Kliker.info

Povodom obilježavanja 23. godišnjice genocida u Srebrenici, donosimo priču iz rukopisa koji nastaje: autor je toga jula imao dvadeset godina.

Da sam živ ili da sam barem umio pisati kada sam bio živ, ove riječi bi pripadale meni: “Oh, djeco… Djeco moja… Da je bar neko od vas mislio na sebe. Ta, ne leži sav teret istorije na vašim plećima! Ne mogu ni ja podnijeti baš toliko koliko mislite!” Ali, ja nisam živ. Umro sam i ukopan na mjestu odakle se najbolje vidi taj jedan trenutak tokom dana u kojem se sreću sunce i Drina. Ali, koga briga za to. Na istoku više ništa ne izlazi. Istok je mjesto našeg zalaska. Sa istoka smo krenuli na put koji će neumitno završiti našim silaskom sa istorijske pozornice.

Da sam živ ili da sam barem bio pismen kad sam bio živ, napisao bih šta mislim o tome što su moja mrtva djeca postala “javno dobro”. I za života sam se potpisivao sa dva krstića ili prstom, kako je koja država tražila od mene. Ali, ja nisam živ. Ni dok sam bio živ, nisam bio živ. I kad sam bio živ, nisam mogao da pričam o svojoj djeci: živih nisam mogao, nisam imao snage da ih se sjećam, mrtve ih nisam upamtio. Život se mjeri brojem priča koje možeš ispričati svojoj djeci ili djeci njihove djece. Ja sam sve svoje priče davno potrošio. U njima se sada kreću samo sjenke.

Ne znam, ne vidim zbog čega su izginula moja djeca. Nijednom od njih nisam bio na dženazi. Ne zato što nisam volio svoju djecu, nego zato što nisam mogao podnijeti da gledam ono što iza njih ostaje. Nisam mogao da gledam utvare koje se nadnose nad njihove grobove, a koje sam očigledno vidio samo ja, gledati kako se keze čim okrenu leđa i sabiraju dnevnice, kako moju djecu prinose na oltar svog blagostanja.

Moja dženaza bila je mala i jednostavna. Pokopan sam pored brata i majke. Padala je kiša dok su me posljednji put na traktorskoj prikolici vozili preko polja koje je bilo jednako veliko kao kada sam bio dijete. Tako se ljudi opraštaju s ljudima i sa mrtvima koje doživljavaju kao svoje. U tišini i uz barem malo muke. Da znaju da smrt nije nikakvo duhovno putovanje. Da se bojiš i da boli. Posljednje što pamtiš sa ovog svijeta je bol.

Nikad nismo bježali. Čak ni onda kada je došao ferman da se iselimo iz Sokola, moji preci su to odbili. Odbijali su čak i kada je valija Osman Šerif-paša došao da od njih lično zatraži da se isele. Kada je krajem osamdesetih antibirokratska revolucija došla i pred naša vrata, Mehmed se iz službenih razloga zatekao u Užicu. Imao je zeleni džemper na sebi. Potpuni stranac mu je prišao, dok je poslije obavljenog posla ispred upravne zgrade fabrike čekao prevoz natrag, i upitao da je li Musliman. Rekao je da jeste. Predstavio mu se imenom koje je bilo nepogrešivo pravoslavno i srpsko i poveo ga kući. Pokazao mu je sobu u kojoj klanja, sa levhom na jednom zidu, savijenom serdžadom i tespihom preko nje u ćošku. Pitao ga je da li je oženjen. Htio je da kćerku uda za Muslimana, iako skoro vijek i po njegova porodica vodi dvostruki život, kao i on sam: jedan Radomirov u javnosti i drugi, bezimeni i muslimanski u svojoj kući.

To je bio naš narod. Jedan te isti narod kao i ovaj koji se i danas potuca kao jedan veliki zbjeg i po zbjegovima.

Nisam htio bježati ni 1992. Kada su moja djeca otišla u šumu, mene je boljela noga. Kada su nas poslije toga izveli iz autobusa i počeli izdvajati, ostao sam živ zbog štapa na koji sam se morao naslanjati dok hodam. Izveli su iz reda i Alijinog sina, sa njegovih petnaest ili šesnaest godina, a mene su ostavili. Izveli su potom i Ibrahima i Muniba.

Ne smijem dugo da ostajem nasamo sa sjećanjima. I zato svojoj djeci nisam otišao na dženaze. Ja sam svoju djecu uvijek gledao kao ono što su mogli biti.

Ne znam koliko nas je bilo kada smo iz Sokola stigli na ta polja duž Drine koja ću cijeli svoj život gledati kao na hraniteljicu, odnositi se prema njima kao hraniteljici, milovati ih i paziti. Sjećam se kuće: na četiri vode i dva sprata, sa drvenim stepenicama i velikom šerefetom s koje se moj unuk strmoglavio kao dijete, pa su Munira i snaha to skrivale od Sulejmana. Sjećam se kad smo tu kuću pravili. I sjećam se velike avlije i oraha duž puta koji je vodio do kuće, koje je vojska posjekla nekad pred rat. Ne znam ni koliko dugo nam je trebalo da pustimo korijenje, da se uljuljkamo u osjećaj lažne sigurnosti. Andaluzija je nestala poslije osamsto godina. Mi ovdje tada nismo bili ni petsto.

Četnici Jezdimira Dangića su me zarobili 1942. sa šesnaest godina. Nisam o tome mislio dok su izvodili Alijinog sina iz reda ispred autobusa. Boljela me noga i bio sam skoro potpuno usredsrijeđen na bol. Stajao je tu u nekom džemperku boje koja je bila previše tamna da bi je moje oči upamtile i tresao se. Ali, nema ništa banalno u mojoj boli. Ona je bila stvarna, baš kao što je bilo stvarno i ono što će uslijediti kada ih mjesec i po kasnije izvedu na livadu kod Nove Kasabe i strijeljaju.

Ostao sam siroče sa 16 godina, kada je otac umro zbjegu u Bijeljini od tifusa. Nisam upamtio gdje je bio pokopan. Nikad mu nisam otišao na mezar. Po njemu sam dao ime svom prvom sinu. Sulejman je bio baš onakav kakvi su bili naši kada su tek stigli u Bosnu iz Sokola, gnjevan i veseo u isto vrijeme, brutalan i sentimentalan. Tako je i poginuo. Ja sam tada bio u izbjeglištvu i vijest je dugo putovala do mene. Neka mi se Bog smiluje, pomislio sam: “Imam još dvoje”. Onda sam ostao potpuno sam. Za tri godine otišli su moji Fatima i Mehmed, u isto vrijeme, a poslije i Munira. Sulejmanova smrt bila je upozorenja i samo mi dala vremena da se naviknem. Koga ja, šta ja to volim toliko da mu dadnem troje djece?

Dugo nisam mogao ni da ih spomenem, a da ne zaplačem. Ja sam svoju djecu uvijek gledao kao ono što su mogla biti. Teško je u Bosni biti pošten čovjek. Znam da im nisam učinio uslugu što sam od njih tražio da žive pošteno, ali ja nisam umio drugačije. Kada smo ostali bez oca, sve je palo na moja leđa. Imao sam majku i mlađeg brata. I starao sam se o njima dok nisam pao u zarobljeništvo. Poslije sam pobjegao, gurnuo sam nekog podnapitog četnika sa konjskih kola i natjerao konje u trku, a potom izbacio i pored ceste ostavio i teško ranjenog četnika kojeg sam prevozio. Odatle sam pobjegao u partizane iako je dvije godine ranije meni i bratu jedan partizan gurao pištolj u usta prijeteći da će nas pobiti zato što nismo htjeli da kažemo gdje je otac sklonio konje. Spasio nas je vlasnik Obrinog hana, gdje se to zapravo događalo, Srbin inače. Dvije godine kasnije gledao sam kada su u Bijeljini po prijekom postupku strijeljali uglavnom Muslimane pod optužbama za kolaboraciju. Poslije rata sam bio neopredijeljen. Kad se moglo izjasniti kao Musliman, izjasnio sam se kao Musliman. Nisam to radio toliko iz osjećaja što sam znao šta sam, ali sam izvjesno znao šta nisam.

Dok sam stajao ispred autobusa i dok su izvodili one koje će zadržati, nisam mislio na svoju djecu. Nisam sebi mogao objasniti zašto nisu sa mnom. Nisam znao ni zašto su bez objašnjenja otišli u šumu, iako ih je Munira tražila dan kasnije u pokušaju da ih nagovori da se vrate. Nama su komšije obećale da nam neće faliti ni dlaka s glave. Mi nismo nikome nažao učinili. Nisam razumio da smo i tada bili ostaci jednog naroda i da smo sa sobom donijeli sve osim sjećanja. Naša su sjećanja bila preteška, prekrvava i ljudi se ne vole sjećati poraza. Zato pamtim samo poraze. Samo iz poraza se nešto može naučiti, iz pobjeda se ne uči.

Paradoks mojih poraza je u tome što je svaki rezultat stvari koje su bile potpuno izvan moje kontrole. Nisam mogao da nagovorim stvarnost, da nagovorim istoriju da u njoj učestvujem. Ali, nema u udarcima koje sam primio ništa bezlično: svi su djelo konkretnih ljudi, konkretnih radnji, stvarnog punjenja puške, stvarnih naredbi i stvarnih pucnjeva. To je vrlo stvarno, stvarno kao koščice mog Sulejmana pod jabukom na međi ispred naše kuće, zamotanom u deku koju ja nisam vidio i nisam htio da vidim iako sam svaki dan prolazio tuda. Nisam otišao ni na ekshumaciju. Moja tvrđava bila je porušena i sve što mi je ostalo bile su ruševine i neka krvava i izbušena zastava na kojoj više nisam mogao prepoznati nijedan razlog za cijenu koju sam platio.

I da budem pošten, nikad tu Srebrenicu nisam volio. Radio sam poslije rata kao pekar u Srebrenici i nisam volio ništa u vezi s tim gradom. Oni su bili ukorijenjeni, osjećali su se sigurni u vjekovima koje su tu proveli. Moj život bio je svjedočanstvo iskorjenjivanja.

Ne mogu dugo da boravim nasamo sa sjećanjima. Sa njima nikad ne znaš na čemu si, šta si umislio, šta ti se stvarno dogodilo, koje si stvari upamtio, a od kojih bježiš zato što treptaj oka proveden sa takvim sjećanjima pruža uvid u nepodnošljivi mrak.

Kada smo se poslije onog rata vratili kući, svi su mislili da nas mogu kinjiti zato što smo siročad. Sve dok jednog nisam udario kolcem kad nam je preorao među. Nisam svojoj djeci dao da se biju i prezirao sam nasilje, premda je ono bilo način života. Sve se izražavalo nasiljem. To je bio jedini put da sam nekog udario. Poslije ili više niko nije htio da se zamjera ili sam naprosto imao sreće, te su me ostavili na miru. Premda nikad nisam volio ljudsko društvo. Radije sam bio sa svojim njivama i svojim konjima. Ali sam instinktivno znao da sila leži u spremnosti da je upotrijebiš, ne u sili samoj po sebi.

Kada sam se ovaj put vraćao kući, vraćao sam se sam. I odlučio sam da ne živim u svojoj, nego u Sulejmanovoj kući. Cijeli život sam čeznuo za samoćom. Sada sam je proklinjao na svakom koraku. Ali i dalje nisam volio da pričam. Volio sam da šutim u društvu. Gledao sam kako se život otima i ubijalo me to što je tako neumitan i što goni samo naprijed. Posljednje čega sam se sjećao bilo je kameno-sivo lice moje žene na tabutu i nebo iznad nas kroz koje nije dopirala nikakva svjetlost. Umrla je u tuđoj kući i pokopao sam je na tuđoj zemlji.

Niti za jednu nepravdu koja mi je nanesena nikad niko nije kažnjen i neće biti kažnjen. U ovoj zemlji je najteže živjeti u stvarnosti. Ljudi se zato zanose olako i počnu svoje želje i uobrazilju mijenjati sa stvarnošću. Ja nikad nisam imao tu privilegiju. Ako ćemo pravo, niko od nas ne bi trebao, ne bi smio imati tu privilegiju. Osuđeni smo na smrt i idemo joj ususret u blaženoj kombinaciji pustih želja i fatalizma.

Tih pola sata, dok su nas izveli na barikadi i postrojili ispred autobusa uz stalnu dreku i izdvojili one koje će poslati u logor je vododjelnica mog života. Do tog trenutka sam zapravo živio. Sve što je uslijedilo poslije toga, pustoš je i smrt. I kada sam se vratio, znao sam da sam se vratio da umrem. Ja tu i tada korijene nisam mogao ponovo puštati. Htio sam da umrem gledajući jutarnju izmaglicu kako dolazi sa Drine, da hodam kroz rosu. Toliko sam i dobio.

Kad ti neko nasrne na integritet na taj način, na nivou mesa i kosti i kad si potpuno bespomoćan, kada ne možeš učiniti ništa da se zaštitiš, a sve u tebi vrišti da se moraš zaštititi, onda treba da preispitaš sve odluke koje si ikad donio. Ja sam to doživio i uradio.

Ali, ja sam mrtav i nemam kome ispričati svoju priču. I sve sam priče još za života potrošio: priče se, naime, ne troše tako što ne potrošiš priče, nego zato što ih više nemaš kome pričati. A priče se stalno pričaju. Od jutra do mraka, od kafane do države, uvijek se pričaju priče. U priči postojiš. Ako izgubiš priču ili ako više nema nikoga da je sluša, onda ne postojiš. Kome će biti ispričana, ko će čuti priču o mojoj djeci?

Jer, treba da se zna. To je priča o beskompromisnom bacanju u klipove točka istorije, u nadi da se zaustavi ono što neumitno radi protiv nas. To je priča o uzaludnosti borbe za sutra, ako se nismo izborili za juče. To bih ja napisao da sam živ ili da sam barem umio pisati kada sam bio živ. Ali nisam, i sada imam samo taj jedan trenutak tokom dana, kada se Drina i sunce sretnu prvi put u 24 sata koji dolaze i svjetlost u kojoj vidim sve što je bilo i što je moglo biti.

Emir Suljagić (Oslobođenje)