Kliker.info

Slušam violinskoharmonikašku verziju ljetnjeg hita Despacito i razmišljam što
nam to poručuju političari ovih dana.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Na Balkanu je sve preozbiljno, jedino ratu prethodi humor.
Samo se kod nas iz humora ide ravno u rat.
Sjetite se godine prije posljednjeg rata.
Nadrealisti, Šovinistička farsa, Seks partijski neprijatelj broj jedan itd…, ali ipak sam za humor.

Despacito.

Kažu da je taj humor bio produkt natprosječnog intelekta osoba koje su ga stvarale, i za razliku od prosječnih glava, točno predvidjele što će se dogoditi.
Prosječne glave su se smijale.
Ostali su samo slutili.

Da li je baš tako?

Ne bih rekao.

Natprosječni intelekt je bio u vrhu politike i omlaćivao sa prosjekom.
Prije mislim da su prosječni plakali, pametni pobjegli, a ostatak…
Humor su smišljala djeca onih koji su bili bliski vladajućim, a raspadajućim.
Isto kao što će humor najbolje smisliti unuci ili djeca hadezeovaca i pokojeg esdepeovca.
Oni su ga toliko servirali da im unucima neće trebati prevelika pamet da ga realiziraju.

Izginula nam je mladost, za koga, za Domovinu.
Zašto, za kurčevo zdravlje.

Despacito.

Danas.
Ludi Balkanci, da nisu ili nismo u EU i NATO-u, porokali bi se za dvije cisterne slane vode.
Zovu ga zaljev, jebo ih on.
Razmislite malo o toj vodenoj teritoriji.
S kojom Cerar i Plenković mogu dobiti po još jedan mandat.
Čiji god to teritorij bio, nećete biti ni sretniji ni nesretniji.

Plenković, garantiram, ni na ovećoj karti ne zna pokazati taj teritorij.
Ali ložiti gomilu, e to zna.
To i jeste jedino što balkanski političari znaju.

A ruku na srce, samo dva posto Slovenaca i Hrvata na karti znaju pokazati sporni teritorij.
Nedavno sam putovao Slavonijom.
Sela pusta.
Sve pobježe.
Kaže mi frend iz Osijeka, novinar, dobar poznavatelj prilika.
Kuću i imanje možeš kupiti za kurčeve pare.
Sitniš, kažem.
Sramota za Hrvatsku državu.

A admiral Lošo bi opet u rat.

Despacito.

Sad za dva oveća kanistara slane vode.
Umirovljen, pa mu dosadno.
Kurac se ne diže.
Kažu da takvi vole rat.
Samo jedan u nizu od dragovoljnih davatelja tuđe krvi, koji su Hrvatskoj došli glave.
Tko ima takve zaljubljenike u Domovinu, mrzitelji joj ne trebaju.
Hrvatskoj treba čovjek na vlasti, ne političari.
Taj polusvijet željne vlasti treba nastaniti u prekodunavski dio Hrvatske – Kenđiju.
I neka čuvaju granice kada ih toliko vole.

Prekidoše me vijesti.
Spiker, kaže.
Umro Slavko Goldstein.

Despacito.

U godinama jest. Ali.
Bi mi žao velikog druga i intelektualca.
S trinaest godina otišao u partizane.
Ustaše mu oca strijeljale samo zato što je bio Židov.
Velim, slava mom drugu Slavku.

I tu stanem.
I stajao bih.

Ali jebiga pojavi se neki drugi Plenković.
Božji poslanik.
Don.
Kaže da se raduje Slavkovoj smrti.
Svećenik, a tako kaže.

Despacito.

Meni čudno.
Pa se pitam, kako to?
Uzvratili mu pogrdnim komentarima.
Rat na internetu.
Budala, siledžija, bezveznjaković, kreten, svinja, kažu.
A ja šutim.
Opeet.
Kažu, gori, zapalile se društvene mreže.
Jebu mu sve od reda.
Velim ne valja, nije to dobro, istim ili gorim načinom vraćati svećeniku.
Još don. Što jes jes, ne valja tako.
Može se uljudnije odgovoriti svima, pa i onome prvom Plenkoviću, premijeru.
Može i ovom drugom, ljepše, uljudnije.

I onda baš kažem.

A zašto se mnogi sa svojim komentarom bratime sa don Plenkovićem.
Trude se biti on.
A to je naprosto teško.
Biti Plenković uz to i don, naprosto je nedostižno.

Pa ljudi.

Despacito.