Kliker.info

Pred nama je izricanje presude tzv. hrvatskoj šestorki. Pravna definicija učešća rukovodstva Republike Hrvatske u zločinima počinjenim na teritoriji Bosne i Hercegovine, u njeno ime, bitna je za utvrđivanje prošlosti. Ono što je bitno za budućnost su političke implikacije do sada pravnosnažno i pravosudno utvrđenih činjenica o Herceg-Bosni, njenoj svrsi i cilju, organizaciji i instrumentima koje je primjenjivala u ostvarivanju svoje misije.

Piše : Emir Suljagić (Oslobođenje)

Herceg-Bosna je primjenjivala iste mjere kao i Republika Srpska. Masovno ubijanje, internacija civilnog stanovništva, mučenje, korištenje zarobljenika za prisilni rad i obavljanje radova na frontu, korištenje tzv. živog štita samo su neke od mjera iz njenog repertoara. Smatram da je ovo trenutak da na nivou političkog narativa preispitamo svoj odnos prema tom dijelu naše prošlosti, prema našem iskustvu i današnjem poimanju Herceg-Bosne. Krenimo redom.

Dokument o priznanju Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji je potpisao Franjo Tuđman je vjerovatno najuslovljeniji akt međunarodnog priznanja u istoriji međunarodnih priznanja. Republika Hrvatska tim aktom priznaje BiH, ali samo kao “zajednicu triju konstitutivnih naroda” i “jamčenje suverenog prava hrvatskog naroda”; hrvatsko priznanje istovremeno uključuje i ponudu, ispostavljenu u formi zahtjeva, dvojnog državljanstva svim “pripadnicima hrvatskog naroda koji to žele”. To nije bilo priznanje, to je bio čin agresije: u akt priznanja bio je ugrađen zahtjev za redefiniciju bosanskohercegovačke državnosti. Tuđman je, evidentno, u samom postojanju Bosne i Hercegovine vidio prijetnju po hrvatski projekt.

Osnivači Herceg-Bosne u svojim osnivačkim aktima, pozivajući se na “zaključke usvojene na dogovorima s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom”, “zajednički i jednoglasno odlučuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države”. Drugim riječima, Herceg-Bosna je od samog početka bila iredentistički i separatistički projekt. Politika koja je vođena s ciljem provedbe tog projekta u djelo bila je – zločinačka.

Jedna od okolnosti koja je omogućila Herceg-Bosnu bila je i pragmatična nagodba koju su ustaše i četnici sklopili u emigraciji nakon Drugog svjetskog rata, koju samo simbolizuje, ali ne i definiše, kontroverzni sporazum između Ante Pavelića i Milana Stojadinovića sredinom pedesetih godina prošlog vijeka. Nagodba se odnosila isključivo na Bosnu i Hercegovinu: dok su srpski nacionalisti oko Slobodana Miloševića završavali “istočno pitanje”, hrvatski projekt bio je Hrvatska banovina, sa tačno onim mjestom koje je i u Banovini bilo predviđeno za nehrvate.

Stoga je Tuđman i uvidio na taktičkom planu priliku da u djelo provede ono oko čega je bilo moguće izgraditi konsenzus među hrvatskim nacionalistima. NDH je bila neizvediva ili barem neizvediva u svom originalnom obliku, ali je Banovina stoga bila pragmatičan, a očito da je vladalo uvjerenje i – izvediv cilj. Herceg-Bosna nije bila NDH, ali je sasvim sigurno bila, da parafraziram, “eho NDH”.

Na jednom drugom nivou, politika Herceg-Bosne je u sebi sadržavala i neke rasne tonove. Tuđmanovi transkripti ne ostavljaju nimalo sumnje u njegov prezir prema bosanskim muslimanima. Njegovo uvjerenje da će “muslimani prihvatiti državicu” u i oko srednje Bosne govori sve o njegovim namjerama prema BiH i odnosu prema njenom muslimanskom stanovništvu. Eho njegovih stavova o muslimanima se danas čuje u rasno motiviranim izjavama hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o “islamskoj prijetnji” u Bosni i Hercegovini. Ono što su u rječniku Herceg-Bosne bile balije, danas su u rječniku Republike Hrvatske “teroristi”.

Ako je nešto jasno danas, to je onda da deluzivno uvjerenje Hrvatske da može diktirati stanje i prilike u Bosni i Hercegovini neće otići samo od sebe. Hrvatska i njeni klijenti u BiH moraju biti zaustavljeni. Povlađivanje hrvatskom nacionalizmu, čija je dominantna struja danas neoustaštvo, pokazalo se neodrživim. Kao rezultat povlađivanja, danas smo u tački u kojoj se od nas traži da sa Draganom Čovićem pregovaramo o tome pod kojim će uslovima svi nehrvati i Hrvati koji se ne slažu s njim biti roblje HDZ-a.

Drugim riječima, Herceg-Bosna je i danas ono što je bila 1991. godine: egzistencijalna prijetnja po opstanak Bosne i Hercegovine kao države. Iz tog, ali i iz svih ostalih razloga, krajnje je vrijeme za redefiniciju mjesta koje u narativu Sarajeva ima Herceg-Bosna. To je pak potrebno da bi se taj projekt konačno mogao zaustaviti i poslati u istoriju.

Naravno, pod uslovom da u politici u ovoj zemlji još uvijek ima ljudi koji opstanak države shvataju ozbiljno. Sadašnje stanje, u ustavnopravnom smislu, ali i u smislu održivosti institucija države je minimum za njen opstanak. Svako odstupanje presijeca državotvornu nit koja se proteže iz Mrkonjić-Grada do danas. Odstupiti bi značilo da smo prihvatili redefiniciju naše državnosti. Da se drugim riječima slažemo sa uslovima Tuđmanovog priznanja. Da se slažemo s predajom.