hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Transformacija Mostara na stolački način

Enes Ratkušić : Transformacija Mostara na stolački način

02 Aprila
04:32 2012

Piše : Enes Ratkušić (Aljazeera)

Dva grada na području Hercegovine su, zbog niza specifičnosti, najviše uzrokovanih karakterom rata, ali i zbog posebne vrste pokroviteljstva nad poratnim procesima, nosili epitet "grad slučaj". Riječ je, naravno, o Mostaru i Stocu.Mada su bili pod posebnom lupom, politički procesi su u pravilu izazivali samo nove konfrontacije i rađali prijedloge čija su usaglašavanja po nekom logičkom apriorizmu bila apsurdna, prividno zbog njihovog karaktera, odnosno tendencije da se u maratonskim pregovaranjima političkih stranaka postigne maksimum. Puno bliža istini je kvalifikacija prema kojoj je cjelokupna „logika“ spomenutih procesa bila zapravo samo "kupovina vremena".Olahko i nekritički se, posebno u medijima, ali i političkim krugovima, svih ovih godina prigovaralo kako je epitet "grad slučaj" vještački nametnuta definicija, koja u slučaju Mostara i Stoca nije odražavala realitet, nego je bila uzrokovana stranačkim apetitima, koji su takvo stanje proizvodili motivirani logikom "ko je šta jamio – jamio". Ljudi kratkog pamćenja, međutim, zaboravljaju da su Mostar i Stolac status posebnih slučajeva zadobili u daytonskim definicijama, dakle apriori a ne aposteriori, kao rezultat političke zbiljnosti.

To je veoma važna činjenica sa stanovišta razumijevanja događanja vezanih za ove gradove u cjelokupnom postdaytonskom razdoblju.Mostaru je u Daytonu podaren "Prelazni statut", dok je Stolac pozicioniran kao općina na kojoj bi se trebao testirati Aneks 7 ovog sporazuma kroz famozni "pilot-projekt" povratka 100 bošnjačkih porodica, koji je, uprkos nenormalnim okolnostima, vrlo uspješno vodila Fatima Leho, tadašnji guverner Hercegovačko-neretvanskog kantona. Njoj je, uprkos brojnim teškoćama, odnosno žestokim protivljenjima sa hrvatske strane, naruku išla ne samo rješenost Stočana da se bezuvjetno vrate na vlastita ognjišta, nego i odlučnost tadašnjeg stolačkog rukovodstva, koje se u tom pogledu pokazalo izrazito kooperativnim. Tadašnji predstavnici Bošnjaka stavili su se na čelo povratničke kolone, što je jedinstven primjer u zemlji. Protjerani Bošnjaci vraćali su se uglavnom sa šireg područja Mostara, dakle, oko 40 kilometara na prostor pod apsolutnom hrvatskom dominacijom. Istovremeno, povratak protjeranih stanovnika Mostara, čak i onih koji su samo protjerani iz jednog u drugi dio grada, bio je minoran.

Odluka iz aviona

Za razliku od Stoca, gdje je infiltracija u postojeću vlast počivala u fizičkoj podršci povratnika, u Mostaru se cjelokupan proces odvijao na fonu retoričkih nadmudrivanja u vezi sa formalno-pravnim pitanjima. No, kako je povratnički vid podrške pregovaračima, kako iz samog Mostara, ali i iz dijaspore, bio isključivo retoričko-parolaškog, a ne i praktičnog karaktera, ni nakon gotovo 18 godina, koliko je proteklo od dolaska evropske administracije, predvođene prvim administratorom Hansom Koschnickom, čini se da se sa stanovišta okončanja pregovaračkih postupaka, koja bi u određenoj mjeri poprimila karakter definitivnih rješenja, nije postiglo gotovo ništa, ma koliko međunarodni predstavnici, posebno čelni ljudi Ureda visokog predstavnika, bježali od takvih kvalifikacija.Sve naprijed rečeno, naravno, ne znači da bi mostarski proces tekao bitno drugačije uz povratničku podršku. On bi samo prividno izgledao drugačije, jer – šta je sa stanovišta takvog vida podrške dobio Stolac? 

Ništa, naravno, s obzirom da je Wolfgang Petritsch prilikom odlaska iz Bosne i Hercegovine sve te napore, i to sa pristojne visine (odluke je poslao iz aviona, op. a.) izbrisao jednim potezom, koncipiranjem odluke koja je hrvatskim predstavnicima u Općinskom vijeću omogućila da natpolovičnom većinom odlučuju o svim važnim pitanjima. Suštinski gledano, Petritsch je opečatio samo ono što su međunarodni funkcioneri "u četiri oka" ponavljali bošnjačkim predstavnicima – "da ih se u Stolac vratilo previše"?!Sumirajući navedena iskustva po pitanju budućnosti Mostara, razložno se možemo upitati: prisustvujemo li njegovoj konačnoj transformaciji na principima blaže varijante "Petritschevog modela". Blaže, s obzirom da će u mostarskom slučaju, s obzirom na njegov regionalni značaj, međunarodnoj zajednici, u tom pogledu, biti potrebna malo šira podrška, koja, sve su prilike, neće izostati. Ustavni sud Bosne i Hercegovine se u tom smislu već stavio na raspolaganje, kao i brojni građani, čije je razumijevanje sintagme "jedinstveni grad" emocionalnog, a ne racionalnog karaktera.Naravno, energičnije reagiranje visokog predstavnika uslijedit će tek kad mu neka od političkih stranaka dostavi kakav nesuvisli prijedlog, koji će naići na opću osudu i zgražavanje, što je u biti uobičajeni potez, nakon kojeg u pravilu počinje krojenje "nametnutih rješenja". Uostalom, takvih filmova smo se nagledali u dovoljnoj mjeri i vrlo je izvjesno da ćemo gledati reprizu.

Gradonačelnikov (ne)rad

Pravdanje međunarodne zajednice u ispravke Ashdownovog Statuta, koji je nametnut 2004. godine, a koje je nedavno izrekao Valentin Inzko, navodeći kako je to neophodno da bi se nastavio kontinuitet napretka u gradu na Neretvi, isuviše je neutemeljeno, jer je veliko pitanje da li je u Mostaru, u pogledu njegove pravno-političke konsolidacije uopće ostvaren bilo kakav napredak.Ako baš "nikome" nakon gotovo dvije decenije nije jasno kakav koncept je u pripremi, onda se uistinu doima neumjesnim govoriti o napretku. Naravno, ukoliko pod tim ne mislimo na statutarno-političke metamorfoze u pravcu praktičnog zaživljavanja Mostara, kao prijestolnice četvrte federalne jedinice, što je samo blaža statusna forma njegovog statusa – kao hrvatskog stolnog grada. A sve indicije su upravo na tragu takvih razmišljanja, a njih je najlakše prepoznati u ponašanju osoba na odgovornim funkcijama.Mada je tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown bio ubjedljiv u vlastitim obećanjima o brzom ujedinjenju grada i sveopćem prosperitetu, gradonačelnik Ljubo Bešlić nije smatrao za shodno da na realizaciji njegovih obećanja ima obavezu činiti bilo šta.

Danas, nakon što je uvidio da pokrovitelj Statuta na njegov "rad", iako se on sa stanovišta spomenutih obećanja svodio na apsolutni nerad, nema bilo kakvih primjedbi, gradonačelniku je jasno da takav trend ima samo nastaviti, učvrstiti ga kao model HDZ-ove vladavine Mostarom.Iz perspektive cjelokupnih zbivanja, teško je oteti se utisku, koji se naprosto sam od sebe nameće, da su političke sudbine dva grada odavno određene, samo što je rasplet tog vješto izrežiranog trilera morao potrajati. Za taj politički maraton su, međutim, postojali duboki razlozi. Mostar i Stolac su, naime, do posljednjeg rata imali bošnjačku većinu, zbog čega je njihova "pretvorba" morala podrazumijevati vrijeme. Bilo bi predrsko i isuviše providno da se takva vrsta metamorfoze dogodila preko noći. HDZ je u tom smislu, izuzimajući nerazumni izlet bivšeg predsjednika HDZ-a Ante Jelavića, pokazao zavidan stepen strpljivosti, dok SDA vlastite koncepte još uvijek "osmišljava" na logici "popisa iz ‘91" kao nekakve vječne kategorije, iako je taj princip, u pogledu krojenja bilo kakvih dugoročnih planova, već odavno jednom nogom u grobu.

Sjednica u nelegalnom ambijentu

Tolerancija, koja se u kontinuitetu stimulirala iz međunarodne zajednice prema onima koji su očigledno opstruirali svaki proces koji nije bio na tragu dugoročnih ambicija HDZ-a, predstavlja najbolji pokazatelj da je međunarodni faktor sudjelovao i danas sudjeluje u procesu političkog profiliranja Mostara kao hrvatskog stolnog grada. Međunarodna zajednica, naravno, u tom procesu, kako je već rečeno, nije pokazivala znake brzopletosti, zbog čega je samo izgledalo da su njeni interesi suprotni interesima HDZ-a.Mostarskom gradonačelniku, odnosno hrvatskim vijećnicima, uopće nije smetalo to što je cjelokupan ceremonijal prve svečane sjednice u novom zdanju Gradske vijećnice protekao bez predstavnika bošnjačkog naroda, iako je njihov nedolazak bio uzrokovan činom postavljanja spomenika hrvatskim braniteljima, koji projektom nije predviđen. Gradonačelnik bi morao biti perjanicom u poštovanju zakona, a ne njegovom kršenju.Indikativno je da strancima, također, nije zasmetalo što je sjednica zakazana u nelegalnom ambijentu, još manje što predstavnika jednog naroda uopće nije bilo. Kako pročitati jednu takvu vrstu poruke, osim da će prema "novim" zamislima Bošnjaci u doglednoj budućnosti biti tek ikebana, "cvijeće" koje će svjedočiti da u Mostaru postoje i drugi narodi, kojima će, ukoliko se ne dogodi čudo, mjeru suvereniteta određivati predstavnici hrvatskog naroda.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku