Kliker.info

Piše: Emir Imamović (radiosarajevo)

“BiH je raspadnuta zemlja, branili to Amerikanci, Evropljani ili bilo ko, ona nema unutrašnji kapacitet da preživi. Trula je, naravno, ona je u raspadu. I to definitivno vide svi i svi nešto šute o tome, ne žele da to definitivno priznaju. Ali, očigledno je da Bosna nema kapaciteta unutar sebe da nađe neki svoj put”, rekao je, ne ovim redom, ali bašovim riječima, i to dva puta u tek nešto više dana, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik. I, naravno, mi sa ove strane nišana smo se žestoko naljutili, baškao da od te ljutnje ima neke koristi. Kako u pola Federacije, tako i u cijelom manjem entitetu.

Bitno je da se galami

Predizborno je vrijeme i sve što govore oni koji će sedmog oktobra tražiti još, ali bez namjere da nešto i daju, dio je kampanje koja, je li, sa lokalnim izborima kao takvim nema neke veze, što ne znači kako nema efekta. Politička podrška se kod nas ne dobija činjenjem dobrog, makar i samo svojima – narodima, sugrađanima, ovim, onim, izuzev, naravno, najbližoj rodbini i odabranim prijateljima – već guranjem prstiju u oči drugima. I nema tu velikih razlika između konstitutivnih naroda i nezrelih građana: raste Dodik među Srbima u RS čim kaže neku o nestanku BiH, baš kao što je nekada rastao Željko Komšić među Bošnjacima kada je Srbiji prijetio da će, tim riječima, dobiti po prstima bude li dirala u Bosnu. To što Milorad Dodik nema ni kako ni čim dokusuriti ionako jedva živu Bosnu i Hercegovinu, odnosnošto Komšić za mlaćenje komšija s istoka nije mogao mobilizirati niti dobrovoljno vatrogasno društvo iz Pazarića, nije važno i suštinski bitno. Puno je bitnije da se galami.

E, zamislimo sada da nije vrijeme uoči izbora, da Milorad Dodik nije to što jeste ili, još bolje, da je neki, recimo tako, dokazani Bosanac, na primjer Zdravko Grebo, rekao: “BiH je raspadnuta zemlja, branili to Amerikanci, Evropljani ili bilo ko, ona nema unutrašnji kapacitet da preživi. Trula je, naravno, ona je u raspadu. I to definitivno vide svi i svi nešto šute o tome, ne žele da to definitivno priznaju. Ali, očigledno je da Bosna nema kapaciteta unutar sebe da nađe neki svoj put”.

Ono što se govori je, u najmanju ruku, bitno koliko i onaj ko govori. Isti tekst iz Dodikovih i, neka ostane, Grebinih usta, jednostavno, nema isti kontekst. Ne znači to, međutim, kako izgovoreno odmah treba ili prečuti ili ne čuti kako treba. Milorad Dodik, možda, nije do kraja u pravu kada kaže: “BiH je raspadnuta zemlja i to definitivno vide svi i svi nešto šute o tome, ne žele da to definitivno priznaju. Ali, očigledno je da Bosna nema kapaciteta unutar sebe da nađe neki svoj put”; ali sigurno nije apsolutno u krivu, jer, koliko god mi željeli da je drugačije: BiH je zemlja u agoniji i očigledno je da u njoj ne postoji volja za pronalazak načina na koji će barem minimalno funkcionirati. Istina: takva je, dakle truhla, zahvaljujući upravo i Miloradu Dodiku, ali krivica nije jedino njegova. Za rat je, naime, potrebno jedno, ali za ovakav mir, treba još neko.

Sarajevski i bošnjački politički autizam

Sarajevski i bošnjački politički autizam manifestira se, sa jedne strane, nespremnošću pripadnika elite – kakva god bila – da izgovori evo upravo ovo što je Dodik rekao, ali prije njega i sa drugim namjerama, odnosno, nečitanjem ili neslušanjem teksta zbog konteksta. Kontekst, rekoh, jeste u ovom slučaju takav da gori ne može biti, ali je užasavajuće tačno da je BiH danas,šesnaestak godina od kraja rata, bliža raspadu nego u zimu 1995. godine, te da ni sada, kao i onda, ne postoji minimum pitanja na koja postoji jedinstven odgovor među zatočenicima države u obliku srca.

Onaj kome treba objašnjavati Milorada Dodika, tome pomoći nema. No, nema je ni onima što vjeruju da će problem nestati ukoliko ga se ignorira. Upravo to bošnjačka politička elita radi sa takvom upornošću, da neće biti nikakvočudo ukoliko se BiH, na kraju, zaista i raspadne, a to ostane neprimjećeno među onima što su se prije spremni između sebe potući, nego preko usta, i to za početak, prevaliti da je BiH, zaista, zemlja u nestanku i da je očigledno kako i među njima, samoproglašenim braniteljima svih nacionalnih interesa, ne postoji minimum volje za pronalazak načina na koji će ista ta Bosna i Hercegovina (barem minimalno) funkcionirati. Dakle, temeljna razlika između onih što o BiH ne govore isključivo u prošlom, svršenom vremenu i predsjednika RS-a, ne bi, u ovom slučaju, trebala biti u onome šta se, već zašto se govori. Dodik, konstatirajući očito, traži smrtni list i samoj ideji Bosne, kakva god ona bila. Sarajevska nespremnost da se učini do pola isto, dakle konstatira očito, njegov zahtjev ne čini legitimnijim, ali mu pomaže da se bolje i više čuje.

Žele li, dakle, Bošnjaci, sarajevska politička elita, taj neko, nadglasati Dodika, prvo ga moraju citirati i za početak priznati vlastitu domovinu sa svim njenim problemima, pa zatim, još ozbiljnije, prilagoditi sebe potrazi za mogućim, ukoliko još uvijek uopće postoji, rješenjem. I da, što nije najvažnije, ali je jednako važno: uzročnike istruhlosti Bosne i njenog dahtanja na ivici raspada, valja prestati tražiti isključivo na onim mjestima što su se u ratu nazivala okupiranom teritorijom, a sada se, kada god je moguće, ne nazivaju nikako.

Onoga trenutka kada predstavnici najbrojnijeg naroda u praksi pokažu kako shvataju da nema izbora između puteva za dovršetak rata mirnodopskim sredstvima, odnosno da nikakva, a kamoli ova Federacija neće usisati RS, niti da će ta ista RS prestati postojati ‘nako; već da je jedini izbor između iluzije BiH po njihovoj mjeri – one koja ne postoji, niti će postojati, ali zalaganje za nju manje mogućom čini bilo kakvu BiH – i države koja možda neće biti idealno ustrojena, ali neće biti ni raspadnuta u ovoj mjeri, tada će i Milorad Dodik imati manje razloga da likuje jer je pogodio dijagnozu, pa mu je još ostalo da se nada kako će ga se pitati i za terapiju.

Valjda ne treba objašnjavati kako bi preporučio hitnu amputaciju, a kasnije može i eutanazija.