Kliker.info

Izreku prema kojoj onom ko ima treba dati još, onom ko nema njemu ništa i ne treba, jer se navikao da nema, iznjedrila je politička praksa. Rijetko ko bi javno pohvalio takvu vrstu ponašanja, ali da je ono, nažalost, dominantno prisutno u političkom djelovanju, to je činjenica koja se može dokazati na bezbroj primjera.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Najnoviji vezan za sporenja oko trase autoceste koja bi povezala Sarajevo i Beograd, koju bi finansirala Turska, pokazuje da je spomenuta sintagma više nego vitalna, da se u političkoj praksi žilavo održava. Sva se argumentacija više nego očito svodi na politička dodvoravanja. Održavanje spomenutog načela prema kojem onome ko ima treba još dati, onom ko nema njemu i ne treba, postaje važnije i od samog projekta.

Da ne duljimo, ministar Ismir Jusko javnost je upoznao da dogovor oko trase još uvijek nije postignut te da projekt, ne padne li 20. jula dogovor, može biti doveden u pitanje. Tuzla insistira na nezaobilaznosti do mjere koja je ima legitimirati kao najvažniju tačku na Balkanu, na što su javnost, pa i dio političkih partija, već nasjeli, a što je vrhunac političkog bezobrazluka, iz više razloga. Obrazloženja koja je najviše uspalio bivši ministar komunikacija Enver Bijedić, po kojima bi trasa, ukoliko zaobiđe Tuzlanski kanton, neznatno išla kroz Federaciju BiH, nesuvisla su, iz prostog razloga što njegova varijanta podrazumijeva zaobilaženje drugog entiteta. Dakle, u cijeloj priči dominiraju entitetski, a ne državni interesi, a jasno je da BiH nema bez oba.

Odmaknemo li se, međutim, barem malo od već spomenute morbidne perspektive, zahvaljujući kojoj u najvećoj mjeri i postoje razvijeni i nerazvijeni prostori, više je nego jasno da bi autocestu od Sarajeva prema Beogradu trebalo voditi baš preko Goražda i Višegrada jer su ta područja ne samo stvarno nego i u postojećim strateškim planovima lišeni kvalitetnijih putnih komunikacija. S druge strane, i dio Srbije, koja, također, ima vlastite interese, komunikacijski je najsiromašniji u tom dijelu državnog teritorija. Svako drugačije razmišljanje predstavlja samo regionalni egoizam koji drugom ne otvara prostora niti daje bilo kakvu šansu da krene u razvoj. Upravo zato postoji samo jedan razlog da trasa ide preko Tuzle, i on se očituje baš u tom regionalnom solipsizmu, stotinu i jedan da ne ide.

S druge strane, olahko se u cijeloj toj diskusiji zaobilazi činjenica da je Tuzla, s jedne strane, jako dobro komunikacijski povezana s Beogradom. Za nešto više od sat Tuzlak je na autoputu za glavni grad Srbije. Što se veze sa Sarajevom pak tiče, Koridor 5C podrazumijeva tzv. ipsilon varijantu, odnosno krak koji se od Žepča odvaja prema Tuzli, Brčkom i Bijeljini. Drugim riječima, spomenuti gradovi dobili bi duplu, i to naporedno izgrađenu komunikacijsku vezu sa Sarajevom, jer i predložena varijanta puta Sarajevo – Beograd podrazumijeva trasu koja se baš kod Žepča, taman kao i autotrasa Koridora 5C, odvaja za Tuzlu, Brčko i Bijeljinu. Rezimiramo li predložene varijante, više je nego jasno da je interes BiH, u značajnoj mjeri i Federacije BiH, uvažavajući privrednu ekspanziju, ali i komunikacijsku izolaciju Goražda, upravo trasa koja bi Sarajevo s Beogradom povezivala preko Višegrada.

U cijeloj priči oko brze ceste Sarajevo – Beograd ne treba zanemariti ni činjenicu da bi cijeli projekt zbog nemogućnosti dogovora mogao propasti. Ozbiljan investitor, dakako, neće čekati u nedogled. Takav bi epilog, naravno, dokusurio i brojne inicijative kad je o političkoj, privrednoj i kulturnoj saradnji između dviju zemalja riječ.

I na kraju, što je veoma značajno napomenuti, partikularizam koji se manifestira kroz različite vidove lobiranja, koji preferiraju u politici sve prisutnije “antirobinhudovsko ponašanje”, odnosno pljačku siromašnih i davanje bogatim, dodatno bi uvjerio stanovništvo iz u dobroj mjeri opustjelih područja da državu ne zanimaju niti im ona u rješavanju problema kani pomoći.

Takva bi politika bez ikakve dvojbe osnažila njihova uvjerenja da su parcijalni interesi iznad općih. A da su takva uvjerenja iz perspektive odnosa spram cjelovitosti pogotovo perspektiva u pogledu privrednog i kulturnog prosperiteta zemlje više nego opasna, ne treba posebno dokazivati.