Kliker.info

Bio u Zenici nakon Drugog svjetskog rata nekakav borac. Naravno, partizan, jer se ostali tada nisu računali u borce. Dobro, ako ćemo iskreno, i nije bio baš neki naročit borac, ali nije Zenica imala ni nešto naročito partizana, jer ih je većina još ‘42. promijenila stranu tokom puča što ga je u Zeničkom partizanskom odredu izveo Golub Mitrović, pa se za ovog junošu valjalo nekako pobrinuti.

Piše : Elis Bektaš (Faktor)

Škole nije imao niti je bio sklon učenju, pa jedva nekako nađoše podesno zaposlenje – dadoše mu da bude portir u Željezari. Jednom ga zadužiše da dežura kraj telefona jer se čekao nekakav važan poziv. Kad je iz slušalice, kroz tada neizbježno krčanje, začuo glas kako se predstavlja: “Halo, ovdje Slavko Rodić…”, on skoči sa stolice i zauze propisan stav mirno, pa se prodera iz sveg glasa: “Izvol’te, druže generale!”.

Poslije se u kafani hvalio društvu da je pričao lično s proslavljenim generalom, a ni najuporniji ga nisu mogli razuvjeriti i objasniti mu da je u pitanju bio dispečer iz bugojanske fabrike Slavko Rodić, one što je pravila ručne bombe i slične artikle. Bivši je borac živio svoj mali život. Čekao je da fabrička sirena sredinom mjeseca označi dan za plaću. Sve je češće odlazio na tombolu ispod stadiona i iz dana u dan odavao se sve više čašici, zbog čega je na kraju i bez posla ostao. Nastavio je živjeti tiho i nenametljivo još neko vrijeme i jednog je dana umro. Eto tako, umro.

Bio je otprilike u isto vrijeme u Zenici još jedan bivši borac, ali pravi, čak je i nekakav niži čin donio iz rata. Dobro, nije bio Zeničanin, tu je došao iz Like, ali se s vremenom srodio s tim gradom. Nije imao poroke, a ni od učenja nije bježao, pa ga poslaše da u Sarajevu završi tečaj za narodnu miliciju. U službi je bio discipliniran i vrijedan i brzo je dogurao do zvanja komandira. U kafanu je odlazio samo subotom i u njoj nikad ne bi popio više od dvije čaše vina ili dva piva. Jednog je dana došao s posla kući, pojeo ručak što mu ga je supruga poslužila, otišao u dnevnu sobu i ondje se ubio iz službenog pištolja. Eto tako, ubio se iz službenog pištolja.

Rat rađa nezadovoljne

Ova dvojica demobiliziranih boraca nisu ostavili pisanog traga svog nezadovoljstva, pa tako nikada nećemo saznati šta je jednog otjeralo u alkoholizam i sporu smrt, a drugog u šutnju i prijeku smrt, ali pouzdano znamo da u svom nezadovoljstvu nisu bili usamljeni. Kao što znamo da je to nezadovoljstvo imalo više lica – jedne je žuljala prošlost prepuna rata, druge je žuljala sadašnjost bez rata. Tadašnja je država nastojala, koliko je mogla, prikriti to nezadovoljstvo od očiju javnosti, što nije bilo naročito teško – JNA se pokazala kao dobra terapeutska institucija za one koji nisu bili zreli za pravu hospitalizaciju, a nezadovoljnike, čiji je glas ipak stizao do javnosti, bilo je dovoljno proglasiti herojima, pa tako i nedodirljivim.

O nezadovoljnim borcima ostalih balkanskih vojski iz Drugog svjetskog rata nije se govorilo, ali razum nalaže da vjerujemo kako je tog nezadovoljstva bilo. Pa čak i kod onih koji su na vrijeme prešli na pobjedničku stranu. U svakom slučaju, povijest poslijeratne Jugoslavije obilježili su zadovoljni i nezadovoljni borci. Dodjeljivali su njihovoj prošlosti ulogu bitniju od budućeg života. Društvo nastalo u ratu osudilo je sebe da u ratu i nestane.

I druge su zemlje imale svoje nezadovoljne borce, američki su nezadovoljni veterani čak i u filmski artikl pretvoreni, što nas navodi na zaključak da je nakon rata logično imati i nezadovoljne učesnike u njemu. Poraz možda povećava njihov broj, ali čak ni najsjajnija pobjeda ne garantira njihovo odsustvo.

Nužnost te pojave, naravno, ne oslobađa državu obaveze da je s dužnom pažnjom tretira i da traga za optimalnim rješenjima tog problema. No, da bi se neki problem mogao rješavati, prvo ga valja precizno definirati te saznati koje alatke stoje na raspolaganju za njegovo rješavanje. A u Bosni i Hercegovini, misleći pri tom na javni, medijski prostor, nismo učinili niti jedno niti drugo.

Svako nosi svoje greške

Jedan je novinski članak suviše mali prostor da bi se u njemu pobrojale sve greške počinjene u pristupu pitanju boračke populacije, počev od neodgovornih obećanja koja su u naivnima razbuktavala očekivanja, preko propusta da se precizno definiraju kategorije učesnika u ratu, pa do formiranja bezbrojnih veteranskih udruženja. Naravno, udruživanje veterana ne bi smjelo biti ograničavano niti obeshrabrivano, ali boračka prava morala bi se ostvarivati kroz samo jednu, centraliziranu instituciju, jer sve drugo vodi u dnevnopolitičke igrarije i otvara vrata brojnim zloupotrebama. U svakom slučaju, grešaka je bilo, jedna je vodila u drugu, ali njihovom otklanjanju neće biti od pomoći optuživanje vlasti, tim više što je upravo neetično čitav teret ovog problema svaljivati na pleća jedne vladajuće garniture. Baš kao što je neetično to što dušebrižnici najčešće zaboravljaju da su i sami po pravilu učestvovali u pravljenju grešaka, često i onih ishodišnih.

Država probleme može rješavati zakonima i njihovim provođenjem. To znači da može djelovati na ono što je objektivni problem. Ali je posve nemoćna pred nečijim subjektivnim doživljajem. A samoodređivati sebe kao demobiliziranog borca dvadeset godina nakon rata jeste subjektivno i pomalo bespredmetno. Jednako je subjektivno i idealizirati državu i precjenjivati njenu moć da riješi jedan postojeći problem. Naime, egzistencija jednog broja nekadašnjih vojnika svedena je odista na minimum, ali izlaz iz te situacije valja tražiti na drugoj strani, a ne emotivnim ucjenama i pristajanjem da se posluži kao marioneta u nečijim političkim igricama, plemenitim na površini, a iznutra veoma, veoma bezdušnim.

Patnja i manipulacija: “Tvoja smrt, moj život”

Uostalom, nije tačno da se država propustila pobrinuti za svoje ratnike – neki su od njih u međuvremenu postali medijski i poslovni magnati, između ostalog i zato što su bili brži i snalažljiviji u dolaženju do sredstava što ih je država namijenila za boračku populaciju. Tih sredstava, jednostavno, nije bilo dovoljno da svi dobiju koliko su očekivali, pa je tako neko dobio izuzetno mnogo, a neko veoma malo. A valja se konačno i odučiti od građenja boračkih zahtjeva na besmislenom poređenju s Titovim borcima, ne samo zbog očiglednih razlika već i zbog prikrivanih sličnosti. Baš kao što se valja konačno suočiti s činjenicama koje vele da nisu svi nosioci uniforme bili i borci, da je rat završen kompromisom koji jednostavno isključuje uzvišenu društvenu ulogu učesnika u njemu te da se boračka očekivanja moraju iz temelja revidirati i uskladiti sa stvarnošću.

Postavljanje više ili manje zaslužnih boraca na mjesta portira i čuvara poretka jeste samo naizgled rješavanje problema. U takvom oportunizmu bubri sjeme budućih problema i zato država mora progutati žabu i konačno se posvetiti iznalaženju održivog rješenja za pitanje boračke populacije. To neće biti lahko, jer unaokolo skakuće više od jedne sluzave žabe, ali se jednom mora početi. Sve će dotad razni dušebrižnici glumiti empatiju i iz svojih opskurnih, velesopstveničkih ili političkih razloga manipulirati patnjom onih koji odista jesu na socijalnom dnu.