Kliker.info

Kako se u BiH odvija divlja privatizacijska utakmica, to “takmičenje” zaista gubi, što bi se reklo, sportski karakter. Partnerstva i prijateljstva se lome, padaju teške optužbe koje zahvataju razne oblasti –  spominju se velike riječi: uz privredni kriminal, vade se najgori dijelovi biografija, optužuje se za krađu ćilima i nakita iz tuđih kuća. Čovjek čitajući novine može saznati razne prljavštine – ko je u koja doba bio s čijom ženom, kad je kome pripisano silovanje, čime se ko bavio u mladosti. S te strane čovjek potpuno može razumjeti kad mu se podastru argumenti u kojima ljudi “reže” na medijsko eksponiranje afere zatvaranja reketaša okupljenih oko obitelji Gaši, dok na bitno višem nivou zločinačka organizacija u vlasti radi šta god hoće, i oko toga se ne pravi tolika frka. Da se razumijemo, počistiti Gašijeve sa sarajevskih ulica već bi bila stvar osnovne kulture življenja, ali oni su u “igru” upali tako da su im krupniji igrači, naprosto, ponudili prostor.  Jer, puno toga je u igri. Bosanskohercegovačko tržište, iako malo i razjedinjeno, može ponuditi širenje, pogotovo onima koji ne mogu drugdje. Stvarni vlasnik Srbije, kako Miroslava Miškovića tituliraju poznavaoci beogradskih prilika, posjeduje bogatstvo, ali je politički limitiran; prodaja srbijanske petrohemije ruskom Gazpromu već ga udaljava od mjesta s kojeg se može kontrolisati cijelo tržište istočnog susjeda.   Nadalje, američka administracija ga je “otkačila” kad je ponudio svoje usluge za smekšavanje stavova srbijanskog vrha oko Kosova, ulaz u SAD mu je još zabranjen, u Hrvatsku mu nisu dali poslovno, tako da mu je BiH, ma koliko to paradoksalno zvučalo, jedini put na Zapad. Zapad je, pak, takav da uvijek računa s takvim tipovima (Miškovićevo okruženje u 90-tim uglavnom su bili oni koji su švercovali svim  i svačim, i na sve načine izbjegavali sankcije), ali ih se i riješi kad može, odnosno kad pomisle da su postali preveliki i počnu predstavljati opasnost za poslovno okruženje. S te strane, pitanje je dana kad će Miškovićev bosanski partner, koji očajnički traži biznis koji će biti samo njegov, postati opasna prijetnja stranim investicijama. Iskustvo govori da takvi ljudi ne završavaju samo jednom na jednoj usluzi i umanjenju apetita: onaj ko tako hoće vladati želi imati sve. Ali, nije li baš to zamka u koju se najčešće upada. Baš kao u priči kako je Đavo prestao biti progonjen  kad je ubijedio ljude da ne postoji. Onda su ga ostavili na miru. S druge strane, Zapad ili ono što se u njegovom imenu ovdje predstavlja, nastupa preko lobista koji u divljačkoj igri, kakva je ova naša, ne poštuju pravila institucionalnog lobiranja – što bi morali raditi u zemljama iz kojih dolaze – nego se ponašaju kao da su prirodni resursi BiH njihovo vlasništvo. Kako  život ne počinje 1990, a ne završava 2008, malo je nejasno na istoj strani gledati nekadašnje suprotstavljene struje, ali će u narednih nekoliko mjeseci izaći na vidjelo i uloga pojedinaca koje smo već bili gotovo zaboravili. U tom će smislu najzanimljivije pojave biti ljudi koji se okolo predstavljaju kao anacionalni dobronamjerni patrioti koji će “u ime naroda” reformirati BiH. Da, neki ljudi zaista nemaju ukusa i ne znaju se povući na vrijeme. Ali, sve će to leći na svoje kad se rasproda još malo Bosne i Hercegovine. Onda ćemo valjda moći živjeti zajedno, gospoda i bivši drugovi, svi na istoj strani. Dotad će valjati odgovoriti na neka pitanja. Evo prvog: kad se postavlja pitanje veleizdaje, što se koristi kao jedan od “argumenata” u priči o Elektroprivredi BiH, je li se iko upitao prema kojem propisu je to ostavljeno SDA-u i Stranci za BiH da između sebe riješe to pitanje. Rizikujući da ovaj tekst ispadne do kraja naivan, on traži objašnjenja. Mnogi od nas ga imaju, ali ga neće predočiti zbog zatvaranja očiju i pred očiglednijim stvarima nego što je ovladavanje Elektroprivredom. Sad i brutalno: imaju li pravo Srbi i Hrvati koji uredno plaćaju struju Elektroprivredi BiH reći ijednu u bilo čiju korist za te novce koje su dosad uplatili u kasu? Ili još dublje? Koliko znamo, Elektroprivredu ove zemlje gradili su njezini građani i radni ljudi, kako se to tada zvalo. U tim vremenima većina protagonista današnje afere Elektroprivreda nisu doprinosili ovoj zemlji, uglavnom, ni na kakav način. Dakle, hajdemo na početak: kad gospoda iz austrijskih konzorcija i beogradski manekeni tranzicije pokažu šta su učinili za tu firmu za koju su danas u novinama spremni poginuti i razvrgavati prijateljstva stara desetljećima, možda bi ih se i trebalo sjetiti. Dotad, niko nema razloga da im vjeruje da to što rade ne rade isključivo zbog zgrtanja novaca, ne birajući sredstva. Takvih primjera je, rekli smo, previše, a uzmimo samo ERONET ili Aluminij, koji su ekskluzivno hrvatska pitanja i u njih “sa strane” malo ko zadire.  Ako međunarodna zajednica misli ozbiljno, eto joj i ispita: provjeriti put kojim se prešlo da Elektroprivreda postane ekskluzivno pitanje koje rješavaju dvije stranke, koje ratuju preko svojih satelita!? Privatizacija javnog će, prije ili kasnije, morati i pokazati svoje lice i platiti neke račune. Bilo bi neke pravde kad bi ih najviše platili oni koji su danas najgrlatiji u zastupanju “svojih” strana. Ahmed Burić (Oslobođenje)