Kliker.info

Beogradski sastanak na kojem je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ugostio članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, umjesto unapređenja susjedske saradnje i rješavanja niza otvorenih pitanja, pretvorio se u “nesporazum” o legitimitetima iz kojeg se donekle lukavo izvukao Vučić, pojašnjavajući da on ne iznosi stavove nego citira predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Istina, u srcu konflikta nije bilo ni Mladena Ivanića, koji se u svom stilu držao po strani. Izetbegović se između opcije da odšuti ili reagira opredijelio za drugu, staloženo i učtivo stavljajući do znanja domaćinu da će se o bosanskohercegovačkom odnosu spram statusa Kosova odlučivati u Sarajevu, uvažavajući pri tome i srbijanski stav.

Izetbegovićev potez naišao je na brojna odobravanja, čak i nekih njegovih bespoštednih kritičara. Puno je zanimljivije, međutim, kako iz perspektive odnosa spram BiH, napose predizbornih “igrarija”, ponašanje onih koji se o njegovom istupanju nisu izjašnjavali, strahujući da bi im izricanje čak i hladnih pozitivnih kvalifikacija na Izetbegovićev račun moglo poremetiti planove za operaciju “Jesen 2018”. Da je kojim slučajem odšutio, njihova galama u javnosti zasigurno ne bi izostala. Svakako, ni brojnih analitičara koji su samo čekali sa zaoštrenim perima. Oni su, čini se, najviše zatečeni.

U cijelom slučaju Izetbegovićev beogradski istup ne bi se smio doživljavati kao podvig, nego prije svega kao najnormalnija reakcija nekoga ko se činom preuzimanja funkcije člana Predsjedništva jedne suverene države zakleo da će služiti njenim interesima. No, na isti način, svakako, treba tretirati i stajalište najodgovornijeg među trojicom – Dragana Čovića, koji bi lakonski dio ingerencija vlastite države velikodušno podario drugoj. Takav postupak ima samo jedno ime – veleizdaja. Što se Ivanića, pak, tiče, čini se da u svojoj “zagonetnoj” šutnji nije bio sasvim načisto da li je Čovića i Izetbegovića dočekao kao domaćin ili je zajedno s njima stigao u Beograd.

Tretirajući “beogradski slučaj” u kontekstu političkih prilika u zemlji, bez ustezanja se može konstatirati da se u prijestolnici Srbije nije dogodilo ništa neočekivano što bi trebalo izazvati bilo kakva čuđenja. Članovi Predsjedništva BiH samo su legitimirali vlastite političke prakse, ili, još preciznije, ideologije, koje suštinski određuju njihovo političko djelovanje. Predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH svojim ponašanjem pokazao je bezrezervnu odanost kontinuitetu politike kojoj pripada. To što bi Srbija preuzela ulogu lučonoše zarad “osvjetljavanja” vrludavih staza vanjske politike za Čovića nije sporno, zbog čega se s Vučićem dogovorio bez posebnih poteškoća i nesuglasica. On je to, naravno, učinio kako bi identičnu ulogu “svjetionika” na isti način osiguravao za Zagreb. Zanimljiv prijedlog?! Beograd bi bio naš svjetionik prema Istoku, dok bi nam Zagreb osvjetljavao staze prema Evropi.

Nastojeći lukavo izmigoljiti iz nezgodne situacije, nakon Izetbegovićeve intervencije, Vučić je novinarima pojasnio kako je samo citirao Čovića, mada je bez sumnje prihvatio ono što mu je godilo uhu, predočavajući ono što bi se shodno njegovoj percepciji ingerencija podrazumijevalo i bez Čovićeve saglasnosti? Ne radi se, dakle, samo o ustaljenim navikama nego, prije svega, činjenici da za njih država BiH ne postoji pa, prema tome, nema o čemu ni da odlučuje. BiH je za njih i njihove političke ambicije samo “privremeni aranžman”, uprkos njenom državnom subjektivitetu i stavovima međunarodne zajednice, koji je na tom fonu podržavaju. To je paradigma koja je ponekad više, a ponekad manje uočljiva. U podužem kontinuitetu na djelu je UDP (udruženi diplomatski poduhvat), koji Sarajevu u konačnici želi oduzeti svaku ulogu u regionalnim arbitriranjima.

Ima li rješenja? Naravno da ima. Pored podrške, koju će BiH zasigurno imati od međunarodne zajednice, patriotske snage u zemlji trebaju konačno prestati za “filozofijom popuštanja” i rezultat neće izostati. Pokazalo se da takva vrsta politike može biti samo u funkciji oživotvorenja, odnosno opstanka retrogradnim idejama i ambicijama. Sarajevo mora postati centar svih važnih poslova u državi, a ne mjesto iz kojeg se, privremenim odglumljivanjima lojalnosti, ima zahvatati koliko kome zatreba za različita krpljenja, pa i finansiranja aktivnosti usmjerenih protiv interesa BiH. Zadatak patriota ove zemlje jeste da zavrnu slavine za sve rabote koje nisu u službi stabilizaciji i unapređenju prilika u zemlji i, naravno, odvrnu ih za sve pozitivne inicijative s pečatom vlastite, a ne susjednih država.