Kliker.info

Piše : Emir Suljagić (Start)

Dvanaestog maja ove godine u Bratuncu su ukopani Alija, Ibrahim i Munib, moji najbliži rođaci  i komšije. Nisam bio na dženazi iz razloga na koje nisam mogao uticati i bilo mi je beskrajno žao zbog toga. Znam ih svu trojicu, manje ili više otkako znam za sebe, i želio sam se oprostiti od njih i od svijeta u kojem sam odrastao: mirnog i pitomog na jednoj, i surovog i napornog na drugoj, ali svijeta u kojem je u konačnici uvijek prevladavala izvjesnost. Njih trojica i moj otac bili su neuništivi jamci te, temeljne sigurnosti, ponovo uspostavljali ravnotežu u onim rijetkim malobrojnim trenucima kada je ona bila narušena. Taj svijet danas se čini kao neka, riječima Prima Levyja, druga inkarnacija, tako je dalek da se ponekad čini kako nikad nije postojao.Alija, Ibrahim i Munib strijeljani su u ljeto 1992. godine, u Novoj Kasabi. Danima prije nego što su ubijeni – selo se već bilo dobrano ispraznilo, muškarci i mladići su se skrivali u okolnim šumama i našli su èini mi se samo djeda – komšije iz susjednog, srpskog sela su mojima zajamčili sigurnost. Uvjeravali su djeda i rahmetli nenu da nemamo razloga brinuti, da se nismo ogriješili o bilo koga i da će, šta god da se desi, makar glave biti sačuvane. Jer, to je tačka poslije koje nema povratka, poslije koje komšije postaju zakleti neprijatelji. Zašto su izdvojili moju familiju ne znam, ali znam da su za razliku od mog oca i mene, moji roðaci sačekali srpske autobuse, uljuljkani garancijama koje su im dali susjedi. Autobus je zaustavljen u Novoj Kasabi, oni su izvedeni, postrojeni na livadi, dok su njihove porodice gledale kroz prozore kako jednog po jednog izdvajaju. Na koncu su se u autobus vratili samo moj djed i njegov brat, obojica u kasnim šezdesetim. Djed mi je pričao kako ga je spasio samo štap koji je tih dana nosio jer je lijevo koljeno počelo otkazivati poslušnost.Bio sam u Srebrenici kada je do nas stigla vijest da su strijeljani, 21. maja 1992. godine, na moj rođendan. Otac je plakao, gorče i teže nego ikad prije ili kasnije. On je poginuo šest mjeseci kasnije. S njim je konačno nestao i taj svijet u kojem sam mogao biti dijete, u kojem je jedino suvereno bilo moje pravo da pogriješim. Žao mi je što nisam otišao na dženazu: da se opraštajući se od svoje najbliže rodbine oprostim i djetinjstva, od sebe kakav-sam-mogao-biti. Jer sam u punoljetstvo ugazio onog dana kada su ni ubijeni.U jesen 1996. godine, novinar jednog uglednog stranog medija ponudio mi je da mu budem fixer i prevoditelj na sedam dana. Bila je to ponuda koja se ne može odbiti – dnevnica od sto njemačkih maraka – i ja sam kao rijetko kad prionuo na posao. Između ostalih stvari, zakazao sam Novinaru i sastanak sa jednim ovdašnjim Dužnosnikom, u to vrijeme članom vladajuće stranke. Kada smo stigli na zakazani sastanak, ispostavilo se da je moje prisustvo suvišno: Dužnosnik je govorio engleski, a on i Novinar su poznavali iz rata. Zahvaljujuæi inerciji, međutim, ostao sam u uredu, a oni su ne primjećujući me poveli srdačan razgovor o porodiènim prilikama. Ne pamtim baš cijeli razgovor, ali dobro pamtim da je dužnosnik rekao kako njegova kćerka studira modernu historiju na Oxfordu, žaleći se na visinu školarine. Mene, odrpanca iz Bratunca (taćnije:Voljavica, općina Bratunac), bez oca, sa majkom i sestrom u srpskoj potleušici u sarajevskom Aerodromskom naselju, obuzelo je duboki osjećaj stida. Stid zbog njegove bezočnosti.Sjetio sam se toga čitajuæi članak koji neuspjehe Sjedinjenih Američkih Država u sukobima poslije Drugog svjetskog rata objašnjava srazmjernih smanjenjem učešća tamošnjih elita u ratnim naporima. Analogije su primitivne, a ponavljanje dosadno. Ali, naše – bošnjačke, u ovom slučaju – elite nisu uopće učestvovale u ratu; naši vođi nisu nikoga izgubili u logorima, nikoga ostavili u masovnim grobnicama. Država gubi pravo da postoji ako nije u stanju zaštititi svoje podanike, ako nije u stanju da ispuni svoj dio pakta, ugovora sklopljenog s društvom. Tako je prestala da postoji Republika Bosna i Hercegovina. S njenim nestankom, naše elite – bošnjačke, još jednom – izgubile su pravo da govore u naše ime. Njihov ulog u budućnosti ove zemlje i ovog naroda bio je ostao neuporedivo manji od uloga njenih ostalih žitelja. U posljednje vrijeme, ne volim se dugo zadržavati u Sarajevu. Razlozi za to leže u televiziji. Bosanski televizijski program je u najvećoj mjeri ružan, plitak, histeričan i nepismen. I pored toga što sebi svaki put obećam kako sada neću gledati televiziju, svaki put prekršim to obećanje. I po refleksu, gledam isključivo ono što se u grubim crtama može opisati kao informativni ili politički program. Refleks je profesionalni, a potreba patološka. Gledam kako Haris Silajdžiæ odnekle iz Sjedinjenih Država – biće da je Seattle – doslovno bljuje vatru. Ali, ono što je impresivnije i od njegove zapjenjenosti je mjera u kojoj je Silajdžić izgubio skoro svaku vezu sa stvarnošću. On još uvijek živi u 1993. godini, čak se ni njegov rječnik nije izmijenio. Moralna superiornost bosanske žrtve na koju se poziva do dosade, kako tada tako i danas, bila je tada relativno nenačeta. Ali, ta superiornost izgubljena je onog trenutka kada je Alija Izetbegović sjeo za isti stol sa Momčilom Krajišnikom i donio odluku da s njim gradi ovu zemlju. Sve što se desilo poslije toga, logičan je slijed tog poteza. I zato je od Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića gora samo Bosna i Hercegovina Harisa Silajdžića.