Kliker.info

Broj Trideset devet?

Tu.

Broj Sedamdeset četiri?

Tu.

Broj Sedamnaest?

Tu.

Broj Dvadeset četiri: Gospodine natporučniče, kolike su šanse da nas ponovo zovu imenom i prezimenom?

Natporučnik: Velike, najveće, da ne kompliciram, jedino što ćete ponovo i biti, bit ćete ime i prezime.

Broj Trinaest: A gdje će to ime i prezime stati i tko će ga izgovoriti?

Jednominutna šutnja. Natporučnik pravi neke neobične grimase. Donju usnu jako pritiska zubima. Počinje ubrzano disati. Zatim korak napijed, korak nazad.

I onda.

Natporučnik: Na križu vojniče, jel’ ono Trinaest, na križu. Bit će ispisano lijepim zlatnim slovima i izgovorit će ga svećenik. Je li jasno?

Ostao je bez odgovora.

Tišina.

Pristizala su zaprežna kola. Sedam mrtvih vojnika. Niko ni riječi. Muk. Strah. Niz lica znoj. Iskolačene oči gledaju u nigdje.

Prozivka je nastavljena, naizmjenično su se redali glasovi vojnika i natporučnikov glas.

Ali ne zadugo.

Narednih dana svi su imali ime i prezime. Uplakane majke i očevi, desetogodišnja braća i vjerojatno istih godina sestre ne znaju što se zapravo dogodilo.

Plač ne prestaje. I danas odjekuje. Glasno, da ne može glasnije, izgovaraju im imena i prezimena.

Dvadeset šest godina poslije.

Dvojica preživjelih.

Jedan diktira, drugi piše.

Piši.

Pišem.

Stotine čestitki je proteklih dana upućeno vojnicima, ratnicima za kako kažu njihov dan. Ali izgleda kao uzalud upućena čestitka.

Vojnici ratnici, nemaju svoj dan, dan su smislili političari zbog svojih dupeta, domoljubni guzičari koji zajebaju tim danom nove mlađe generacije koje ne znaju što je rat. Ali barem po facebook komentarima da se zaključiti ili taj nesretni rat ludo žele ili tek virtualno pokušavaju dočarati sliku kao da su u njemu bili.

Na obilježavanje tog njihovog dana što ga zovu našim, jednom davno sam došao ispred spomen obilježja u Mostaru, razlog je bio čisto informativne prirode. Imao sam neopisivu želju da vidim ko bi mi sve od te silne političke bulumente polagao vijence i palilo svijeće da me neprijateljski vojnici pogodiše onog, travnja, svibnja , lipnja i ko zna kojeg još dana mjeseca i godine.

Zato se i ne čudim mom dragom prijatelju sa stažom od četiri godine prve crte koji reče: „Jebem taj dan koji oni obilježavaju između ostalog i u moje ime“.

Moja domovina i njihove domovine su različiti termini. Moja domovina i domoljublje je tek pjesničke prirode u svrsi satiričnog prikaza prostora na kojem živim, dok je njihova domovina i domoljublje, baška rodoljublje, najdeblji prekrivač (jorgan) za desetogodišnju pljačku naroda u koji se kunu i kojem priređuje godišnjice.

Kad ti podvale da ti je sin, otac, brat, prijatelj…. poginuo herojskom smrću za domovinu, nesretan siromah lakše podnese bol koju su mu nanijeli. A tada se i lakše prihvati nekakva obljetnica koja podsjeća na rat koju sa osmjehom na licu može obilježavati samo onaj ko nije bio u njemu. Onaj ko ne zna kako izgledaju ofanziva i kontraofenziva. Onaj ko ne zna kako izgleda kad ti poslije granatiranja tuđa noga padne u krilo. Kad zapamtiš zadnji osmjeh najboljeg druga do sebe samo sekundu prije nego što mu je zrno rasturilo glavu. I oni koji su rat naplatili do te mjere da ih je danas više strah Boga nego što su se ikada u ratu bojali neprijateljskih ofanziva i kontraofanziva. Boga me strah koliko nam je dobro, svaki dan se žale jedni drugima.

E sad ne znam u koju kategoriju postaviti sve one koji te silne ratne godišnjice obilježavaju preko društvenih mreža?

Neka polako sjetit ću se.

Svi vi koji to činite podsjećate me na agilne Titove omladince i omladinke, izvođače sletske vježbe i nositelje štafete koji se toliko trudite da svoju vježbu izvedete najbolje i da štafetu najčvršće obgrlite sa uvjerenjem da upravo baš vas gleda sam Josip Broz Tito.

Pa zašto i kome dodvoravanje?

Kad je ono što je danas Sirija, jučer bila Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Zar mislite da trebate biti u nekim kolonama obilježavanja ratnih obljetnica i diviti se potocima krvi. Zar mislite da trebate biti na istom mjestu sa … ajde recite imena, ili želite da vam ih napišem kao sve ove godine ili će te ih pridodati sami po svojim uvjerenjima. Ili trebate biti na strani razuma iako ga je ostalo tek toliko da mu treba, kako i dolikuje gorštačkom mozgu, jebati mater i razbiti glavu domoljubnim čekićima.

Je l stvarno mislite da će ikada itko u Siriji obilježavati nekakvu godišnjicu formiranja neke luđačke vojne postrojbe. I je l stvarno mislite da je ikad itko u povijesti obilježavao prolivenu tuđu krv a da za uzvrat nisu očekivali političke pojene koji su skupo plaćeni ali s lakoćom uzeti.

Strah me velikog broja zastava na jednom mjestu, strah me vojnog orkestra koji svira falširanu koračnicu, strah me promatrača koji se više raduju godišnjici krvi nego stotinama otvorenih radnih mjesta. Strah me stuha i protuha koji od obljetnica žive godinama. Kojima su godišnjice smrti važnije od svih prodati i propali proizvodnih pogona socijalističkog radničkog samoupravljanja. I samo me nije strah kad se sjetim ali i radujem se da će i ove godišnjice trajati taman onoliko koliko su trajale i one čije su spomenike srušili da bi uvjerljiviji bili u obilježavanju svojih.

Kad neko, a najčešće propuhani političari europejci, uvježbani administrativni radnici, obilježavaju moj i poraz gomile mojih suboraca kao pobjedu i još je prikažu kao svetinju naroda onda je to već poziv zdravog razuma da se razračuna s političkim razbojnicima, najobičnijim panfletistima koji u tuđoj krvi vide vlastiti prosperitet.

I tako trideset godina.

Svakom slijedećom godinom obilježavanje godišnjica splašnjava.

Dođe dan kad se izruguju s njima.

Razumiješ li ti to broju tridest i devet s punim imenom i prezimenom?

Možda, ili ipak ne, ne, ne razumijem.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je sasvim slučajna.

(Neznase.ba)