Kliker.info

Potpuno se slažem sa Nevenom Anđelićem kada kaže da ako stranke lijevog centra – i sve ono što ovdje pod to potpada ne budu zajedno nastupile na predstojećim opštim izborima, za njima nema potrebe da postoje.

Piše : Emir Suljagić (Oslobođenje)

Naime, 2018. godine ćemo se, ako SDA i HDZ zadrže vlast, probuditi u potpuno drugačijoj zemlji, društvu duboko u aparthejdu, državi nepovratno odmakloj u pravcu dezintegracije. Sve naše međusobne razlike nisu uopšte na skali na kojoj se nalaze razlike između nas na jednoj i njih na drugoj strani. Da pokušam da predočim plastično – to je razlika između Marka Perkovića i Milesa Davisa. Od njih nas dijeli nepremostivi zid koji stoji između antifašizma i fašizma. Uvjerenje da ne postoji prostor za takozvani anti-antifašizam.

Stranke na vlasti, prije svega u ovom trenutku HDZ i SDA, dio su iste društvene koalicije. Druga društvena koalicija okupljena je oko SDP-a, DF-a, Naše stranke i GS-a. Ideološke pozicije su sada prilično jasno iscrtane. SDA je sa ustašama vezala zastave ne 1990., kako glasi konvencionalna mudrost, nego 1941. godine. I danas kao i 1990. cilj vezivanja bio je da revidiraju Drugi svjetski rat i otvoreno relativiziraju antifašizam. Ono što je sada drugačije je da smo prvi put jasno ideološki odgovorili. Prvo, zato što je sada u pitanju naš način života. Drugo, zato što je sa odlaskom bivše garniture SDP-a u političku mirovinu, sa lijevog centra otišla i grupa ideoloških pragmatika koja je prihvatila SDA-ovu politiku nagađanja sa nacionalizmima. Treće, zato što su SDA i HDZ u posljednje dvije godine dokazali da postoji jasna, uzročno-posljedična veza između vrijednosti na vlasti i životnog standarda. I četvrto, zato što je u posljednje dvije godine postalo jasno kolika je i kakva iluzija da se sa nacionalistima može raditi ili da ih se može “mijenjati iznutra”.

Jedini efikasan način da zaustavimo postojeće trendove, međutim, ostaje preuzimanje vlasti na izborima 2018. godine. Kako će lijevi centar izaći na izbore, koji je to formalni okvir, to može i treba biti predmet pregovora. Ali, princip da je zajednički nastup na izborima imperativ – nije. Nemam ništa protiv toga da unutar zakonskih okvira iskoristimo i sve moguće matematike da pobijedimo SDA gdje god možemo. Ako to znači na jednom nivou vlasti, tamo gdje dobro stojimo i istaknemo recimo dvije liste, jer će to značiti više mjesta u parlamentu, a na drugom jednu listu – onda i tako. Naravno, vodeći računa o zakonskom okviru jer je Izborni zakon ograničavajući u smislu mogućnosti koaliranja.

Ali, kako god i šta god, treba da iskoristimo puni birački potencijal stranaka lijevog centra i izvedemo sve naše birače. Imperativ i dalje ostaje kandidatura Srbina i Hrvata za članove Predsjedništva BiH iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Nema nikakve potrebe da bilo koji od dva bloka u RS-u ima našu podršku sve dok Mladen Ivanić misli da može voditi ovakvu politiku dolazeći na vlast glasovima nesrpskog i građanski orijentisanog biračkog tijela. Nema potrebe da biramo između malog i velikog Milorada Dodika. Kao što je nedopustivo bilo kakvo daljnje uzmicanje Draganu Čoviću i HDZ-u. I to mora da se zna već sada. Kao što će prije izbora morati da se zna šta radimo prvi dan poslije izbora. I prvi dan poslije uspostave vlasti.

Mi nacionalistima na idućim izborima moramo suprotstaviti viziju. Ako nismo u stanju staviti viziju Bosne i Hercegovine koja je bolja i pravičnija od sadašnjeg stanja ispred ličnih ambicija, onda istorija nema potrebe za nama. Ako se nismo u stanju složiti oko vrijednosti na kojima treba da se temelji društvo kakvo mi želimo izgraditi i uspostaviti zajedničke crvene linije na vrijednosnim pitanjima – nema potrebe da postojimo. Postoji dio ljudi koji dugo godina politički djeluju na socijaldemokratskom dijelu spektra i kojima bilo kakav dogovor na ljevici ugrožava lični komoditet. Dijele se u dvije grupe. Prva grupa su oni koji su možda i spremni da krenu u politički rat koji je pred nama ukoliko dobiju garancije da će nastaviti biti u parlamentarnim klupama još jedan mandat. U drugoj grupi su oni s kojima će se teže doći do dogovora. Oni naime žele da ostanu u parlamentarnim klupama i u opoziciji jer im je navodno građansko-lijevo opredjeljenje najbolji način da lijepo žive i glume patriote.

Smatram da je pritisak na ovu drugu grupu odgovornost svih onih javnih radnika koji uviđaju važnost uzimanja vlasti 2018. godine. Mogu im obećati maksimalnu kooperativnost ukoliko shvate da ne mogu nastaviti po starom ili bespoštednu kritiku ako odluče da pokušaju zadržati privilegije i izbjegavati borbu sa nacionalistima. Sada i riječ-dvije o čuvenim “ličnim problemima”. Ako se oko ovoga dogovorimo, nema tog ličnog nesporazuma ili sukoba koji nisam spreman prevazići. Nema u ovom poslu mnogo anđela. Ulog je preveliki. Spreman sam da već sutra počnemo praviti plan za 2018. godinu. Jer, drugovi, “umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri…”.