hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Čemu tolika prašina,Ante nije u Mostaru, on stanuje na Facebooku

Enes Ratkušić : Čemu tolika prašina,Ante nije u Mostaru, on stanuje na Facebooku

22 Februara
09:03 2015

Enesrat41Nakon što je „svima“ što otprilike znači većini, jer danas se rijetko ko ophrvao čeljustima društvenih mreža, mostarski srednjškolac Ante, saopćio vijest kako nikad nije bio na lijevoj obali Neretve odnosno Starom mostu, Istočnom dijelu Mostara, „muslimanskoj strani“, kako se to kvalificira u retorici na nacion reducirane komunikacije, da po teksturi lica ali i procentu pigmentacije može prepoznati muslimana, facebook junak Ante postao je glavnom medijskom temom.

Piše : Enes Ratkušić (Faktor)

Pravila igre na tzv. društvenim mrežama su poznata – svi ima pravo da jasno i glasno kaže šta misle. Pri tom se, naravno, niko ne pita zna li i jedno od pravila tog jako kompliciranog mentalnog procesa koji, također, ima pravila i pretpostavke. Za mišljenje je dovoljno „pravo“. Za logiku i njene principe mišljenja, kao polaznu osnova za uzdizanje iz animalnog svijeta, tu naprosto nema mjesta. Njeno skalanjanje je osnova za savremenu javnu debatu.

Osakaćeni tako za osnovna pravila misaonog procesa, naoružani pravima da slobodno iskažu vlastite stavove, jedni se u čudu pitaju kako je moguće da se uz jednu još neformiranu ličnost prilijepi toliko predrasuda, drugi, opet, gdje je rastao, ko ga je vaspitao ili odgajao, kakvi mu nastavnici predaju, s kim se druži itd..

U priču se, dakako, uključuju oni koji društvene mreže koriste isključivo za lansiranje uvreda, i svi zajedno vrijeđaju ljudski um, ono po čemu bi se ljudi trebali razlikovati od zvijeri.

Podanički mentalitet

Ipak, kad rezimiramo cijeli slučaj i slične, naravno, jer njih je napretek, daleko manje bi nas trebalo zabrinjavati kako „razmišlja“ armija polufabrikata i besposličara. Daleko više bi nas trebali zabrinjavati oni koji svojim pisanjima kreiraju javno mnijenje, koji ništa manje rogobatnim i neartikuliranim jezikom pojašnjavaju šta se s društvom i državom zbiva.

Većina njih, na žalost, ali „sračunato“ svoje priče naslanjaju na svoj podanički mentalitet, usiljeno poput kakvih ekshumatora za sve ovosvijetske probleme traže u našem navodnom „balkanskom primitivizmu“ izvan kojeg ne mogu i neće da uoče bilo kakav problem. I onda taj primitivizam, balkanski, da ne bi bilo zabune, instaliraju kao pouzdan oslonac za izvođenje zaključaka, koji se u pravilu svoje veliko finale nalazi u bespoštednoj kritici raznih nacionalizama koji krstare isključivo balkanskim morima, bosanskohercegovačkim posebno, pucajući neselektivno iz svojih topovnjača na sve što se pomjera.

Ante i drugi slični njemu prema tim tumačenjima rezultat su užasavajućih zbivanja koje se odvijaju u jednom getu, ograničenom prostoru, u kojem su pokupljeni i smješteni svi mogući ovosvijetski primitivci. I onda se iz svega po pravilima klasičnog „bolonjskog trkopiša“ u zaključivanju, izvodi zaključak da sve omeđene tim balkanskim zidovima valja civilizirati, provjerenim metodama svjetske demokratske političke prakse, educirati i osposobiti za život dostojan čovjeka, lišiti utjecaja primitivizma, podstaknutog nacionalističkim politikama kojih, opet, izvan tog bosansko-balkanskog geta jednostavno nema niti postoje.

Svijet apsurda

One su naš ekskluzivni proizvod, jer mi smo izumitelji svih mogućih zala, i tu smo da ih održavamo u životu i pepetuiramo za sve vremena, grčevito se opirući globalizacijskim integracijama koje bi nas uključile u ostatak „civiliziranog svijeta“. Mi smo tu da samo povjerujemo u te suicidno-podaničke priče da se cijeli svijet osim ovog našeg geta pretvorio u ovezamaljski raj u kojem ljudi žive u ljubavi, slozi i općem rahatluku, kome kraja nema.

U takve zaključke bi čovjek mogao još i povjerovati, ali ostaje mučno pitanje na koga se ugledati i tim demokratsko-civilizacijskim prekvalifikacijama. Na policajca iz Feniksa, u kojem je je boja kože čovjeka ispred njega aktivirala vajaterpovsku brzinu i preciznost, na onog iz St. Louisa, što „Bosančerose“ ubija čekićem, onog civiliziranog iz Malmea koji vispreno prepoznaje tuđice u naglasku „drugačije obojenih“, ili onog iz Sjeverne Karoline, koji je za mete izabrao studente i mladost nešto drugačije pigmentacije.

Teško da mogu impresionirati oni koji što na razne načine od edukacije do artiljerijske podrške plasirajući demokratiju kao najtraženiju vrstu robe na svijetskom tržištu ustoličiše novu progresivnu vlast u Libiji, koja sad civilizacijski osvježena na kilometar uočava svakog Kopta, ni oni što haraju po Siriji najavljujući nova proširenja, na koje zračni udari, čini se, naročito ne utiču, ili je možda svaki hitac u programu „pogrešne identifikacije cilja“.

Budimo iskreni i realni, svijet živi u znaku apsurda i dirigiranog haosa. Nema pedlja na zemaljskoj kugli koji je ostao nezatrovan. Oligarhije na vlasti koji se igraju sa nama usmjeravaju nas na marginalne teme. Da se bavimo Antom, da ga na silu guramo tamo gdje ne pripada. Upravo tako, jer budimo realni, taj mladić ne živi i ne odrasta u Mostaru – on je stanovnik Faceboka. Zato, ekskluzivno ga vezivati za bilo kakav nacionalistički trend u stranačkim režijama, predstavlja klasičnu demagogiju i notornu budalaštinu. Oni, na koncu, u svojoj zauzetosti sobom ionako za Antu, kao ni sve druge, naprosto nemaju vremena.

Razumni rivalitet

Naravno, to o čemu mladić priča jeste naslonjeno na naslijeđe teškog vremena i ratnih sukoba. To je neporecivo. Ali, sve dalje je plod tipične globalizacijske igre. U Mostaru sigurno nije nabavio onoliko literature o Al-Kaidi. Za dva doktorata bi dovoljno, po Bolonji za i za dvadeset, samo od onog što se vidi na snimku.

Ante je kao i većina mladih suočen sa Facebook izazovima da bi možda sutra mogli i dobro zaraditi budu li angažiraju li ih na poslovima prepoznavanja potencijalnih remetilaca svjetskog poretka zasnovanog na miru i miroljubivoj koegzistenciji, uz zvuke mitraljeza, koji pucaju po nebitnim teritorijama planete, kao što su Bliski Istok, Azija, Afrika, malo po malo i sve manje važnija Evropa, uglavnom izvan teritorija dušebrižnika planetarnog zdravlja.

I dok se svijet bavi tim civilizacijskim dosezima koje remeti ekskluzivizam mržnje zauzima posebno mjesto na ljestvici društvenih vrijednosti, mene je daleko više dojmila priča dvojice Sarajlija, njihovi parametri kojim mjere razumni nivo rivaliteta, koji isključuje sukob i nasilje kao način arbitriranja u našim životima.

Jesi li čuo da papa dolazi u Sarajevo?, kaže prvi.

Onaj drugi odgovara: Pa jeđeće čovjek drugo. Ta neće u Želju!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku