hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Hadžibajrićeva aščinica dostojanstvom i galancijom protiv nasilja

Enes Ratkušić : Hadžibajrićeva aščinica dostojanstvom i galancijom protiv nasilja

Septembar 13
16:11 2017

Dubravci, stanovništvo plodnog platoa između Stoca i Čapljine, zasigurno bi se mogli nazvati perjanicama neoliberalne ekonomije u jeku zagovaranja socijalističkog samoupravljanja kao najpouzdanijeg modela privređivanja. Tokom ljetne sezone mahom bi “uzimali” bolovanje kako bi se dali u intenzivniju proizvodnju paprika, paradajza, breskvi, kajsija, krompira i njihovog plasmana, naravno, jer je sve toj završnici uz šuškanje novčanica bilo podređeno.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Osman Sabljić, prijeratni vlasnik gostionice “Kazablanka” u Domanovićima, naselju između Čapljine i Stoca, iako rođen i odrastao u tom okruženju opće pomame za zaradom, gdje se od radnog srkleta nije znalo ni za dan ni za noć, imao je nesvakidašnji običaj. Za razliku od komšija, juli je za Osmana bio rezerviran za putovanja. To što se baš u to vrijeme moglo najviše zaraditi nije ga pretjerano okupiralo niti je remetilo njegovu znatiželju da obilazi i upoznaje znamenitosti svijeta.

Donedavno sam držao da takvih poput Osmana više i nema. Pogotovo danas u općoj strci i pomami za novcem, božanstvom naše globalizacijske realnosti, koja je posebno izražena u ljetnoj sezoni, kad se za svakog potencijalnog gosta vodi pravi rat između ponuđača različitih vrsta usluga, gdje dominira “logika” prema kojoj mu treba prodati ono što mu najmanje treba. Takvi trendovi koji su uzeli maha kao nikad ranije snažno pojačavaju dojam prema kojem skromnih uopće i nema. Stječe se utisak da su prestali hodati zemljom. U takvim okolnostima teško je i pomisliti, a kamoli povjerovati, da ima onih koji bi se između relaksacije i mogućnosti zarade odlučili za relaksaciju. Pogotovo ako bi je još imali priuštiti drugima koji za njih rade.

A budući da u našoj BiH svakojakih čuda ima, da se ogradimo, ovdje ne ubrajamo one koji ne mogu dobiti posao a žele raditi, niti one koji mogu imaju posao a ne žele raditi. Međutim, takvi ionako nemaju ništa s atmosferom opće i bezobzirne pomame da se svako, a posebno turista, razvlasti i operuša do posljednjeg novčića. Pritom svi uključeni imaju danonoćno da rade, bez da i pomišljaju na pauzu.

Takvo stanje potpune “predanosti” poslu navodi na pomisao da se nalazimo u bezizlaznoj situaciji, stanju koje ne nagovještava da iko ima pravo dahnuti dušom, ljudski se odmoriti, čak i pomisliti na takvu vrstu luksuza. Valjda me najviše zato, i pored činjenice da sam ostao uskraćen za pače, omiljeno jelo koje je za mene postalo nekom vrstom ritualne obaveze, nađem li se u Sarajevu u jutarnjim satima, obradovao natpis koji pročitah na vratima Hadžibajrićeve aščinice.

“Obavještavamo cijenjene goste da aščinica ‘Hadžibajrić’ neće raditi u periodu od 19.08. do 07.09.2017. godine zbog korištenja kolektivnog godišnjeg odmora.”

S nevjericom sam pročitao natpis i ovjekovječio ga jer takva vrsta dokumenta danas predstavlja raritet muzejske vrijednosti, nešto što će za buduće istraživače društvenih pojava biti nezaobilazna argumentacija, dokaz da se oni koji drže do dostojanstva ne predaju olahko. Čitajući obavještenje, osjećao sam vraćanje gotovo izgubljenog optimizma, osnažio gotovo skršeno uvjerenje da humanizam kao vrijednost još uvijek nije poražen, da još postoji, da ga ima i da će ga biti.

Dok ne pročitah natpis na Hadžibajrićevoj aščinici, teško je bilo i zamisliti da uopće i postoji gazda koji se, pored mase drugih “gazda” u jeku turističke sezone, okupacije grada i eskalacije hedonizma koji se u velikoj mjeri iscrpljuje ispunjavanjem trbušnih prostora, u vrijeme kad se “pare uzimaju lopatom”, udostojio, bolje rečeno usudio, sebi i zaposlenicima priuštiti odmor.

Samo je snažna osoba koja dostojanstvu i čaršijskom imidžu daje prednost nad zaradom mogla donijeti ovakvu odluku. Njegov je potez zato za svakog, ko se hoće ozbiljnije posvetiti detektiranju društvenog stanja, uvjerljiviji od svih mogućih statistika i empirije. Zadržati dostojanstvo i ne prepustiti se poslovnim izazovima koji podrazumijevaju bjesomučnu eksploataciju ljudi, nego ih tretirati kao bića koja imaju i druge potrebe, među kojima i odmaranje, svojstvena je tradicionalnom odnosu spram zaposlenika.

Njegovu odluku baš zato treba tretirati i kao svojevrstan protest, otpor spram nasrtaja “logike” po kojoj uvećavanje nafake treba tražiti u znoju i tuđim džepovima, koje samo treba isprazniti i sadržaj premjestiti u vlastite. Tu je razlika između tradicionalnog i modernog profila gazde, između humanizma i nasilja. I što je najvažnije, sreća je da onih poput Hadžibajrića još uvijek ima, jer sve dok ih bude, bit će i nade da čovjek nije izgubljen.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *