hamburger-icon

Kliker.info

Emir Imamović : Socijalizam s licem monstruma

Emir Imamović : Socijalizam s licem monstruma

Septembar 03
04:14 2014

pirke.1jpgTalijanski su mediji objavili, a naši prenijeli, kako se pedesetak državljana Republike Italije, mahom s njenog sjevera, dakle iz bogatijeg dijela te države, bori u Iraku, u vojsci Islamske države. Prema istom izvoru, njih je regrutirao Bilal Bosnić iz Bužima, navodni nasljednik Nusreta Imamovića, vehabijskog vođe iz Gornje Maoče i, općenito, jedan ozbiljan manijak.

Piše: Emir Imamović (Za Radiosarajevo)

O Bosniću je uzalud govoriti: sve što o njemu treba znati, kaže on lično, u kamerom zabilježenim istupima, nakon kojih nije najjasnije je li on sigurnosni ili, recimo tako, zdravstveni problem. No, šta je s onih pedesetak nesretnika što su ostavili život u statistički boljem dijelu Italije, spremili pasoš i tespih i pravo u Irak, na trenutno najgore mjesto u poznatom dijelu svemira?

Reći kako baš i nisu dobre glave je dijelom tačno, ali suština nije pogođena. A u njoj, toj suštini, u onim razlozima o kojima se uglavnom šuti dok se priča o Islamskoj državi, daleko je veći problem nego u vršitelju dužnosti kalifa za Unsko-sanski kanton i njemu sličnima.

Također, pitanje o motivima talijanskih državljana, važi i za njihove suborce Britance, Amerikance, Holanđane, Belgijance, Bosance… ma bilo koga rođenog ili odraslog na Zapadu, u civilizaciji koju militanti iz Iraka i Sirije planiraju, kad-tad, sravniti sa zemljom.

„Ostavljeni muž Slahudin sada živi sam s djecom u skromnom domu…“, rečenica je iz magazina Saff, iz njihovog teksta o dvadesetdevetogodišnjoj Elviri Karalić, koja je napustila bosanskohercegovačku obitelj i otputovala u Siriju, nakon što je ubijeđena da joj je dužnost ostaviti supruga ukoliko on ne želi sudjelovati u džihadu, te se preseliti i udati za kakvog hairliju s bradom i kalašnjikovom.

„Siguran sam da najveći broj njih najiskrenije vjeruje da idu ispuniti svoju vjersku dužnost, no mislim da je u pozadini socijalni element. Oni u Siriji mogu u dvadeset dana ostavriti ono što u BiH ne mogu dvadeset godina. U Siriji su dobili kuće onih koji su izbjegli, a znaju to biti kuće s bazenima i maslinicima, jer u Siriji se dobro živjelo“, kazao je Vlado Aznović, dugogodišnji novinar i, kako je nazvan, ekspert za terorizam.

Dobra plaća i vječna slava i ugodan život u zagrobnom životu

U aprilu ove godine, iz Beča su u Siriju pobjegle dvije maloljetne državljanke Austrije bosanskohercegovačkog porijekla: petnaestogodišnja Sabina Selimović i tek malo, godinu dana, starija Samra Kešinović. Turska obavještajna služba locirala ih je na području Islamske države, odakle je, navodno, a preko Facebooka, Sabina poručila: „Mi živimo u kućama koje su iz vaše perspektive ekstra, mi ovdje imamo sve, mi uživamo, nemamo strah od smrti, ja vas pozivam moje drage sestre ma gdje god bile, ja pozivam u u džihad na Allahovom putu. Imajte nijet pa će vam Allah olakšati put, molite Allaha ispravno – iskreno, molite Allaha da vaša stopala na put časti donesu. Ja sam bila prije isto kao i vi, sestre su me pozvale u džihad”.

Britanski Daily Mail skupljao je poruke koje su na društvenim mrežama razmjenjivali aktivni i potencijalni džihadisti iz Ujedinjenog Kraljevstva, portretirajući na taj način sljedbenike Islamske države: „'Dođite k nama, ništa vam neće nedostajati i još ćete sudjelovati u stvaranju nove povijesti u slavu Allaha’, tako bi se nekako dale sažeti poruke koje na društvene mreže postavljaju pripadnici Islamske države (IS), trenutno najopasnije, najmoćnije i najbogatije terorističke skupine na svijetu… Pristupaju im mladi ljudi iz islamskih zemalja – nedavno su Indonezija i Malezija pojačale kontrole kako bi spriječile odlazak mladih u borbu u redovima IS-a – posebno onih siromašnijih, kojima se nude kuće, automobili, dobra plaća i vječna slava i ugodan život u zagrobnom životu. Dakle, samo dođite, borite se i umrite za nas, a ostalo je naša briga“.

Smrt u kalifatu?

“Ti mladi borci koji se pridružuju ekstremistima uglavnom ne čine to iz ideoloških uvjerenja, nego zato što su razočarani što ideali demokracije i slobode ne napreduju i što ne vide izlaz iz toga stanja. Odlaze njima jer su džihadisti uspješniji a ponekad i zato što od njih primaju veću financijsku pomoć”, kazao je Mario Zenari, stalni ambasador Vatikana u Siriji.

U jednoj od prvih reportaža s područja Islamske države, objavljeno je kako je vojnička plaća, ali za sve, bez obzira na čin i zadatke, trideset dolara, da je način života propisan do u detalj i da se strogo kontrolira njegovo funkcioniranje. Navedeno je kako su, zbog različitih kršenja pravila, pritvarani uglavnom lokalni muslimani, stanovnici gradova koji su imali tu nesreći da završe pod kontrolom onih za koje je Al Qaida – savez pionira. S druge strane, doseljeni militanti, naročito sa Zapada, u najkraćem, ne prave gluposti i (s)lijepo slušaju.

Šta, dakle i konačno, može natjerati pedesetak Talijana, dvije Austrijanke, desetine Britanaca, obitelj iz Belgije… sto pedeset Bošnjaka, da ostave jedan život i krenu tražiti smrt po nekakvom kalifatu?

S obzirom na to da muslimani nemaju ekskluzivno pravo na budale, pitanje se može postaviti i na ovaj način: šta nekoga, zdravog i iole razumnog, navodi da se priključi Zlatnoj zori, grčkoj neofašističkoj organizaciji, čije su metode blaže od mudžahedinskih, ali najprije zbog nedostatka materijalno-tehničkih sredstava? Pa, kada ne tuku emigrante, ne napadaju Jevreje i ne prave ostala sranja, pripadnici Zlatne zore osiguravaju smještaj Grcima koji su zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, donedavno dijeljenih k'o bombone, ostali bez krova nad glavom i poda pod nogama!

„Dođite k nama, ništa vam neće nedostajati…“

Takozvani američki san pretvorio se u globalnu noćnu moru: koncept u kojem, slikovito kazano, velike ribe smiju jesti manje bez grižnje savjesti; u kojem se svakoga dana postavljaju novi, jednako nedostižni ciljevi; u kojem je potrošnja ideal, bez obzira na egzistencijalnu neizvjesnost; suspendiranje ideje jednakosti i njena zamjena promoviranjem bogatstva kao mjere uspjeha; nejednake mogućnosti i još manje jednake šanse; socijalizam za bogate, izgrađen na masovnom osiromašivanju; segregacija i marginalizacija imigrantske radne snage – njeno pretvaranje u ropsku, da preciziramo; kolaps demokratije koja umjesto promjena osigurava da sve ostane isto… stvorili su generacije očajnika kojima je, jednostavno, trebao regulator, mehanizam zaštite od neuspjeha u stalnom nadmetanju oko ama baš svega. Nestanak države kao oblika zaštite svojih građana i garanta da se granica socijalne propasti neće preći, za posljedicu ima one što su, eto, spremni ostaviti kreditne kartice i dugove, automobile na lizing i rate školarine, zubare od čijih cjenovnika usluga zubobolja odmah prođe, ali zato zaboli glava, nesigurne ugovore o radu i kauče kupljene na dvanaest rata, i to možda platiti životom kojim inače vladaju red, rat kao oblik rada i disciplina.

U Iraku se danas iz Avaxa vidi da na propast nisu osuđena samo ona društva koja su egzistencijalnu sigurnost naplaćivala manjkom građanskih sloboda, već i ona u kojima građanske slobode ne podrazumijevaju općenito pristojan, dostojanstven život i u kojima polovina od, recimo tako, većine, strahuje od gubitka onoga što ima, a druga polovina boluje od depresije, jer nikada nikada neće imati ono čemu teži.

Shvatio je to čak i nesretni Bilal Bosnić, ali jedini koji nisu su socijaldemokrati, čiji je potrošeni i promašeni koncept oslobodio prostor u kojeg su utrčali manijaci od Grčke do Sirije, svjesni kako je ideologiju teško prodati, ali ju je lako podvaliti uz „ekstra kuće sa bazenima i maslinicima“, uz oslobađanje od briga („Dođite k nama, ništa vam neće nedostajati…“) i „veću financijsku pomoć”.

Novi Goebels i Hitler

„Kapitalizam koji je u silaznoj putanji, kao što je bio slučaj tridesetih, je onaj koji ne potiče ljude da zamisle bolje društvo. Ovaj tip kapitalizma tjera ljude da se okrenu jedan protiv drugoga. Jedini kojima je to u interesu, jedini koji profitiraju tokom kolapsa kapitalizma su nacisti. Kapitalizam koji se raslojava rezultirat će novim Goebelsom, kao i Hitlerom, i ništa bolje od toga…“, rekao je prije dvije-tri godine grčki ekonomist i socijalist, Yanis Varoufakis.

Novi Goebels i Hitler su se u međuvremenu dogodili i to u većem broju i na više strana svijeta. Najpoznatiji i najgori su, trenutno, u Islamskoj državi, u kojoj se, uz sav mogući užas – golem do te mjere da se zaista radi o, kako je rekao Barack Obama, karcinomu civilizacije kojeg treba odstraniti – dešava, makar i prividno, ono od čega je takozvani lijevi centar davno odustao: ravnopravna podjela bogatstva.

Zapravo, u Islamskoj državi vlada modificirani oblik socijalizma, ali nema ljudsko, već lice monstruma. Za onih pedeset Talijana s početka teksta, drugo je, očito, vrijedno prvog. I tu je, zapravo, korijen problema, a ne u samozvanim Allahovim visokim predstavnicima za ovozemaljski život. Oni su tek iskoristili priliku. Da je nije bilo, dobili bi terapiju i bolničko liječenje. Najčešće trajno i u izolaciji.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *