Kliker.info

Još nema ozbiljnijih osvrta na odluku Vlade Hrvatske da pristup kupovini nekretnina omogući isključivo stanovnicima Republike Srpske. Nema ih, iako je odluka sama po sebi višestruko zanimljiva, iako se Hrvatska, kao članica EU, drznula administrativno podijeliti prostor suverene i međunarodno priznate države.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Zanemarimo li sporadične reakcije pretplaćenih na izjave u statusu svojevrsnih “dežura” u tom smislu, još nema ozbiljnijih osvrta na odluku Vlade Hrvatske da pristup kupovini nekretnina omogući isključivo stanovnicima Republike Srpske. Nema ih, iako je odluka sama po sebi višestruko zanimljiva, iako se Hrvatska, kao članica EU, drznula administrativno podijeliti prostor suverene i međunarodno priznate države.

Bosna i Hercegovina jeste na taj način odlukom u Daytonu administrativno strukturirana, ali to nikako ne znači da se međudržavni odnosi mogu graditi na toj činjenici. Na koncu, ni Hrvatska nije unitarno konceptualizirana da bi mogla biti zaštićena od takve vrste političkih igrarija. Pitanje se samo nameće: Da li bi Zagreb, hipotetički gledajući, prešao preko eventualne odluke bosanskohercegovačkih vlasti koje bi, zaobilazeći Vladu Hrvatske i njene institucije, preferirale saradnju s Primorsko-goranskom županijom, omogućujući njenim stanovnicima kakve posebne povoljnosti na vlastitom teritoriju u odnosu na druge stanovnike Hrvatske!? Svakako da bi takav potez bio ravan političkom skandalu. Ali, zato bi spomenutu odluku Plenkovićeve Vlade kao trebalo uzeti za normalnu?!

Ono što je u cijelom slučaju nedvojbeno jasno jeste to da odluka Vlade Hrvatske iz spomenutih transakcija koje se odnose na nekretnine isključuje samo Bošnjake, dok se drugima omogućava da normalno kupuju, prodaju i preprodaju. Drugim riječima, dopadne li se Bošnjaku iz Sarajeva, Mostara ili Tuzle, sasvim svejedno, kakav plac na Jadranu, neće ga moći kupiti, dok Srbin iz Banje Luke oko toga neće imati bilo kakve administrativne prepreke, kao ni njegov komšija Hrvat s dvostrukim državljanstvom.

Bošnjak čak ni vlasništvo uknjiženo mnogo prije disolucije bivše države ne može prenijeti ni pokloniti nasljedniku. Hrvatska Vlada davno se potrudila da ga prisili na samo jedno rješenje – prodaju. Istina, novom odlukom ne mora se mučiti oko nalaženja kupca u Hrvatskoj. Velikodušno su odlučili da ga može prodati komšijama s dvojnim državljanstvom u većem i naprasno počašćenim stanovnicima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta.

Niko se, barem u dosadašnjim reagiranjima, nije ustručavao pojašnjenja da odluka Vlade Hrvatske iz transakcija u vezi s nekretninama ima samo isključiti Bošnjake, ali niko ne ulazi u analizu razloga kojima se Vlada susjedne zemlje zasigurno vodila. Ima li logike u takvom potezu i, ako ima, u čemu se krije? Ono što odmah, bez ustezanja, treba isključiti tiče se odnosa prema Bošnjacima. Takva tumačenja, koja bi podrazumijevala diskriminaciju, nacionalizam i slične “zaključke” sazdane na terminologiji iz domena nacionalnih i ljudskih prava i sloboda, predstavljaju klasičnu stupicu, perspektivu koja se najčešće udaljava od pravih razloga za ovakve i slične odluke vlasti.

Držeći se takvih uveliko odomaćenih “modernističkih” objašnjenja, svakojake nebuloze moguće je konstruirati. Kao što bi neko mogao izvesti zaključak da premijer Hrvatske Andrej Plenković hoće konačno dokusuriti prigovore o “prirodnom savezništvu” s Bošnjacima, uzgredno se udvarajući Srbima, bojati se da, naslonjen na takvu perspektivu, neko, opet, ne izvede zaključak o Plenkovićevoj zavjeri protiv Republike Srpske, tj. da krajnji smisao odluke Vlade kojom rukovodi shvati kao podršku povratku Bošnjaka, blitzkrieg okupaciju manjeg bh. entiteta. Zato se valja složiti da su drugi razlozi posrijedi!

U ovom slučaju, riječ je o poprilično naivnom, gotovo djetinjastom pokušaju prevare, koja na najrječitiji način govori o nedoraslosti Vlade Hrvatske da vodi svoju zemlju, a kamoli da vodi razumnu vanjsku politiku iako je Hrvatska, u odnosu na druge zemlje bivše Jugoslavije, kao članica EU, u velikoj prednosti u svakom pogledu. Primamljivom ponudom, koja ima podgrijati snove o uživanjima na morskim žalovima, Plenković, zapravo, Srbe hoće stimulirati da zaborave na “Oluju”, počinjene zločine, kao i srpsku imovinu u Hrvatskoj, koju bi po svim rezonima trebalo vratiti njenim vlasnicima.

Sudeći prema šturim reagiranjima, nema ozbiljnijih nagovještaja da bi se u čudesnu moć morske vode u ispiranju kolektivnog pamćenja moglo i povjerovati. Poziv Srbima jeste tipičan probni balon sa slabim izgledima na duži let. Plenković, odnosno Vlada, naravno, ne računa niti očekuje nikakvu navalu kupaca iz Republike Srpske prema Jadranu. “Velikodušna” hrvatska ponuda ozbiljna je koliko i poziv penzionerima da se, ravnopravno s ostalim finansijskim magnatima, uključe u proces privatizacije, kupovinu velikih i profitabilnih firmi.