hamburger-icon

Kliker.info

Elvedin Nezirović : Kolektivne ublehe i pseudovrijednosti

Elvedin Nezirović : Kolektivne ublehe i pseudovrijednosti

April 18
05:15 2018

Jedna od najvećih zabluda ovdašnjeg, politički nepismenog bošnjačkog subjekta jeste njegovo duboko uvjerenje da samo svojom šutnjom i, u prvom redu, iskazivanjem apsolutne pokornosti prema onima koji se izdaju za njegove etno-nacionalne predstavnike i vođe, može doprinijeti rješenju problema koji svakodnevno opterećuju njegovu egzistenciju.

Piše : Elvedin Nezirović (Tačno)

Ova nevjerovatna pojava, lišena empirijske logike, moguća je, držim, isključivo zahvaljujući jednom političkom mitu, koji je ukorijenjen duboko u bošnjačku nacionalnu svijest, a na koji nas neprestano podsjeća vladajuća bošnjačka politička elita: bez nacionalnog jedinstva nema ni Bošnjaka kao političkog subjekta, a samim tim ni kao naroda, što u svom podtekstu nije ništa drugo nego nametanje lažnog imperativa, koji hoće reći da je pod krinkom nacionalne ujedinjenosti nužno zanemariti važnost elementarnih životnih pitanja i sve radikalnijeg raslojavanja bošnjačkog etnosa na privilegovanu manjinu i obespravljenu većinu. Rezultat takvog uvjerenja jeste, zapravo, tužna stvarnost koju ovaj narod živi, pogotovo, rekao bih, u Mostaru i Hercegovini.

Jedan od posljednjih primjera pozivanja na bošnjačko nacionalno jedinstvo u Mostaru, datira od 1. marta ove godine, dakle na Dan nezavisnosti, kada su član predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, i Premijer, Denis Zvizdić, na jednom mostarskom brdu svečano otvorili Rekreacioni park „Fortica“, te tako „pustili u pogon“ tridesetmetarski jarbol, na kojem se vijori državna zastava, promjera 12×6 metara, što je njegova glavna atrakcija.

Ako zavirimo malo ispod površine ovog događaja, ako, dakle, zanemarimo paralogistička razmišljanja esdeaovskih PR službi koje u prvi plan ističu njegovu „patriotsku dimenziju“, prvo pitanje koje se nameće jeste ono koje propituje dignitet Predsjednika (u našem slučaju članova Predsjedinštva) i Premijera jedne države: zar ne bi trebalo da najveći državni funkcioneri otvaraju objekte i javne ustanove od primarnog društvenog značaja – fabrike, škole, univerzitete, medicinske i kulturne ustanove, auto-puteve – umjesto da svoj ugled troše na marginalne i za konkretan život potpuno beznačajne stvari?

Ova imbecilna politička praksa, nije, naravno, samo specifičnost čelnih ljudi SDA, nego je dio jedne opće bosanskohercegovačke vlastodržačke pomodnosti koja, u nedostatku kvalitetnih ideja, sasvim nebitne, drugorazredne projekte pokušava predstaviti kao velike i važne za širu zajednicu. Sjetite se samo „čuvenog“ otvaranja trotoara ispred zgrade Predsjedništva u Sarajevu ili pak otvaranja polovice mosta u Sjevernom logoru, u Mostaru; da ne govorim o novoj mostarskoj Javnoj kuhinji, itd. Prihvatajući, dakle, ovakav odnos političkih elita prema građanima i njihovim realnim životnim potrebama kao mjerodavan i, čak šta više, učinkovit, stvara se u javnom prostoru neka vrsta šizofrenog paralelizma, kolektivne ublehe, pseudovrijednosti, čije su stvarne posljedice po život svakog pojedinačnog građanina, naprosto katastrofalne.

Da je Izetbegović zaista ponosan na Mostarce kao što je to izjavio na otvaranju Rekreacionog parka „Fortica“ – „Mostarci su ogroman teret iznijeli u odbrani zemlje, a i dalje nastavljaju da dokazuju koliko je vole, ponosan sam na njih“ – ne bi vrijeđao njihovu inteligenciju spuštajući se na nivo predsjednika mjesne zajednice i to samo kako bi ih uvjerio da je postavljanje zastave na Fortici važan državotvorni projekt – što je indirektno implicirao svojim učešćem u ceremoniji – već bi im otvorio fabriku ili, naprimjer, obnvoljenu Titovu ulicu, koja je i danas, dvadeset pet godina poslije rata, zatrpana ruševinama. Zar to ne bi bio čin istinskog patriotizma i zahvalnosti Mostarcima za sve ono što su prošli u ratu?

U skladu s tim, valja postaviti pitanje: je li postavljanje zastave na Fortici, od koje Mostarci nemaju ama baš nikakve konkretne koristi, krajnji domet političkog angažmana Izetbegoviće i Zvizdićeve stranke prema Mostaru ili, ako više volite, prema Bošnjacima Mostara?

S druge, pak, strane, oduševljenje koje je među dijelom građanstva izazvalo Izetbegovićevo i Zvizdićevo prisustvo tom ni po čemu posebnom događaju, srazmjerno je njegovoj nezainteresiranosti za vlastite, egzistencijalne probleme, kojih je – treba li to uopće reći – u ovom gradu bezbroj. Na pitanje kako je to moguće, odgovor treba tražiti u fenomenu o kojem je bilo riječi na samom početku ovog teksta, dakle u konceptu apsolutne odanosti koju bošnjački politički subjekt pothranjuje naracijom da je jedini odgovor na današnje izazove nacionalno jedinstvo i koja se, zapravo, bazira na nekoj vrsti onoga što na jednom mjestu, u Kritici bosanskog uma, Tarik Haverić naziva konsenzualnom istinom: istinitost svakodnevnog iskustva, ma koliko bila faktor mjerodavnosti kvalitete života, može biti validna samo ako je, i kada, ovjeri vrhovni politički autoritet.

Na kraju, valja obratiti pažnju na jednu paralelu koja se ovdje naprosto nameće sama od sebe: koristeći se upravo gore navedenim sredstvima, mostarska SDA već godinama stvara neku vrstu pseudonarativa o tome da se procesi getoizacije istočnog dijela grada, koji su u praksi sasvim očiti, odvijaju isključivo mimo ili pak u neovisnosti o njihovoj političkoj moći, dok s druge strane, čini sve da se svijest pripadnika etno-nacionalnog korpusa na čije glasove pretenduju, održi na nivou politički nepismenog, getoiziranog plemena.

Ali tako je, valjda, svugdje gdje su nacionalni dušebrižnici ponosni na svoj narod.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *