Kliker.info

Dvadeset godina radim po šumama i gorama kao veterinar. Čisti terenac. Upoznao sam raznu živinu. Stoku i divljač svih profila. Ali toliko ostane nejasnoće u tom životinjskom carstvu da budem zabrinut. Često se vratim na same početke da bolje razumijem kako je došlo do toga da su čobani u malo vremena vlast prepustili vukovima. I što se dogodilo na tim pitomim proplancima, da nekako preko noći podivljaju. Teško se vratiti u tu prošlost, ali moram da bi razumio pad čobane pred najezdom vukova.

Piše : Emil Karamatić

Evo ovako.

Pred sami kraj milenija čobani su nakon dugogodišnjeg čuvanja ovaca bili vidno iscrpljeni. Predsjednik međunarodnih čobanskih institucija često je posjećivao balkanske  šume i pašnjake. Molio je čobane da ne popuste pred vukovima. Ali bilo je kasno. Jednoga dana čobani su krišom pali pred najezdom vukova. Bio je to pad koji nikoga van naših pašnjaka nije interesirao.

Ovce su čak svjesno bez riječi prigovora prihvatile napuštanje čobana. Kad su vidjeli da ih vukovi vode na klaonicu, meket im je bio sretan i veseo. Ustvari on više nije bio meket. To je bio janjeći pjev kakav nije zabilježen u balkanskim šumama i livadama.

Ovce nikad nisu tako lijepo izgledala. Lijepe runske vune. Bile su spremne za šišanje i klanje. Bez riječi protivljenja. Tek ponekad bi neka ovaca blejala. Poneka bi osjetila strah, ali bilo je sramota reći da je strah prisutan. Klanje je trebala prihvatiti sa hrabrošću.

Bile su to neopisivo dobre ovce. Jednom dnevno bi jele. A vodu su tek ponekad pile. Među vukovima se moglo čuti kako su se na dobru ovčju sortu namjerili.

Bile su to ekonomične ovce, pričalo se da su ukrštene od tri genetska materijala. To su mi rekli i britanski veterinari. Dobro učeni ljudi. Poslije su mi to potvrdili i veterinari drugih katedri.

Prošle su godine klanja. Nešto ovaca je i preživjelo.

Neke su shvatile u što su se uvalile pa su počele bježati, neke su se priklonile, vratile čobanima. Od jednog tora, nastalo je sedam novih torova, ali bez igdje ijednog čobana. Vuci su preuzeli svu kontrolu. Čobani su izumrli kao vrsta.

Iza dalekih brda često se mogla čuti pjesma „Čobane vrati se, tvoje ovce ne mogu bez tebe“. Ali to je bila samo beskorisna pjesma bez ikakve mogućnosti popravljanja stanja.

Najviše ovaca je ostalo da gluhari po bosanskohercegovačkim šumama i pašnjacima.

Svi torovi su se tek vidno smirili. Vuci su se zasitili. Tako je izgledalo. A među veterinarima je upravo ta priča zaživjela.

Ali ta lažna slika vučje sitosti stalno nas je stizala. I još je prisutna u jednom toru.

Jedan vučji brlog, pretvoren u tri tora pod kontrolom tri vuka ostao je nedodirljiv. Niko nad njim nije imao kontrolu. Čobani su se odavno razbježali a veterinari nisu smjeli prići. Iako su sumnjali na vučije bjesnilo, bilo je kasno ikome reći. A i kad bi se govorilo. Niko od svjetskih veterinarskih službi nije želio da čuje o kakvom se prokletstvu radi. Često se moglo čuti kako ih treba pustiti da sami riješe svoju bjesnoću. Da ljekovitim travama izliječe bolesti. A to što su ovce masovno krepavale nikoga nije bilo briga. Bilo ih je koje bi uspjele pobjeći na druge daleke pašnjake.

Učeni veterinari sa stečenim diplomama na talijanskim sveučilištima davali su potporu krvožednim vukovima. Ta veterinarska praksa masovno je živjela. Tek bi neki veterinar digao glas, ali vukovi bi ga s lakoćom ušutkali. Proglasili bi ga sotonom, stranim ubačenim elementom koji rovari u toru sedam stoljeća duge tradicije.

Vukovi su bili jako aktivni. Nisu se obazirali na janjeće žrtve. Oni su bili naprosto božji poklon vukovima.

Jedan vuk, onako robustan, četvrtaste glave, počeo se izdvajati ali i puno više zavijati od drugih vukova. Tek se dugim ispitivanjima utvrdilo da on i nije baš pravi vuk. Bio je ukrižan. Ali teško je bilo ustvrditi osim vučiji koje još gene nosi. Ali eto pašnjačka priča je bila zadovoljena tek s tom informacijom da osim vučiji nosi još neke gene sumnjivog porijekla. No, njegovo zavijanje je bilo puno važnije. Kad bi mu se čuo glas, sve njegove osobine pale bi u vodu.

Ponekad bi do te mjere  uznemiri i ovce iz drugih torova da bi drugi vukovi počeli zavijati. Često je pokazivao želju kako bi svoj tor ovaca odvojio od dva postojeća. Smatrao je da je njegova trava bolja i da njegovu travu mogu jesti samo njegove ovce. To je samo bilo prividno i kratka radost za ovce kojima je spremao klanje a ne neko novo debljanje.

Evo ko’ veterinar, godinama se hrvam da to ne uradi. Nije prirodno. Ali zanimljivo je, kad pravi poteze u ograđivanju i izdvajanju svoga tora ne pokazuje nikakve elemente agresivnosti. Četvrtasta glava mu ponekad postane okrugla, kao u medvjeda. Zanimljivo je da u tim trenucima nije ratoboran, više se ponaša kao mješanac sa labradorom. Onako razigran. Samo naoči izgleda kao neki strašan vuk. Ponekad, ali samo ponekad, odaje sliku zapuštene džukele. Veterinar koji se bolje razumije rekao bi – neka čista ojebina od vuka. Bez papira je, taj glas kad bi došao do njega podivljao bih. A američki veterinari, kao najvažnija veterinarska služba nikada nije htjela potvrditi njegovu vučju čistoću. Bila je to veliki nesreća za njega. Tek na trenutke, raspoloženje bi mu popravili ruski veterinari. Ali od njih nije bilo velike koristi.

Drugi vuk je često ‘oblećo oko ove navedene džukele, kako bi ga zvali američki veterinari. Moram priznati, ne mogu protiv struke, drugi vuk je čistokrvan po svim zakonima prirode. On često njuši oko svoga tora i govori kako ta džukela može napraviti tek šumski incident, a da tor ne može izdvojiti.

Primijetio sam, ovaj drugi je čistokrvan vuk, sa tradicijom i papirima iz vremena Osmanskog carstva. Što se mora respektirati. Taj vakat, po papirima kaže, da nema riječi o džukeli. No domaći  veterinari kažu da samo vješto prikriva, pogotovo pred međunarodnim veterinarima svaku osobinu domaće obične džukele. Rijetko ko za njega govori da je DODž. Tek u pregovorima sa ostalim vukovima ponekad dobije taj ukrasni pridjev.

Tu i tamo, smjese drugih genetskih materijala nisu bile vidne u papirima koliko ponekad u ponašanju. Ali sve mu je oprošteno. Miran je i kalkulant. Shvatio je prvog vuka.

Vidi je on davno da ta džukela, hoće ko fol odcijepiti svoj tor, tako da i njemu ništa nije ostalo nego da mu ko fol ne da.

Ovce tu strategiju ne mogu razumjeti. Ovce tek bleje.

Treći vuk je smutljivac. S pedigreom i papirima Austrougarske monarhije. Preci su mu se miješali sa nekim vučicama u socijalističkom vremenu. Ali nije to puno na njega utjecalo. Ostao je čist. Ali ponekad se vidi to ponašanje obične džukele. Srećom nije izrazito vidno pred međunarodnim veterinarima.

Njegove ovce su uglavnom rijetko sjajne vune, cijenjene u zemljama EU gdje uglavnom i idu na šišanje. On je samo ponekad nalik tornjaku, koje inače štiti božja ruka  Ako je na ‘vezalu dobar je. Ali ako je ‘raspušćan, zna praviti probleme. Ponekad neki veterinari kaži da ima dugu tradiciju i da od stoljeća sedmog zavija Bosnom.

I koju god ovcu stigne. Čudan vuk. Kažu veterinari. Ne pojede je. Nego mu se najdraže iživljavati na njoj. Pitao sam veterinare na specijaliziranom Institutu za vukove, sa svim tim navodima i detaljima da mi dodatno objasne ponašanje ova spomenuta tri vuka.

Rekli su mi da su nalaze slali u nekoliko veterinarskih svjetskih Instituta.

Kažu,u svakom piše da je to vučje ponašanje naših vukova u skladu sa svjetskim standardima i da su to po svim kriterijima potpuno normalni vukovi. Neke anomalije su, kažu, ne važne u vučjem životu. Tek bi ih pravi iskusni čobani primijetili.

Ali, ‘jebiga, kažu mi da su ovce nenormalne.

To me ‘ubehutilo.

Velim, što činiti …. Kažu čuveni veterinari – na ovce ne računajte, one su nepromjenjive.

Nego vi gospodo veterinari, na terenu, koji ste pri pameti, morate stjerati sva tri vuka u ‘ćošu i stucite im jaja.

Velim, da nije previše……

Kaže dr. sc. V. M. – Nije, veli, sjebat će i vas veterinare.