hamburger-icon

Kliker.info

Elis Bektaš : Naše sirat-ćuprije

Elis Bektaš : Naše sirat-ćuprije

06 Decembra
05:39 2016

bektas11Kad čovjek putuje automobilom kroz Bosnu, svako se malo pred njim ispriječi kakav most, makar i sasvim skroman i neznatan. Hercegovina nije bogata rijekama kao njena veća posestrima, pa je u njoj i mostova manje, ali zato ima više onih slavnih i opjevanih.

Piše : Elis Bektaš (Stav)

Dok čast Bosne brani višegradska ćuprija, dotle se po njenoj južnoj posestrimi ljepotom razmeću i kočopere ćuprija u Konjicu, mostarski Stari most i Arslanagića most u Trebinju. Znatiželjan se namjernik neće morati dugo raspitivati unaokolo da bi saznao za neobičnu sudbinu što je dijele tri hercegovačke ćuprije, tri ljepotice – sve tri morale su biti nanovo podizane.

Konjički su most, arhitektonski dragulj kasnog XVII stoljeća, srušili pionirci Wermachta prilikom povlačenja u martu 1945. godine. Strašna sudbina mostarskog simbola, čudesnog luka mimara Hajrudina, suviše je dobro poznata svakome da bismo se i ovdje na nju podsjećali. Jedino trebinjski ljepotan nije poletio u zrak a potom se sručio u vodu.

Od takve sudbine spasilo ga je zatajenje inicijalnih kapsli na većini mina što su ih jedni ustanici postavili u namjeri da spriječe prolazak drugih ustanika. Mine koje su eksplodirale uspjele su oštetiti samo jedan dio mosta, koji je za svoje obaranje morao čekati poraće.

Legenda veli da je proslavljeni partizanski komandant Vlado Šegrt naložio da se Trebišnjica zajazi tako da njegov rodni kraj ostane netaknut. To je značilo da će nečiji drugi rodni krajevi morati pod vodu. A s njima i Arslanagića most, čudo nad čudima mostogradnje i, po svoj prilici, zadužbina istog čovjeka koji je podigao i višegradsku ćupriju.

Ista legenda veli da je samo pukim slučajem vijest o skorom potapanju mosta u sklopu dovođenja napretka u svaki kutak zemlje stigla do Džemala Bijedića. Most je pažljivo rastavljen, a potom jednakom pažljivošću sastavljen na današnjoj lokaciji, na cigaretu hoda od centra Trebinja.

Stvarnost, međutim, nije bila tako dramatična, a malo je nedostajalo da bude otužna. Most je odista potopljen 1965. godine, da bi naredne godine vodostaj Trebinjskog jezera bio spušten, a građevina rastavljena i odbačena na obližnju poljanu. Ostaci su mosta tu stajali sve do 1970. godine, u međuvremenu izbjegavši sudbinu da poput kakvog drevnog roblja budu prodati u Kanadu, a potom je most podignut u neposrednoj blizini grada.

“…dok ja dođem, aman, mutna i krvava”

Višegradska ćuprija, premda oštećivana i djelimično rušena u obama svjetskim ratovima, nije doživjela usud svojih hercegovačkih sestara. To, međutim, ne znači da joj je usud bio i sretniji. Razdvajajući više od jednog naroda na dva dijela, zadužbina Mehmed-paše Sokolovića bivala je češće stratištem no poprištem, i pod njenim su lukovima znale teći dvije rijeke istovremeno – zelena i crvena Drina.

Ova četiri reprezentativna mosta, podignuta na nekoć važnim trgovačkim putevima, danas više ne služe svojoj početnoj namjeni, niti onoj koju im je poslije povijest dodijelila – prebacivanju vojski s jedne obale na drugu. Danas preko njih prolaze uglavnom turisti, znatiželjnici i netom vjenčani parovi. Zajedno s dvojbama i pitanjima. O identitetu, krivnji, odgovornosti, prošlosti, budućnosti…

Iz nekog se, pretpostavljamo utilitarnog, razloga Nijemcima halalilo rušenje konjičke ćuprije. Tome je pripomogla i spremnost Nijemaca, nahranjena savezničkim bombama i tenkovima, na suočenje s vlastitim djelima. S ostalim trima mostovima stvari idu malo teže. Stari most još uvijek čvršće razdvaja obale Neretve nego što ih povezuje, višegradska se ćuprija, ovisno o uglu gledanja, doživljava ili samo kao stratište ili samo kao postmodernistički, dakle disneylandski apokrifan legat jugoslovenskog nobelovca. A Arslanagića se most ugiba pod teretom kamene ploče na kojoj je uklesano jedno ime, također apokrifno, koje s ovim zdanjem nikakve veze nema.

No, primjedbe da su ova zdanja, uslijed ljudske nesposobnosti da živi po zahtjevima života i stvaranja, a ne smrti i razaranja, mimo svoje volje pretvorena u arhitektonsku bižuteriju, ne mogu nauditi sklonosti duše da zatreperi svaki put kad stupi na most koji nije puka građevina.

I koji ne spaja samo obale, već i vremena. Ima nečeg skoro obrednog, na pola puta između religijskog i magijskog, u činu prelaska preko ćuprije koja više ne povezuje prijestonice carstava i gradove bajkovitog bogatstva. Na drugoj strani, čovjeka očekuje susret sa sobom prošlim ili sa sobom budućim, ovisno već o tome kakav je teret ponio i da li ga je usput odbacio preko ograde mosta.

Sevdalinka za Saru K.

Srećom, ima u ovoj zemlji i drugih ćuprija koje duši nude više od običnog prelaska na drugu stranu, a da je pritom ne opterećuju jezovitom, neizliječenom ili, pak, nesahranjenom prošlošću. Kada se namjernik u Stocu zaputi od Inat-ćuprije desnom obalom ka Begovini, upravo će ga iznenaditi pojava jedne sasvim male, nježne ćuprije, zadužbine Sare Kašiković, jedne u nizu čuvenih Stočanki.

Brzoplet će namjernik pomisliti da je riječ o jednom od brojnih mostograditeljskih dragulja iz osmanskog razdoblja, no, ta ćuprija, ispod koje Bregava najljepše žubori i koja ne vodi nigdje doli u bašču na jednoj od bregavskih ada, nije još ni sto dvadeseti rođendan dočekala. Premda mlađa od čuvenih hercegovačkih mostova, Sarina je ćuprija dovoljno stara da ima više od jedne legende o svom postanku.

Najpouzdanija veli sljedeće – Sarin otac, ugledni stolački veletrgovac, nije se prenerazio kada je doznao za kćerkino ašikovanje sa stasitim Salkom iz komšiluka, ali brak svoje miljenice s inovjercem nije mogao niti smio blagosiljati, te je naprečac udade za nekakva beskvasna čovjeka kojem teško da i najstariji čempresi uz Bregavu pamte ime. Neispunjena ljubav nije spriječila Saru da postane uspješna i znamenita žena koja je u stolačkim muškarcima budila maštu i zanos, a u djevojkama nadu i nekakvu čudnu, blagonaklonu zavist. Sarin je bio i prvi stolački hotel – Evropa, za kojeg su upućeniji kazivali da je lični dar bečkog ćesara, iskrenog i odanog poštovaoca Sarine ljepote i duha.

No Sara nije zaboravila Salku, pa je 1896. godine (kada je urednik Bosanske vile bio još jedan Kašiković, Nikola) ona naložila da se na mjestu gdje je ašikovala sa svojim ljubvenikom podigne mostić koji poslije dobi dva imena, Sarina ćuprija i Djevojačka ćuprija. Sara je starila polahko i odmjereno, onako kako to čine lijepi ljudi. Dokoni šetači uz Bregavu ponekad su je u akšam viđali kako sjedi kraj prozora s pogledom spuštenim na Bregavu. Ali ni najpronicljiviji posmatrač ne bi mogao odgovoriti da li je taj pogled gledao Bregavu tog trenutka ili je, pak, uspijevao, osim kroz prostor, prostrujati i kroz vrijeme.

Drugo predanje o nastanku ove ćuprije, premda očito apokrifno, čak je ljepše i dirljivije od onog bližeg istini. Ono veli da je ćupriju podigao Sarin uzoriti otac da bi mu kćerka, čija će ljepota kasnije bljesnuti i na bečkom dvoru, imala posebno mjesto za ašikovanje. Treća legenda, bez dvojbe lažna i izmišljena, ali zato ništa manje snažna, govori da su na toj ćupriji ašikovali Omer i Merima, pred čijom se tragedijom i slučaj veronskih ljubavnika doima kao storija iz sapunske telenovele. Vispreni se Stočani vole šaliti s namjernicima i kazivati im ovu posljednju legendu, i ne sluteći da to što se nije odista zbila ne znači i da nije istinita na jedan dublji, razboru nedokučiv način.

Uostalom, činjenična je tačnost ovakvih predanja značajna prije svega znanstvenicima i istražiocima. Namjerniku koji nogom stupi na ovu ćupriju više nije bitna, ili mu ne bi smjela biti bitna, ta vrsta istine, svakodnevne i banalne. On je tada u potrazi za Istinom koja se obznanjuje kao tajna. I koja će pred njega razastrti odgovore na pitanja o ishodištu, svrsi i odredištu putovanja, o svijetu kao carstvu otvorenosti i mogućnosti, o ljubavi koja jedina ima snagu nositi tegobno breme prolaznosti.

I odista, dokle god Bregava bude žuborila pripovijest o tome kako su ašikovali lijepa i pikantna Sara i stasiti Salko, a nevelika ćuprija stražarila nad njihovom neispunjenom, ali i neugaslom ljubavlju, na tom će mjestu stajati i putokaz koji nam omogućava da ne zalutamo posve u svijetu ionako prepunom mržnje, grdobe i nevoljnosti.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku