hamburger-icon

Kliker.info

Emir Suljagić : Treba nam mirna Bosna

Emir Suljagić : Treba nam mirna Bosna

Mart 15
06:11 2017

Prva i najočiglednija posljedica odluke Bakira Izetbegovića i njegove klike da i pored toga što su mjesecima unaprijed znali da BiH ne ispunjava formalne uslove da pristupi sudu, ipak podnese zahtjev za reviziju presude Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. godine je konačni i neopozivi gubitak kompletnog simboličkog kapitala Bošnjaka kao najveće žrtve proteklog rata. Ruku na srce, nije Izetbegović sam i jedini kriv, niti je gubitak simboličkog kapitala rezultat ovog, jednog, čina.

Piše : Dr. Emir Suljagić (Oslobođenje)

SDA već dvije decenije polako, kao crkveni miš “krca” simbolički kapital koji je ovaj narod stekao na poljanama masovnih smaknuća Srebrenice, iza bodljikave žice Omarske i troši kao tuđe, ne propuštajući nijednu priliku da između stranke i države izabere stranku. Izetbegović, međutim, jeste okončao taj proces ponajviše zato što se vrlo brzo ispostavilo da je revizija presude i igrokaz oko nje bio pokušaj organizovane prevare. Prevare s predumišljajem.

Ispostavilo se, na koncu, da su godine za prikupljanje dokaza za reviziju prolazile u namještanju rodbine i članstva u upravne i nadzorne odbore, zapošljavanju ljubavnica i posvemašnjoj krađi. U proteklih dvije decenije uspostavljena je klijentela tzv. udruženja čija je jedina uloga bila da budu “čuvari revolucije” i čuvaju moralnu odstupnicu SDA dok njeno rukovodstvo sistemski i sistematski pljačka zemlju, a državu vodi u nestanak. I dok su stotine hiljada preživjelih najtežih zločina ili liječili rane u tišini ili se borili da prežive, javni glas bio je rezervisan isključivo za klijentelu stimulisanu izdašnim budžetskim linijama u ministarstvima i javnim preduzećima. Kada to nije bila SDA, bila je SBiH; kada nije bila SBiH, bio je u jednom trenutku nažalost i SDP.

Štaviše, barem dio udruženja koji je prisustvovao skupu u Vijećnici je očito učestvovao u prevari: u dokumentu čiji su autori Nena Tromp i Geoffrey Nice, koji je Oslobođenje objavilo prošle sedmice, navodi se naime da je prvobitno mišljenje Međunarodnog suda pravde o statusu agenta Sakiba Softića pribavljeno na inicijativu Munire Subašić i Murata Tahirovića. Ako je to tačno i ako su znali, njihova odgovornost za šutnju nije politička ni pravna, ali jeste moralna.

Bakir Izetbegović će izvjesno nastaviti da se sveti narodu i državi zbog ovog, ali i drugih neuspjeha. Nema sumnje da će nastaviti da vodi politiku koja će rezolutnije da nas gurne u nestanak. Njegovo lično uvjerenje da Bošnjaci trebaju iznova, svakih 20 ili 40 godina, da dokazuju da mogu imati državu je nihilizam na kojem se temelji nepoštovanje i teška begovska bahatost u ophođenju s narodom. Iz toga proizlazi i Izetbegovićevo bezglavo insistiranje da ga narod slijedi i u porazu i to nakon što je postalo očigledno da smo poraženi kao rezultat njegove nedoraslosti poslu koji obavlja i istorijskom trenutku u kojem se zemlja nalazi.

Obični građanin ove zemlje zna da Bosna i Hercegovina više nema sinova da ginu i godina da truhnu u rovovima. Obični građanin ove zemlje hoće da živi u miru, da gleda djecu i unuke kako rastu i rade, a ne da ih gleda na Skype i da mu djeca imaju više aspiracije od pranja njemačkih staračkih stražnjica. Jer, to je jedina aspiracija desetina i stotina hiljada mladića i djevojaka koji odrastaju u dijelu zemlje koji prosperitetno kontrolišu Izetbegović i SDA.

Nemam nikakvih iluzija ni o Jugoslaviji, niti o titoizmu – premda mislim da će titoizam za 50 godina biti registrovana religija – ali u 40 godina samoupravnog i socijalističkog mira, Bošnjaci su kao i ostali narodi u Jugoslaviji izašli iz srednjeg vijeka u kojem nas je ostavilo Osmansko carstvo i begovat, a nastavila tolerisati Austro-Ugarska, obrazovali sirotinju, poslali i inžinjere i imame od Heidelberga do Al-Azhara. Zato nam treba mir. Izetbegović nudi perpetuirani rat drugim sredstvima.

Najopasnija posljedica propasti revizije je, međutim, prijetnja radikalizacijom Bošnjaka koju je na dan kada je zahtjev za reviziju odbijen izgovorio Izetbegović. Nesumnjivo je da je to ono što je imao na umu prijeteći bošnjačkim gnjevom, “čašom koja je prelivena”. To je istovremeno i najveća prijetnja izrečena našem opstanku, javno, s govornice, poslije prijetnje Radovana Karadžića da ne možemo preživjeti napad pod kojim smo se našli između 1992. i 1995. godine. Ne možemo fizički preživjeti bilo kakvu radikalizaciju i poigravanje s tim je poigravanje sa sudbinom zemlje, države i naroda. Izetbegović je to mogao izgovoriti samo u svoje ime. I može pokušati samo u svoje. Nama, ostalima, Palestina ne treba. Treba nam mirna Bosna.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *