hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Čevljanovići su , zapravo, rezultat bolonjskog procesa, a ne balkanska zabava

Enes Ratkušić : Čevljanovići su , zapravo, rezultat bolonjskog procesa, a ne balkanska zabava

August 10
06:47 2017

Drugu polovinu prošlog stoljeća u krugovima teoretičara društva obilježile su burne rasprave o statusu kulture u životu čovjeka. Treba li ona sama po sebi zadržati elitistički karakter ili je u cilju pune afirmacije čovjeka i općeg prosperiteta neophodno demokratizirati, učiniti je dostupnom svima, bila je tema kojom su se bavili.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Teoretičar kulture, američki sociolog Theodore Roszak bio je jako skeptičan u pogledu uspješnosti takvog projekta. “Mladi ljudi”, piše on prije nekoliko decenija, “sa sobom ne donose ništa osim zdravih instinkata. Zamisao po kojoj bi se povrh tih instinkata postavila intelektualna građevina nalikuje mi na pokušaj kalemljenja oraha na divlji cvijet.”

Slijedeći Roszakovu misao, nije teško zaključiti da je upravo moderno društvo, za koje su sloboda govora i mišljenja, a ne znanje, pretpostavka za dijalog i kulturu uopće, najveći broj ljudi istesalo se za produciranje surogata. Obrazovni sistemi zasnovani na uskim specijalizacijama i bjesomučnoj likvidaciji i samog spomena općeg obrazovanja decenijama sistematski odgajaju generacije koje isključivo u hedonističkim zabavama prepoznaju kulturu i umjetnost.

Neoliberalna logika samo je zloupotrijebila jednu plemenitu ideju te cjelokupno školovanje stavila u funkciju klasične idiotizacije, osposobljavanja za jednu funkciju, gdje se svaki iskorak izvan parcijalno određenog doprinosa sveopćem funkcioniranju svijeta, u kojem je profit ustoličen kao vrhovno božanstvo, doima samo opasnom i nepoželjnom sabotažom.

Upravo zato, “krkanluk” u Čevljanovićima, ma kako to ružno zvučalo, sviđalo se kome ili ne, treba sagledavati kao cilj i rezultantu takvih programa. Čevljanovići, kao i svi drugi krkanluci, jesu, zapravo, rezultat bolonjskog procesa, a ne balkanska zabava, kako se to nastoji predstaviti. Baš zato, najmanje prava da govore o krkanluku i primitivizmu imaju upravo već spomenuti utemeljitelji i revnosni provodioci inovacija u obrazovnim programima.

Evropa i svijet stepenice su opće idiotizacije već odavno pregurali, samo što je to malo nezgodno reći. Ako se već uz veliku “demokratsku podršku” svaki potez kistom, uz adekvatne preporuke kritičara, može legitimirati kao slikarstvo, svako tandaranje muzikom, opća skribomanija književnošću, zar u takvoj atmosferi navođenje bikova da jedni drugima prolijevaju krv ne djeluje kao umjetnički čin? Djeluje, nažalost i na nesreću savremenog čovjeka. Ali, ne zaboravimo, ne samo u Čevljanovićima?! Čevljanovići su, neosporno, krkanluk, ali ne balkanski ili bosanski, kako se to javnosti nastoji predočiti.

Naši bajni kritičari u svojim suicidnim nastupima odbijaju i samu pomisao da krkanluk i primitivizam sagledaju u sličnim manifestacijama u Španiji ili Kolumbiji, sasvim svejedno, gdje bikovi bjesomučno jure ulicama gradova i nabijaju na rogove koga god stignu. Ali, to je već kultura, jer Španija je, podsjetimo, članica EU, te i u samoj kritici važe pravila po tom osnovu, a nije ni u redu zamjerati se Bruxellesu. Na toj vrsti konformizma, na našu nesreću, počivaju svi osvrti.

Tako su i gologuze zabavljačice, tamo u Čevljanovićima, cajke, dok su one identičnog mentalnog kalibra angažirane u “kulturnim projektima” koje finansiraju evropske ustanove, hostese itd., da ne nabrajamo. I na koncu, zar popularizaciju i masovnost koridi u Čevljanovićima nije podarila naša evropeizirana omladina, koja se, uslijed ratnih okolnosti, našla diljem Evrope i svijeta?! Da njih nije, bila bi to obična borba bikova, lišena prisustva koji bi plijenio naročitu pažnju.

I da zaključimo. Nutarnji porivi, uči nas historija kulture i umjetnosti, bili su temeljni pokretač zbog kojih je pećinski čovjek osjetio potrebu da, odslikavajući zidove vlastitog staništa, nadiđe pećinsku egzistenciju, zbog čega umjetnički čin po svojoj suštini jeste metafizički akt. Nekoliko milenija poslije, imamo čovjeka koji baš u primitivizmu prepoznaje i nastoji potvrditi vlastite afinitete i kulturne potrebe, koji hoće natrag u pećinu, uz neuvjerljiva objašnjenja da je u pitanju samo način izricanja istine o svijetu. Novi primitivizam nas suštinski usmjerava da u Čevljanovićima prepoznajemo jedan postmodernistički spektakl, nakon čega bi iznova valjalo prionuti na posao i dati vlastiti doprinos proizvodnji profita. Za bandu koja svijet tjera u sunovrat.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *