike Srpske načiniti drugu srpsku državu na Balkanu, zasad državu u okviru BiH, a u povoljnim međunarodnim političkim okolnostima u budućnosti učiniti je bilo samostalnom, bilo dijelom Srbije. Taj strategijski cilj definiran je poodavno, a o njemu je vrlo precizno i jasno govorio prije godinu-dvije i Milorad Ekmečić, jedan od stratega velikosrpskog nacionalizma. Za taj cilj Dodik je spreman iskoristiti sva politička sredstva, a od Karadžića i Mladića razlikuje ga tek politička tehnologija. O tome zorno svjedoči i Rajko Vasić, Dodikov portparol i ideolog, u svom nedavnom intervjuu na hadezeovskom internet portalu „Posavina obzor“, što su ga histerično radosno prenijeli urednici hercegovačkog portala simboličkog naziva „Poskok“. Vasić, govoreći o „tehnologiji civilizovanih nacija“ odbija rat kao rješenje političkih sukoba, ali otvoreno naglašava da je cilj SNSD-a Republiku Srpsku kao Karadžićevo nasljeđe od etniteta u sastavu BiH pretvoriti u srpsku državu unutar federalno ili konfederalno ustrojene BiH.
Vasić ide i dalje od Dodikove negacije BiH, pa je naziva „naseobinom“, produžavajući na taj način velikosrpsku kolonizatorsku stereotipizaciju koja je ovu zemlju određivala bilo kao „tamni vilajet“, bilo kao „uzavreli bosanski lonac“.Prosto rečeno, Dodik i njegov portparol su samo teritorijalno reducirali karadžić-ćosić-miloševićevski tip velikosrpskog nacionalizma na svoj republičkosprspki nacionalizam i republičkosrpski državni projekt. To je nov politički fenomen u postdejtonskoj BiH, fenomen koji gotovo niko ozbiljno ne analizira u javnom prostoru, umirujući se kako Tadićeva Srbija nema pretenzija na BiH, te naivno svodeći kritiku Dodikove politike na njegove prostačke javne istupe, finansijsku gramzivost i diktatorski obrazac vladanja.
Novi politički fenomen uz ovaj dodikovski republičkosrpski nacionalizam i državni projekat, jest i savez HDZ-a i SNSD-a te pokušaj, kako bi rekao Vasić, da se na „hrišćanskoj osnovi“ uspostavi srpsko-hrvatsko zajedništvo u BiH. Zapravo, Dodik vrlo vješto koristi sve herceg-bosanske nostalgičare i Dragana Čovića, gurajući ih u priču o trećem entitetu kao trećoj etničkoj teritorijalnoj jedinici u sastavu BiH, kako bi političku krizu sa razine ustroja države prebacio na razinu preustroja Federacije BiH. Taj mamac je Čović radosno progutao, ne samo zato što on politički može opstojati samo u uvjetima krize, nego i zato što nije sposoban kreirati bilo kakvu ozbiljnu političku viziju koja bi omogućila koliko-toliko kvalitetno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Oživljavanje Bobanove fantazme o Herceg Bosni, odnosno hrvatskom entitetu jedino je od čega je pošao i ka čemu je stigao Čović i njegova hadezeovska politička klijentela.
A tu se dolazi do onog što je u podlozi bosanskohercegovačke postdejtonske krize kao politike nastavka rata političkim sredstvima, odnosno politike kao stalno nezavršenog rata i nedovršive države. Naime, i bošnjački, i hrvatski, i srpski nacionalizam jedinu mogućnost rješavanja nacionalnog pitanja u složenoj multietničkoj zemlji vide u vezivanju etnije za njen teritorij. Nacija se po tim nacionalizmima u svim svojim pravima može realizirati samo na nacionalnom teritoriju, a nikako unutar institucija složene multietničke države. Zato ti nacionalizmi, ucijenjeni republičkosrpskim secesionističkim stavom, profiliraju BiH od Daytona na ovamo isključivo kao troetnički podijeljenu državnu teritoriju, a ne multietničku državu u kojoj bi se nacionalna prava ostvarivala ne na etničkom teritoriju već u institucijama sistema.
Svaki drugačiji oblik rješavanja etničkog pitanja, prije svega onaj koji bi vodio ka institucionalnom etničkom paritetu i autonomiji, a koji je najpovoljniji za multietnički karakter BiH, ti nacionalizmi odbijaju smatrajući ga putem u nacionalnu propast. Jer, oni ne mogu izaći iz logike politike kao nezavršenog rata, a on je ponajviše bio rat za teritorij uz sva stravična krvoprolića, masovne zločine, urbicid i genocid. Model teritorijalnog rješavanja etničkog pitanja u BiH je prije svega karadžićevski, a on je, sjetimo se, preko osnivanja tzv. srpskih autonomnih oblasti u BiH utemeljen neposredno pred rat.
Ako je Dayton završio vojne sukobe u BiH, on nije prekinuo i osudio taj model, već ga je na međunarodnom planu teritorijalno nagradio i legitimirao, baš kao što je legitimnom učinio i krvavu nacionalističku ideologiju. Haški tribunal za ratne zločine tu dolazi tek kao nevjerodostojno pranje savjesti političkih elita međunarodne zajednice, pri čemu je namjesto osude ideologije zla i s njom sukladnih institucija sistema odgovornost za zločine i genocid sa plana ideologije, politike i institucija sistema prebačen isključivo na razinu individualne odgovornosti i krivice. Drukčije rečeno, bez obzira što se Karadžiću sudi u Hagu, njegova politička logika trijumfovala je u postdejtonskoj BiH. Ona danas pred našim očima preko Dodika i Vasića, prelazi u republičkosrpski državni projekt i sve politike ucjenjuje da mu se pridruže u kiprizaciji BiH.
No, da ne bi bilo zabune, u ovom etnonacionalističkom postdejtonskom političkom ratu ni bošnjački nacionalizam nije nevin. Njegova najveća politička odgovornost leži u održavanja fantazme o unitarnoj, građanskoj BiH i uvjerenju da se parlamentarnom demokratijom i neposrednim sistemom izbora mogu riješiti svi zamršeni problemi u postkonfliktnoj multietničkoj zemlji (Paradigmatski primjer tu je politika Harisa Slijadžića i njegove SBiH). Taj je unitarizam srušio tzv. aprilski paket 2006. godine, a nakon toga nikada nije ponudio nikakav projekt rješenja ustavne krize.
Ni drugi tip bošnjačkog nacionalizma nije nevin. Pozivajući se na Izetbegovićevo nasljeđe, on ne uviđa da je napuštanjem platforme Predsjedništva BiH iz 1992. godine i islamizacijom Armije Izetbegović od multietničke projekcije uređenja zemlje prešao na troetničku, pri čemu je bošnjački politički identitet arhaiziran, klerikaliziran i getoiziran. Bez jasne vizije da se radikalnim liberaliziranjem etnopolitike ne može riješiti stanje političkog rata, i da etnopolitika mora prerasti u multietničku politiku, taj nacionalizam ostaje vjeran fantazmi o cjelovitoj BiH koja se unutar sebe mora organizirati na troetničkoj, a ne multietničkoj osnovi. Njegova kardinalna greška u postdejtonskom periodu jeste stalni pokušaj da u Federaciji BiH ostvari svaki oblik dominacije nad Hrvatima i da ih u što većoj mjeri politički marginalizira. (Obrazac takve politike moguće je naći u nedovoljno liberaliziranoj SDA, BOSS-u Mirnesa Ajanovića, BPS-u Sefera Halilovića itd.)
Poseban izvor hrvatskog straha u Federaciji BiH jest novi tip bošnjačke dominacije nad nebošnjacima izražen u tzv. multietničkim partijama koje na različite načine zatvaraju oči pred hitnom potrebom rješavanja etničkog pitanja u BiH i otvoreno ili skriveno nameću većinsku etničku političku volju hrvatskom puku. (Od Lagumdžije i Komšića nema boljeg primjera za to.) A baš je u tom puku ono što se imenuje kao bošnjačka politika izgubilo svaki oblik prihvatljivosti. Uvjeren da će prostom demografskom većinom ostvariti dominaciju nad Hrvatima i u budućnosti, bošnjački postizetbegovićevski nacionalizam nije svjestan opasnosti u koju ulazi.A baš bi u osjetljivosti prema problemu najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH bošnjačka etnopolitika zadobila vjerodostojnost u izgradnji zemlje kao multietničke složene državne zajednice. Te svijesti nema dovoljno ni u monoetničkim bošnjačkim partijama, a ni u strankama što se deklariraju multietničkim, a koje se u većoj ili manjoj mjeri, otvoreno ili skriveno bošnjakiziraju. Odsustvo te svijesti i njeno eventualno pretvaranje u jasan politički program za svaki oblik multietničke ravnopravnosti u BiH, nedvosmisleno ukazuje na karakter ovdašnje politike. Ona, naime, nije multietnički državotvorna, već pragmatična, sa nastojanjem da na teritoriju na kojem vlada izvrši kontrolu nad svim resursima, ekonomskim, privrednim, kulturnim, kadrovskim itd.
Zbog svega toga se bošnjačkom nacionalizmu i dogodio najteži od svih mogućih politički suprotstavljenih nacionalističkih saveza – ovaj Čovićev i Dodikov. A to je savez uperen direktno protiv interesa i BiH, i Bošnjaka u njoj, a paradoksalno i protiv Hrvata. Krajnje je iluzorno očekivati da bi se treća teritorijalna jedinica mogla ostvariti na račun teritorija Republike Srpske, kao što je krajnje iluzorno očekivati da bi bošnjački nacionalizam pristao na bilo kakvu bošnjačko-hrvatsku teritorijalnu podjelu Federacije BiH. Jednostavno rečeno, savez Dodik-Čović ukazuje na zasnivanje novog postdejtonskog scenarija u BiH – onog kiparskog. U njemu može trijumfovati samo daljnja međuentitetska podjela, odnosno podržavljivanje Republike Srpske i sigurno destruiranje Federacije. Sukob bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma oko teritorijalnog ustroja trećeg entiteta na ruku može ići jedino Dodiku. Za njega je taj sukob od vitalnog značaja, jer destabilizacija Federacije i hrvatsko-bošnjački politički sukob dali bi priliku republičkosrpskom nacionalizmu da od međunarodne javnosti i zvanično zatraži izlazak Republike Srpske iz BiH. A krivnju pred međunarodnom javnošću za destabilizaciju Federacije i BiH ponio bi u cjelini niko drugi do Dodikov sada najjači politički instrument – Dragan Čović. To znači da je Dodik već sad na pragu ostvarivanja svog političkog cilja. Instrumentalizirajući Čovića, on ga gura u otvoreni sukob sa bošnjačkim etnopolitičkim establišmentom, pri čemu je jasno da treći etnitet ne može biti realiziran ni na kakvim teritorijama na koje bošnjački nacionalizam računa kao na svoje. A to je bezmalo čitava Federacija. Nadalje, Čović svojim obećanjem trećeg entiteta vodi Hrvate ne samo u proces hercegovinizacije nego u vrlo neizvjesnu političku budućnost. Jer, on ne traži preko trećeg entiteta ravnopravnost Hrvata na cijeloj teritoriji BiH, nego samo treću teritorijalnu jedinicu. A to znači sigurno žrtvovanje ono malo Hrvata sa prostora Republike Srpske, srednje Bosne i Posavine. Zato je njegova politika suštinski antihrvatska, odnosno politika koja u ovom trenutku radi potpuno u interesu ostvarenja Dodikovih ciljeva.
A šta Hrvatima nudi savez Dodik-Čović najbolje pokazuje pomenuti Vasićev intervju. Tamo Dodikov portparol otvoreno kaže da su Hrvati i Bošnjaci danas u Republici Srpskoj manjina, te da je politički nelegitimna odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru države. A biti etničkom manjinom u vlastitoj državi znači izložiti se asimilaciji, diskriminaciji i marginalizaciji, kako potvrđuje postdejtonsko iskustvo sve tri ovdašnje etnije kad se nađu u poziciji manjine na tzv. tuđem etničkom teritoriju. Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj to mogu zorno posvjedočiti, baš kao i Srbi u Federaciji, ali to mogu posvjedočiti i Bošnjaci i Hrvati u Federaciji kad žive u kantonima u kojima su etnička većina oni drugi. A o asimilatorskom i diskriminatorskom karakteru postdejtonske BiH ponajviše svjedoče politička prava nacionalnih manjina, čiji je vrhunac slučaj Sejdić-Finci i presuda Suda za ljudska prava u Strasbuorgu protiv BiH. Prema toj presudi budući izbori su već sad nelegitimni, jer krše osnovna ljudska prava, a na njih su pohrlile sve političke partije, pa i one koje se deklariraju kao multietničke i građanske, bez svijesti da samim činom izlaska na izbore poriču politička prava nacionalnih manjina.
No da savez Dodik-Čović uistinu može rezultirati kiprizacijom zemlje rječito govori i zabrinutost za sudbinu BiH koju izražava bivši zvaničnik OHR-a Matthew Parish u intervjuu portalu „Žurnal.info“ i „Otvorenom pismu ambasadoru Rodericku Mooru“, što ga je prošle subote objavilo „Oslobođenje“. Parish precizno i detaljno analizira Dodikovu političku strategiju iscrpljivanja države stalnom blokadom njenih institucija i odbijanjem svih kompromisnih rješenja u pregovorima o ustavnim promjenama kao i sve izraženiju slabost međunarodnih političkih faktora u rješavanju ovdašnje političke krize. Izvan dometa njegove analize ostao je novouspostavljeni politički savez Dodik-Čović, a kada se on pridoda Parishevim argumentima, onda je do neba jasno da BiH tone u novu, još jaču krizu. A ako tu krizu stalno proizvodi model rješenja nacionalnog pitanja podjelom teritorije, pitanje je zašto niti jedan politički subjekt od Daytona na ovamo nije ponudio drugačiji. Odgovor nije u tome, da političke elite ne znaju za model institucionalnog pariteta i institucionalne autonomije u ostvarenju međuetničke ravnopravnosti, već u tome da je ovdašnja politika po svojoj temeljnosti gola pragma i ništa više. A o pragmi maskiranoj brigom za nacionalne interese svjedoči i nedavna posjeta Dragana Čovića Fahrudinu Radončiću. U jednom od tornjeva, kako kaže šturo saopštenje Radončićevog SBB-a, njih su dvojica razgovarali o ekonomskom napretku BiH. Da li se razgovaralo i o Dodikovoj ponudi Hrvatima, iz saopštenja nismo mogli saznati. No, da Dodiku i Čoviću treba partner na bošnjačkoj strani, nedvojbeno je. O tome zorno svjedoče i izvještaji sa sastanaka Radončić-Čović na hercegovačkim portalima sklonim HDZ-u. Svi oni ističu da je Čović nakon Dodika našao partnera i u Radončiću. Da bi to Radončić mogao biti sugerira i čitav niz njegovih pohvala iskazanih Dodiku i Čoviću. Dodik-Čovićevoj budućoj kiprizaciji BiH nedostaje bošnjački koalicioni partner za formiranje vlasti na državnom nivou. Hoće li ga dobiti u Radončiću, znaćemo nakon rezultata izbora.
Međutim, Dodikov plan kiprizacije zemlje moguće je vrlo jednostavno i lako osujetiti. Treba poći samo od onoga što Vasiću najviše i smeta. Naime, od odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru BiH. Ta odluka ukazuje i na to da karakter budućeg ustavnog uređenja naprosto mora poći od principa institucionalnog pariteta i institucionalne autonomije svake etnije u BiH, ali i prava svake nacionalne manjine kao i građanstva koje se etnički ne izjašnjava. Može li bošnjačka etnopolitika konačno doći do toga da reorganizira Federaciju na tim principima, a onda postavi pitanje o ustavnom karakteru Republike Srpske i njenoj asimilatorskoj i diskriminatorskoj praksi? Dodikovom instrumentaliziranju Čovića i Čovićevom ministriranju republičkosrpskom nacionalizmu efikasan odgovor može doći samo iz one političke vizije koja namjesto troetničko teritorijalno podijeljene želi ostvariti multietnički ravnopravnu i institucionalno harmoniziranu BiH na cijelom njenom prostoru, ne diskriminirajući pri tom nacionalne manjine. Budućnost nezavršenog rata kao gotovo izvjesna kiprizacija BiH samo na taj način može biti spriječena. U protivnom, čeka nas još gora i još neizvjesnija kriza, život kao stalno dotrajavanje u krizi čiji se kraj ne vidi. Enver Kazaz (Oslobođenje)
Komentari