Kliker.info

Ulažući veto na rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a, Rusija je uložila veto na istinu. Nazvavši taj akt sramotnim, neki ugledni svjetski analitičari, kao što je Tim Judah iz britanskog nedjeljnika The Economist, ustvrdili su da je to Srbiji donijelo teret negativnog publiciteta u svijetu te da je, tražeći od Rusije da uloži veto, Srbija sebi dala autogol na međunarodnoj sceni. Međutim, još se niko nije usudio prognozirati kakve bi konkretno mogle biti posljedice tog autogola i negativnog publiciteta po Srbiju i srpski narod u cjelini.

Piše : Ensar Eminović (Aljazeera)

Haškim presudama za počinjeni genocid u Srebrenici osuđeni su pojedinci i utvrđena je njihova krivica na principu individualne odgovornosti. Negiranje genocida znači i negiranje krivice tih pojedinaca.Ruskim vetom su Srbija, bosanskohercegovački entitet RS i srpski narod u cjelini udaljeni od istine i gurnuti dublje u ponor laži. Zbog tog veta Rusija neće imati neku veliku štetu, izuzimajući osude i gnušanje civiliziranog svijeta. Najveću štetu bi mogao imati srpski narod. Negiranjem genocida u Srebrenici i neprihvatanjem haških presuda srpski politički predstavnici su na svoj narod stavili teret kolektivne krivice.

Geto kolektivne odgovornosti

U tome im je zdušno pomogla i “majčica Rusija” koja je svojim vetom zatvorila srpski narod u geto kolektivne odgovornosti, krivice i laži. U tom getu nedužna srpska djeca će i dalje učiti lažnu historiju, iskrivljene istine i biti izopćeni iz civilizacijskih tokova zbog grijeha nekih od njihovih očeva. Takvo stanje će trajati sve dok srpski narod ne iznjedri političke lidere koji će imati hrabrosti i ljudskosti da svoj narod oslobode te kolektivne krivice tako što će jasno, glasno i iskreno priznati genocid i učiniti sve da njegove posljedice budu ublažene te da pravda bude zadovoljena onoliko koliko je to moguće na ovom svijetu.

Poznato je da nema bolje i efikasnije cenzure od autocenzure. Tako je i s lažima. Kada čovjek sam počne vjerovati u svoju laž i kada je počne predstavljati kao istinu iz unutrašnjeg ubjeđenja, to je krajnji trijumf laži. Tada laž postaje veoma moćno oružje u rukama “istinskog borca za laž”. Nešto na tu temu je pisao i velikosrpski akademik Dobrica Ćosić, koga njegovi poštovaoci nazivaju “ocem nacije”. Valjda u rijetkim trenucima iskrenosti, Ćosić je objasnio važnost laži u svom narodu, poistovjećujući je s patriotizmom i državnim interesom. Njemu se pripisuje i izreka: “Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.”

Veliki francuski filozof i pisac iz 19. stoljeća Ernest Renan, poznat po svojim političkim teorijama o nacionalnom identitetu i nacionalizmu, smatrao je da naciju čine pojedinci koji moraju imati dosta zajedničkog, ali koji su također morali dosta toga zaboraviti. Prema tome, zaborav je jedan od suštinskih elemenata koji čine naciju. To se posebno odnosi na nečasne stvari koje su činjene u prošlosti.

Kako graditi naciju i pokoljenjima pričati o slavnoj i junačkoj prošlosti predaka ako ih u oko bodu dokazi da su ti preci ubijali civile, žene i djecu?! Historijska istraživanja i presude najviših međunarodnih sudova, koja mogu otkriti neželjene istine, mogu biti veoma neugodne. Istina bi mogla uzdrmati same temelje nacije, čak i ugroziti njen opstanak. Zato je najbolje tu istinu zaboraviti. A da bi se zaboravila istina, moraju se uklanjati dokazi, negirati činjenice i sve ono što podsjeća na istinu.

Zaborav je usko povezan sa laži. Ukoliko želimo nešto zaboraviti, nastojaćemo prvo sebe, pa onda i druge (s)lagati da se to nije ni desilo. I to ćemo činiti sve dok sami ne počnemo vjerovati u tu laž. Kad sebe ubijedimo u laž, onda je nije teško prenositi na druge, posebno mlađe generacije. Na taj način laž, kao i zaborav, postaje suštinski element u izgradnji nacije.

U knjizi “Zašto lideri lažu” (Why Leaders Lie) John Mearsheimer, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Chicagu i jedan od najpoznatijih teoretičara međunarodnih odnosa u svijetu, tvrdi da lideri lažu jer, između ostalog, smatraju da je to dobro za njihovu zemlju. Drugim riječima, lideri lažu jer misle da je to u njihovom nacionalnom interesu. Druga interesantna tvrdnja koju Mearsheimer iznosi jeste da demokratski izabrani lideri više lažu svom narodu nego autokrati.

Nacionalistički mitovi

Dakle, kada je autokrata i diktator Saddam Hussein govorio da ne posjeduje oružje za masovno uništavanje, on je zaista govorio istinu. S druge strane, kada Milorad Dodik, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, nedvojbeno demokratski izabrani lideri bosanskohercegovačkog entiteta RS i Srbije, kažu da se genocid u Srebrenici nije desio – oni lažu, i to prvenstveno svom narodu, jer vjeruju da je to u srpskom nacionalnom interesu.

Mearsheimer govori o lažima za vanjsku i domaću publiku, odnosno lažima drugim državama i lažima svom narodu. U ovu drugu grupu spadaju i laži putem kojih se stvaraju nacionalni, odnosno nacionalistički mitovi. Tom vrstom laži se historija vlastitog naroda prikazuje u najboljem svjetlu, bez ijedne packe na vlastitom nacionalnom identitetu. U kontekstu toga može se razumjeti zašto i Milorad Dodik uporno laže i u cijelosti osporava genocid u Srebrenici, navodeći da je “genocid u Srebrenici najveća prevara 20. stoljeća”, dok iz njega isijava mržnja prema istini i onima koji je svjedoče. “Što se društvo bude više udaljavalo od istine, sve više će mrziti one koji govore istinu”, rekao je veliki engleski pisac George Orwell. Tako će, zahvaljujući dodicima, vučićima i nikolićima, pored kolektivne krivice, srpski narod u međuvremenu nastaviti da živi i u laži.

Poznato je da se genocid ne može počiniti nad vojskom već samo nad nenaoružanim i nemoćnim civilima, a, priznat ćemo, to i nije neki podvig i junaštvo čime bi se buduća pokoljenja mogla ponositi. Stoga je za proponente velikosrpske ideologije bitno ne spominjati genocid, e da bi se, u najmanju ruku, spasio obraz predaka za buduća pokoljenja.

Izgradnja nacije je proces, a u tom procesu učestvuju brojni sudionici: od akademika, političara, umjetnika, vojnika, pa sve do komunalaca. Da, i komunalci mogu igrati veoma bitnu ulogu i ostaviti svoj pečat u tom historijskom procesu. Sjetimo se događaja sa početka 2013. godine, kada su komunalci iz Višegrada izvršili uklanjanje riječi ”genocid” sa spomenika žrtvama ubijenim tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu na mezarju Stražište u tom gradu.

Uklanjanjem te teške riječi sa spomenika žrtvama, komunalci su dali svoj dragocjeni doprinos zaboravu i laži, kao suštinskim elementima izgradnje svoje nacije. A teško onima kojima komunalci kroje historiju.