hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Zbog čega je za svakog Andrićevog kritičara pripremljen omiljeni Drakulin rekvizit

Enes Ratkušić : Zbog čega je za svakog Andrićevog kritičara pripremljen omiljeni Drakulin rekvizit

Februar 23
04:32 2017

Kad prisustvujete uobičajenoj promociji knjige, nakon koje se podigne toliko medijske halabuke, kao što se dogodilo u slučaju mostarskog predstavljanja knjige „Andrićevstvo“ akademika Rusmira Mahmutćehajića, pročitate još i brojna reagiranja, koja se ne stišavaju, nije isključeno da posumnjate u vlastito prisustvo spomenutom događaju; s razlogom se zapitate da li ste tu doista bili ili vam se samo pričinilo.

Piše : Enes Ratkušić (Preporod)

Nevjerovatno je da i danas, u vremenu dokinutih zabrana u javnom dijalogu, čak i najmanja rasprava o Ivi Andriću podrazumjeva mobilizaciju kritičara, od onih iz širokih narodnih masa do akademskih faca, koji po nekom automatizmu reagiraju i ustaju u njegovu odbranu, posezajući za uobičajenim parolama o njegovom majstorstvu rečenice, visokim umjetničkim dometima i dojmovima.

Najtragikomičniji detalj takvih reagiranja, kad je Andrić u pitanju, jeste da se on zapravo brani u domenu koji niko ne napada niti osporava?! Uistinu je više nego teško, da ne kažem nemoguće, pronaći bilo kakvu vrstu kritike koja osporava umjetnički segment, kompoziciju rečenice, snagu izraza, i druge druge detalje, da ih ne nabrajamo, kojima se mjeri vrijednost književnog teksta, zbog čega ostaje krajnje misteriozno zašto se apologetici uopće i pojavljuju i zbog čega brane ono što nije napadnuto. Njihova istrčavanja, međutim, suštinski otkrivaju se da institucija “dežurnih kritičara”, svjesnih ili nesvjesnih sluga vidljive ili nevidljive vlasti, dobrovoljaca u čuvanju betoniranih tekovina, još uvijek nije dokinuta.

Morbidnih komentara nisu bili pošteđeni akteri promocije Senadin Lavić i Sanjin Kodrić, uprkos razložnoj argumentaciji, naravno, kao i sam Mahmutćehajić. Na udaru posebno morbidnih opservacija našao se i Nerin Dizdar koji se tom prilikom osvrnuo na Jergovićevu opasku prema kojoj je svako kreten, usudi li se osporavati Andrića. Njegovo stajalište Dizdar je okvalificirao kretenizmom, uz obrazloženje da kritike baš niko, bez obzira na veličinu, ne može biti pošteđen, naslonjajući se na Mahmutćehajićevo temeljno polazište da „pravo na slobodu pripovijedanja nužno je i priznanje prava na slobodu slušanja i čitanja“.

Da je svako djelo podložno preispitivanju svakako da je potpuno logično stajalište. Ukoliko bi kritika bila apriori isključena, onda ostaje samo jedna mogućnost, da se dotični autor proglasi svecem. No, kako smo kod zemaljskih a ne nebeskih relacija, u kojima je intervenciju eshatološke naravi iluzorno i očekivati a kamo li u nju vjerovati, jasno je da takvu vrstu nedodirljivosti podrazumijeva isključivo totalitarni ambijent. Samo takav milje može uvoditi zabrane po pitanju kritike, a to je već ideologija. Ko god pristane na tu vrstu zarobljeništva, da standarde mišljenja, logiku, umni uvid, sve vrijednosti spoznajnog procesa prilagođava ideološkoj matrici, vlastitu spoznaju učinio je stranputicom. Tu je, suštinski gledano, korjen svih nedoumica sa kojima se suočavamo.

Analiza Rusmira Mahmutćehajića izložena u knjizi “Andrićevstvo” ne tiče se Andrićevog spisateljskog majstorstva, jer takav poduhvat bio bi besmislica, s obzirom da ga je kritika u tom domenu jednodušno svrstala među velika pera. Na meti njegovih opservacija našao se način izbora ideoloških motiva, koje obrađuje u svojim djelima, a koji su imali svoje negativne, krvave povijesno-političke refleksije. Mahmutćehajić, dakle, ne osporava Andrićevu genijalnost izraza, kao što niko razuman ne osporava ni genijalnost izumitelja atomske bombe, nitroglicerinske puške i sličnih naprava. Ali, niko razuman, također, zbog takve genijalnosti ne osporava razložne kritike na račun njihove primjene. Upotreba njegovog djela koju su srpski nacionalisti doživljavali planom za istrjebljenje jednog naroda, bila je i ostala problem i svi koji su se dotakli tog pitanja, a doticali su se mnogi, od Šukrije Kurtovića, Muhameda Filipovića, Esada Durakovića itd., našli su se u problemima zbog te njegove „nedodirljivosti“.

Istraživači skloni logičnom rasuđivanju oduvijek su se, najčešće šapatom, pitali zbog čega je Andrić imao poseban status ili da budemo precizniji, kako je moguće da su jednog potpisnika trojnog pakta, koji je tim činom prizvao Hitlerovu okupaciju zemlje, komunisti tako snažno prigrlili, dok su druge, koji su se unutar brojnih kvislinških tvorevina, također, bavili spisateljskim radom, bez posebne veze sa politikom, izvodili ispred streljačkih strojeva ili su im dodjeljivana mjesta na stubu srama. Na kakvom je to specijalnom zadatku Andrić bio, da bih se domogao takvih privilegija. Lukavost i oprez koju je “poput poljskog ketmana prema politici razvio do paroksizma”, kako to slikovito primjećuje Mile Stojić, zasigurno ga nisu spasili niti mu osigurali partijsko-socijalističku hladovinu u kojoj je nakon Hitlerovsko-Nedićeve decenijama uživao.

Promjena identiteta kojoj je Andrić pribjegao, u kojoj je našao spasonosno rješenje, nikako nije mogao biti jedini razlog zbog kojeg se bez „dodatnih pitanja“, o mjestu i ulozi uoči i u ratu, uspio etablirati i u novom političkom ambijentu, potpuno stranom njegovim prijeratnim uvjerenjima. Nešto jače je moralo stajati iza njega, što mu je osiguravalo takvu vrstu nedodirljivosti. Na koncu nije baš tako jednostavno pojasniti šta je maršala Josipa Broza moglo motivirati da prihvati ruku koja se još nije bila ohladila od Hitlerovog stiska, osim njegovog pristajanja da bude ono što je na koncu i bio, „režimski pisac“ sa svim partijskim privilegijama. Ma kako da tako izrečena kvalifikacija zvučala, bila nepodesna za uši, to je činjenica u koju ne može biti bilo kakve sumnje. Dok su drugi pisci poput Miroslava Krleže, Meše Selimovića, Derviša Sušića, Branka Ćopića, Skendera Kulenovića itd., imali česte „nesporazume“ sa partijskom oligarhijom, što je na koncu u prirodi umjetnika kad je odnos prema vlasti u pitanju, Andrićevo partijsko vojevanje proteklo je čak i bez „drugarske kritike“, a kamo li kakve opomene, konfrontaciju da i ne spominjemo.

Slavopobjednički je ušao u Sarajevo u kojem je jedino on, blizinu i prepletanje oglašavanja sa Begove džamije, Katedrale, Pravoslavnog hrama i jevrejske Sinagoge, doživljavao kao znak mržnje. Uočavao je mržnju tamo gdje su svi drugi uočavali simboliku zajedničkog života, a za takvu konstrukciju bio je sposoban samo neko ko je mržnju uzeo za spisateljsku paradigmu, koju nikakav umjetnički izraz, ma kako vješto bio izrečen, ne može zaogrnuti. A u Sarajevo je došao nakon što su uz samo jedan glas protiv na koji se odvažio Husaga Ćišić, izglasali prvi Ustav FNRJ obezvrjeđujući zaključke ZAVNOBIH-a, dokument koji je Muslimane uvažavao kao nacionalni identitet. Došao je da proslavi njihovo „brisanje“, osiono, u svom pristupnom obraćanju, podsjećajući poslanike Narodne Skupštine BiH, kako je neizmjerno sretan što je pobijedila njegova a ne Bašagićeva ideja?! Naravno, ideja da bosanske muslimane sa velikom komocijom može i dalje nazivati „domaćim Turcima“, „pripadnicima te nove vere“ itd, a ne Bošnjacima, kako je zagovarao Bašagić. Bez ustezanja je tako nešto mogao izgovoriti, konačno načisto da partija nije imala ništa protiv.

Divljenje koje današnji apologeti iskazuju spram Andrića suštinski otkriva njihove pritajene naume da Bosnu i Bošnjake gledaju njegovim očima i imenuju njegovim jezikom; Bosnu kao „zemlju mržnje“, „tamni vilajet“, Bošnjake kao „odrode“, „domaće Turke“, pripadnike „te nove vere“… Što se spomenute prevrtljivosti i konformizma pak tiče takav odnos danas je u najvećoj mjeri je potstaknut neoliberalnim trendovima koji sposobnost prerušavanja promoviraju kao vrlinu. Ono što se u tradicionalnom ambijentu držalo sramotom, danas se društveno etablira kao vrijednost. Moderno društvo neoliberalne demokratije teži upravo formiranju takve ličnost koja je lišena identiteta, spremnu da bude ono što je trenutno najaktuelnije, ili još preciznije najisplativije. Takva vrsta transformacije čovjeka kao bića mogućnosti u modernu jednodimenzionalnu spodobu, čiju je pojavu na povijesnoj sceni odavno najavio Herbert  Marcuze, doživljava se čak kao čin hrabrosti iako cijeli naum suštinski pokreće materijalni interes i kukavičluk; u književnim krugovima dodatno i strah od anonimnosti, snažno naglašena „estradna potreba“ da se bude u centru pažnje.

Mahmutćehajićeva visprena analiza jasno pokazuje da je poruka Andrićevog djela krajnje problematična sa stajališta historijskih prakse pogotovo u domenu ideološkog apsorbiranja, u krajnjoj liniji za pranje starih i poduzimanje novih zločina. Zbog čega bi takva vrsta znatiželje danas bila problematična i zbog čega bi na istraživanje “skrivenih” razloga njegove misije, koju profesor Lavić potpuno razložno doživljava kao politički program, trebalo staviti embargo? Ako je, koristeći vlastito književno majstorstvo, historijski dokazano omiljeni rekvizit kralja Vlaške Vlada Tepeša Drakule, Andrić gurnuo u ruke Turcima, podrazumijevajući pod njima sve sljedbenike “te nove vere”, krajnje nerazumno je njime danas prijetiti svakome ko se usuđuje progovoriti o takvim i sličnim vrstama književno oblikovanih manipulacija povijesnim činjenicama.

Problem, naravno, nije samo u književnoj manipulaciji. Daleko veći je u činjenici da je jedna takva manipulacija lišena bilo kakve argumentacije posredstvom Andrićevog djela ušla čak i u udžbenike historije. Za razliku od Andrića, Bramu Stokeru takva vrsta igrarije s povijesnim činjenicama nije padala na pamet. Zato se u glasovitom djelu „Drakula“ i odlučio da vampirizira kralja Vlaške koji je, historijski dokazano, uživao u nabijanjima na kolac vlastitih podanika odnosno Vlaha, odakle i potiče izreka „Psuje k'o vlah s koca“. Ta izreka je uoči početka srpskih ustanaka, u cilju širenja antiturskog raspoloženja, kao i junačke narodne pjesme, o čemu najupečatljivije govori Miodrag Popović u knjizi „Vidovdan i časni krst“, samo prepisana i geografski pomjerena u drugi milje, što je, naravno, politički, ali ne i književno-historijski, razumljivo.

Nastojanja „moderne kritike“ da se najumobolnije izmišljotine predstave kao čin „umjetničke slobode“ predstavljaju još opasniju tendenciju koja se lagano uvlači u književne krugove. Upravo zato imaginaciji u umjetničkom izrazu uvijek i iznova jasno treba reći da; manipulaciji i falcificiranju ne i samo ne. Uostalom, Hegel je, kao jedna od najumnijih glava Evrope, još davno razriješio takvu vrstu dileme oko koje se batrgaju današnji pseudo kritičari. Svi oblici svijesti, kaže on, bez obzira da li je riječ o religiji, filozofiji, nauci ili umjetnosti, različito doživljavaju svijet, ali svi oni imaju posla sa istinom.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *