hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Mostarske eksplozije – život u nadrealističkom okruženju

Enes Ratkušić : Mostarske eksplozije – život u nadrealističkom okruženju

08 Februara
14:25 2007

Piše: Enes Ratkušić za "Kliker.info" 

Učestale eksplozije u Mostaru unose strah i strepnju među građane. Policija obavještava građanstvo o onome što i sami znaju, političari „mudro“ šute izbjegavajući „bespotrebne politizacije“, dok mediji, opet, pored galopirajuće utrke za informacijom više, grčevite traže odgovore na pitanje gdje su uzroci ponovne eskalacije nasilničkog ponašanja spodoba koje pod okriljem noći bacaju eksplozivne naprave, ruše objekte, unose strah i nemir među građane itd. Odgovorima, međutim, ma koliko bili validni i odražavali istinu čak i do razine naučne objektivnosti, niko nije zadovoljan, jer oni ne nude rješenje, ne uklanjaju strah i neizvjesnost od sutrašnje zbiljnosti, koja može biti daleko mračnija. Svako je načisto da to što žrtava srećom nije bilo, nije nimalo ohrabrujuća činjenica. Sa istim stepenom vjerovatnoće ih je moglo biti. Uostalom, isuviše priglupo bi bilo vjerovati da su oni koji siju strah pravili kalkulaciju bez žrtava. Više je nego jasno da ljudski život, za one koji vlastitu komunikaciju sa svijetom izgrađuju na teroru i nasilju, naprosto nema nikakvu vrijednost.Povećano nasilje kod starijih generacije budi isključivo emocije i evociranje uspomena na „slavnu prošlost“, kada se svugdje serbez moglo zaspati, dok mlađi, „računarski kodirani“, okovani vlastitim svijetom iluzija gotovo da i ne primjećuju u kakvom apokaliptičnom ambijentu i vremenu žive. I jedna ni druga opcija su podjednako pogibeljne, jer niti se nekadašnje vrijeme može vratiti, niti srljanje u anarhiju, sa ličnom kartom demokratije, nudi perspektivu, lišenu apokaliptičkih vizija. U toliko očiglednu istinu da je „kvantitativno širenje i kvalitativno usavršavanje oblika i sredstava iracionalne agresivnosti“ naprosto obilježje modernog vremena, malo ko želi povjerovati, jer ona ne nudi rješenja, izlaz iz tjeskobnog stanja sve ugroženije kolektivne i pojedinačne egzistencije.Ali, da ne bi bilo zabune i da komentar ne bi skrenuo sa kolosjeka iskrenosti, utemeljit ćemo ga na jednoj naoko presmjeloj tezi – nasilje sa kojim se danas bezmalo suočava cijeli svijet, jeste ništa drugo do demokratska tekovina!!! Ne znači to, naravno, da nasilja kao prakse ranije nije bilo. Naprotiv, nasilje je imalo samo drugačiju vlasničku struktur. Kao oblik djelovanja predstavljalo je isključivu privilegiju vladajuće strukture.Onoga časa kada je demokratsko društvo sa svojim institucionalnim instrumentarijem i najbolesnije „ljudske“ zamisli, u ime zaštite ljudskih prava, počelo proglašavati demokratskom tekovinom, i nasilje je dobilo vlastito mjesto pod suncem, te postalo pravom svih, kako to demokratiji kao vladavini svih i priliči. Na kraju krajeva, ako je utemeljitelj nadrealizma Andre Breton savršeni nadrealistički čin prepoznavao kao „pucanje nasumice po gomili“, zbog čega bi to ljudima lišenim svakog emocionalnog naboja, umjetničkog nadahnuća, raspoloženja i senzibiliteta, bilo uskraćeno pravo na pucnjavu i ubijanje?!Naprijed izrečene konstatacije, sviđale se one nama ili ne, samo su dio užasavajućeg mozaika sa kojima se imaju suočiti generacije koje dolaze i spremaju se na osvajanje novih demokratskih sloboda. Upravo tako, na današnjim generacijama, predstavnicima vlasti posebno, je da ih za nadolazeći način života pripreme. Jer, ako građanin najdemokratskije zemlje u svijetu jasno zna u kojoj ulici ili kafani se ni u snu ne smije naći, nakon što se na zemlju spusti noć, zbog čega bi to mi ovdje, koji smo se opredijelili za već „trasirane puteve“, imali ekskluzivna prava uživajući u večernjim šetnjama bez zebnje da ćemo susresti napadača, serijskog ubicu ili sličnu kreaturu, koje smo do jučer prepoznavali samo u likovima akcionih i horor filmova.Mostarska stvarnost je posebna jer taj put ka budućnosti, lišenoj svake asocijacije na „merak u večeri rane“ i „saz koji bije u kasne jacije“, grad na Neretvi prelazi daleko brže. Naravno, najviše zahvaljujući policiji čije se djelovanje u najkraćem može izraziti u sintagmi „istraga je u toku“?! Na stotine eksplozija je u poratnom razdoblju zabilježeno, i niko zbog tih „sitnica“ nije ni odgovarao, a kamo li se našao iza rešetaka. Čak ni oni koji metu nisu uspjeli „promašiti“. Očekivati bolje dane u jednom takvom okruženju apsolutne neodgovornosti „odgovornih“, uistinu predstavlja više nego apsurdni optimizam, lišen minimuma normalnog ljudskog rasuđivanja.

 

 

 

 

 

 

 

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *