hamburger-icon

Kliker.info

Emir Imamović : Bošnjak za primjer

Emir Imamović : Bošnjak za primjer

Januar 22
15:51 2014

pirke.1jpgPiše: Emir Imamović ( za Radiosarajevo)

„Zašto neko ima sve, a ja ništa?“, pita se često moja drugarica, dugogodišnja radnica u neposrednoj proizvodnji novina, decenijama plaćena manje nego što zaslužuje i treba. Odgovor je, možda ne sasvim tačan, ali svakako ne potpuno kriv: zbog kućnog odgoja. Treba biti, uz ostalo, baš bezobrazan, pa mjesečnu platu od oko pet hiljada maraka tuđih para, podebljavati sa još dvije, tri.

Faris Gavrankapetanović, dugogodišnji direktor Kliničkog centra u Sarajevu i jednoipogodišnji šef Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo, uzeo je – zaradio nije, jer je zarada novčana naknada za rad, a ovdje rada nema na mapi – za osamnaest mjeseci preko 140.000 (slovima: stotinu i četrdeset hiljada) maraka, kroz platu i naknade za članstvo u petnaestak komisija u koje je imenovao sam sebe.

Budale poput nas bi se sada upitale: kako? Pokojni Ćićo Senjanović, splitski satiričar i pisac bi odgovorio: lako. Notorni Nedžad Branković bi kazao: po zakonu. „Pravo i zdrav razum nemaju uvijek puno veze“, rekao je Aleksandar Stanković u razgovoru sa sudijom Ivanom Turudićem, nakon što mu je ovaj objasnio da je zakonski moguće zbog korupcije kazniti bivšeg hrvatskog premijera Ivu Sanadera, a sve njegove saučesnike u isisavanju javnog novca na privatne i stranačke račune osloboditi. Pravo i moral, to ne treba objašnjavati, imaju još manje veze. Brankovićevski kazano: po zakonu se može napraviti svašta, pa, eto, i istrijebiti šest miliona ljudi. Holokaust je u nacističkoj Njemačkoj bio legalan i zakonski utemeljen.

Realnost

Preteško je to poređenje, naravno, ali vodi ka suštini jednog od problema čiji je maneken Faris Gavrankapetanović. Ispod milion puta ponovljene priče o nakaradnom ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, cijela je hrpa zakona koji omogućavaju besramno bogaćenje odabranim da budu povlašteni u društvu u kojem riječ snalažljivost najčešće znači manjak morala i višak prilika. I sve to, naravno, u takozvanom javnom sektoru: većina od najgorih među nama nije se obogatila na famoznom tržištu, nije niti jednog trena gubila živce sa glomaznom administracijom, kuburila sa neredovnom naplatom, bila bitke sa konkurencijom… Zapravo su tek rijetki iz onoga što se naziva realnim sektorom tu realnost preživjeli. Uspjeli su samo oni što su formalno bili sa druge strane linije što odvaja javno i privatno, a zapravo su bili privilegovani i konektovani na budžet i sehare napunjene njegovim pražnjenjem.

Možda bi, obzirom na zvanje i znanje, Faris Gavrankapetanović negdje drugo jednako dobro živio od svog posla. U novoj, ovoj Bosni i Hercegovini, nije morao ni probati. Mladomuslimanski background bio je kod Izetbegovića starijeg značajnija preporuka od svih priznanja ovoga svijeta. Da je, dakle, rahmetli Munir Gavrankapetanović 1943. umjesto u Mlade muslimane otišao u partizane, da je iza oslobođenja bio, kako se to govorilo, društveno-politički radnik, a ne zatvorenik, ne bi sin Faris nikada liječio Aliju, niti bi s njim u sred rata išao na hadž. Mogao bi tek birati između rada u bolnici do penzije i učlanjenja u SDP.

Poklopili su se, recimo tako, doktoru Gavrankapetanoviću rodni list i diploma i sve poslije bilo je pažljivo čitanje zakona krojenih kako bi nova politička, bila ujedno i finanacijska elita. Kada su već dobili priliku da budu neko, on i njemu slični su je iskoristili i da nešto naprave – naravno, za sebe. Imovinski kartoni „najboljih bošnjačkih sinova“ udebljali su se za proteklih dvadesetak godina toliko da ih je lakše zaobići nego prekoračiti. Takvima su i obiteljska muka i ratni angažman bili investicija o čijoj isplativosti govore, pored ostaloga, liste legalnih prihoda ostvarenih u za njih krojenim zakonskim okvirima.

Elite

Faris Gavrankapetanović je Bošnjak po mjeri onih što ih je historija uzdigla dok se zajebavala sa nama. Nije niti jednog trenutka bilo bitno kakav je on zaista doktor, već čiji je i, normalno, koliki je vjernik. U raspodjeli plijena njemu je zapala prvo velika bolnica, pa kada ju je ojadio, stigla je prekomanda na mjesto gdje još uvijek ima nekih, i to velikih, para. I njima i njemu u cijeloj priči nije bilo važno niti to što KCUS zadužuje do preko ušiju, niti se u tom odabranom društvu neko danas čudi zato što je iskoristio zakon šupalj k'o rende i montirao se na svaku poziciju na koju kapaju neke marke.

Nova bošnjačka elita po mnogo čemu liči na srpsku i hrvatsku, na, kako ih Andrej Nikolaidis naziva, kontrarevolucionare vođene ličnim, materijalnim interesima. Postoji, međutim, jedna velika razlika: dok su uništavali socijalizam, srpski i hrvatski lideri vodili su i neku, uglavnom očajnu, često zločinačku politiku; bošnjački uglavnom nisu nikakvu. Glupljim među njima nije nikada bilo važno kolika je BiH, već koliko je muslimanska, a pohlepnijim samo ona u kojoj se svaka godina sa manje od novih sto hiljada na računu smatra lošom.

Sve što mi, idioti, smatramo porazima ideja nezavisnosti, jednakosti i slobode, za njih su bile tek nus pojave preraspodjele novca i moći. Ne znači to, naravno, kako i sve naše gavrankapetanoviće ponekad ne bi nešto zaboljelo, samo što im je uvijek lijek bio pri ruci. Privili bi par hiljada na rane i sve bi prošlo kao rukom odnešeno. Kod ljudi kod kojih je novac ispred dostojanstva njegov je učinak i terapijski. Zato oni što još drže do dostojanstva i nemaju ništa.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *