hamburger-icon

Kliker.info

Ejup Ganić : U Srbiji bi me likvidirali!, a moju smrt bi prikazali kao nesretan slučaj

Ejup Ganić : U Srbiji bi me likvidirali!, a moju smrt bi prikazali kao nesretan slučaj

06 Augusta
14:14 2010

Da sam prebačen u Srbiju, tamo bi pokušali izvršiti moju likvidaciju. Moju smrt bi prikazali kao nesretan slučaj. Nema u tome ništa šokantno ako poznajete stanje u Srbiji i političke realnosti te zemlje, kaže u ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" akademik prof. dr. Ejup Ganić. Nakon  što ga je Okružni sud u Vestminsteru oslobodio svih optužbi i odbio zahtjev Srbije da bude izručen toj zemlji, profesor Ganić otvoreno govori o svom hapšenju, zatvorskim danima, susretu s britanskim kriminalcima i zatvorskim čuvarima, podršci porodice, reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića i građana BiH. – Jedini racionalni izlaz bi bila moja nesreća u zatvorskoj ćeliji. Srbija zna da nema nikakvih dokaza protiv mene, i ne samo to, nema dokaza zločina 2. i 3. maja od bh. snaga. Kako bi izgledalo to suđenje, puno neugodne nacionalističke retorike i pravnih apsurda koji vrijeđaju razum. Kako bi bilo moguće moje oslobađanje imajući u vidu sve što je investirano, sve što je rečeno, slagano srpskom narodu kojem govore sa sigurnošću da njihova država postupa pravično i potkovano dokazima koji ne postoje.

Koji političar može priuštiti moje oslobađanje ako bi ikada došao u Srbiju? Tadić, vjerujem, ne žudi da se vrati svom poslu nastavnika u srednjoj školi. Znamo i kako se kažnjavaju političari Srbije koji su previše proevropski orijentirani… U Srbiji ima puno intelektualaca i veoma hrabrih ljudi, poput Sonje Biserko, kojima se otvoreno divim. Ali njihovi glasovi se još sputavaju, uvijek su najgori najglasniji među ljudima.Trebat će puno vremena da Srbija uistinu postane pravna država koja je u stanju štititi civilizacijske standarde i prava kako svojih tako i stranih građana. Trenutna politika Srbije, uz sve deklaracije i polukorake, još stoji daleko od toga da osigura sigurnu budućnost svojim ljudima kao građanima zemlje koja zaslužuje naše povjerenje i naše poštovanje – kaže Ganić.

Kako ste lično doživjeli petomjesečnu dramu koja se dešavala u Velikoj Britaniji? O čemu ste često razmišljali i jeste li u jednom trenutku pomislili da ćete stvarno biti izručeni Srbiji? 

– Prvenstveno kao uvredu, ličnu – što je manje bitno, i uvredu svim braniocima BiH – što je puno bitnije. Bilo mi je odmah jasno da to hapšenje i proces koji će uslijediti imaju veze ne samo sa mojim statusom i ulogom u odbrani BiH već predstavljaju nastavak nasilja nad mojom zemljom i pokušaj da se uloga Srbije u agresiji nad BiH relativizira, ublaži i kreira jedna alternativna verzija stvarnosti u kojoj smo svi pomalo krivi za sve. Ovaj slučaj u potpunosti demonstrira kako Srbija još nije spremna da se suoči s vlastitom prošlošću i prekine veze s terorom Miloševićeve politike.

Prva četiri dana u zatvoru nisam imao pristup nikome, uključujući naše konzularne predstavnike, nisam mogao vidjeti svoju porodicu niti svoje advokate. Ovim su grubo prekršena moja prava po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima ali o tome će još biti riječi. Uglavnom, ovo je za mene lično bio najteži period jer nisam imao mogućnost da se borim ili suočim za svojim progoniteljima i fiktivnim optužbama.

Razmišljao sam i o izručenju u Srbiju, iako sam znao da je to moralni i pravni apsurd. Ali, rat nas je naučio kakve su sve greške moguće od međunarodne zajednice, na kakve su sve zavjere neke evropske zemlje spremne. Znao sam da se u tom trenutku, u Velikoj Britaniji, ne nalazim u prijateljskom političkom okruženju.Jesam, brinuo sam se za svoju suprugu i djecu jer sam znao da su duboko svjesni nepravde kroz koju prolazim. Opet, s druge strane, ja sam duboko svjestan kakvu porodicu imam i znao sam da ne sjede skrštenih ruku i u suzama već se ponašaju kao intelektualci i mali borci koje sam odgojio i na koje sam ponosan. Moja porodica nije lak protivnik i po mom izlasku iz zatvora cijeli aparatus moje odbrane je već bio na mjestu i cijeli svijet je usmjerio pažnju na samu suštinu ovog slučaja, prvenstveno zahvaljujući upravo aktivnostima moje djece.

Kako je izgledalo Vaše hapšenje i sprovođenje u pritvor? Možete li nam opisati kako je bilo u britanskom zatvoru?

– Na aerodromu su mi prišli agenti Scotland Yarda i pokazali nalog za hapšenje koji su potpisale britanske vlasti. Na nalogu je pisalo da su zločini počinjeni na teritoriji Srbije, da su se desili tokom sukoba ne država već vojski – JNA s jedne strane i Armije RBiH s druge. Mi tada još nismo ni imali vojsku. Ali nalog s potpisom i pečatom britanskog sudije je bio validan i uslijedila je jurnjava kroz London uz vrisku policijskih sirena. Moj sin je sve pratio u autu iza mene, ponovo sam ga vidio tek četiri dana kasnije.Smješten sam u zatvor s tretmanom osuđenog kriminalca iako me nijedan sud ni u jednoj zemlji nikada nije okrivio ni za kakav prekršaj, a kamoli zločin. Trebao sam imati status političkog pritvorenika, ali sva moja karijera i diplomatski pasoš BiH osigurali su mi mjesto u ćeliji najgoreg zatvora u Velikoj Britaniji koju sam dijelio sa čovjekom koji služi svoj drugi termin kao karijerni kriminalac za teška krivična djela.

Vrlo brzo su svi ti ljudi saznali ko sam i dolazili su jedan po jedan da razgovaraju sa mnom. Bilo im je fascinantno da leže s bivšim predsjednikom jedne države… Interesantno, povjeravali su mi detalje iz svog života, tražili savjete, opisivali svoja djela, svoje greške… Mnogi su, na jedan specifičan način, odavali neku  čudnu vrstu poštovanja.Nekada ću pisati o tome. Ono što mogu reći jeste da britanski zatvori ne nude nikakvu mogućnost za reformu čovjeka, mnogi od onih koje sam upoznao jednog dana će izaći i nastaviti karijere kriminalaca i to kao puno agresivniji ljudi nego što su bili kada su ušli u taj zatvor. Manjak prostora, tretman stražara… Britanski zatvorski sistem ima ogromnih problema i zahtijeva reformu.

Je li tačno da ste u jednom trenutku pokušali pobjeći iz Velike Britanije, jeste li uopće razmišljali o tome?

– Ne, o tome nikada nisam razmišljao. Skrivanje i bježanje nije odlika bosanskih ratnika i patriota. To je svojstveno srpskim agresorima. Bio sam veoma jasan sam sa sobom. Prihvatio sam da imam dva zadatka. Prvi, da pokušam na svjetskoj sceni, unutar pravnog sistema, definisati vrstu rata u BiH. Drugi, želio sam pokazati da smo mi vodili herojsku borbu i odbranu u skladu s najvećim idealima evropskih proklamacija. Vidio sam ovo kao moju još jednu životnu misiju, kao što sam prije skoro dvije decenije, kada su moj život i karijera pokazivali uspješnu budućnost van BiH, stao u odbranu ove zemlje i svoju sudbinu vezao uz sudbinu bosanskog naroda.Tada smo se borili, i sada se borimo. Ovo je bila samo nova misija, ponovo duboko važna za našu historiju, za prava naše djece kao evropskih i svjetskih građana koji će uvijek biti ponosni na svoju zemlju i našu borbu za njih. Naše je da radimo kako znamo i u skladu sa svojim dubokim i moralnim i intelektualnim uvjerenjima. Ako nas u tome neko želi spriječiti, treba se dobro pripremiti, a linije borbe mi ne napuštamo ni u rovovima ni u sudnicama.

Mnogi su se ovdje pitali zašto ste uopće išli u Britaniju? Vi ste, koliko se sjećam, već ranije imali jednu neugodnost u Njemačkoj? Jeste li se pokajali zbog tog odlaska u London? Ili ste Vi možda svojim primjerom željeli poručiti da se ne bojite i da bosanski čovjek ne smije biti zatočen u svojoj zemlji?

– Apsolutno, mi se nismo borili da bi od Bosne pravili logor za njene branioce niti se plašimo evropskih sudova. Mi smo jedina zemlja koja je uvijek u potpunosti sarađivala s Haškim tribunalom. To činimo iz uvjerenja u našu pravičnost i ne bojimo se suočiti s onima koji nas za bilo šta optužuju. Strah je uvijek njihov, ne naš. Čovjek čiste savjesti nema straha od ovozemaljskih autoriteta. Ali, na kidnapovanja ne pristajemo i moramo bučno i snažno odgovoriti. Haški tribunal je i osnovan da spriječi osvete i suđenja između zaraćenih strana. Posebno nakon takvih zločina, raseljavanja i silovanja, genocida. Apsurd je pričati o nezavisnim srpskim sudovima samo dvije dekade kasnije i to dok njihova nacionalna retorika još leži pod Miloševićevim nogama. Dr. Švarc-Šiling (Schartz-Shilling), govoreći iz iskustva njegove zemlje – Njemačke, rekao je da su potrebne barem dvije cijele generacije da bi se moglo početi govoriti o nezavisnim sudovima nakon mraka fašizma. Dok Srbija odrasta kao civilizacija, mi nećemo čekati skriveni. Dok se Evropa suočava sa svojim greškama, mi nećemo držati ugodnu distancu
 
Kakve je sve mahinacije radila Srbija da bi Vas dočepala? Čuli smo priču o montiranju svjedoka…

– Korištenje lažnih svjedočenja, ilegalni procesi u osiguravanju i navođenju svjedoka koji opet ni nakon svega toga nemaju šta ponuditi što bi služilo da pokaže ispravnost njihovih tvrdnji. Teška politička ruka koja diktira procese Tužilaštva Srbije, lažni videozapisi predstavljeni sudovima, podmetanje slika i audio zapisa van konteksta, laganje o posjedu fiktivnih materijala koje na kraju priznaju da ne postoje, izmišljanje dogovora i ugovora nikada potpisanih. Prosto i najblaže rečeno jedan toliko amaterski pristup pravnom procesu u kojem najviše zabrinjava mogućnost da je srpska mitologija o ratu u BiH toliko postala dio nacionalne svijesti i kolektivne fikcije da vidimo ljude otporne na logiku. Mi smo uspješno dekonstruisali svaki dokument, svaki zapis i došli do odluke koja je pravni presedan za Englesku. Dakle, da britanski sud sankcionira državu koja je podnijela zahtjev za izručenje i ocijeni ga kao manipulativan, lažan, politični motiviran, te toj zemlji bez oklijevanja kaže da je svjesno zloupotrijebila britanske zakone i sudove i time, najblaže rečeno, izgubila svaki kredibilitet.

Šta je, po Vama, Srbija željela poručiti svim ovim što je urađeno u Vašem slučaju u zadnjih pet mjeseci? Je li u pitanju revizija historije ili, kako Dobrica Ćosić kaže, dokazivanje da Srbi nisu genocidni narod?

– Nije to teško pitanje. U nemogućnosti da se suoče sa strahotama za koje su odgovorni i naprave jasan rez sa svojom prošlosti, u nemogućnosti da obrazuju svoje generacije na način da ne ponove greške i ne pate od mitova koji Srbiju u svakom pogledu, svakog dana sve više smanjuju, u manjku hrabrosti da provedu proces "denacifikacije", poseže se za očajnim pokušajem negacije, to jest revizije vlastite historije. Najtužnije je što zvanična politika Srbije adresira najniže elemente svog društva. Većina njihovog glasačkog tijela je odgojena da bude ultranacionalistička te za svaki korak ka Evropi zahtijeva korak ka reafirmaciji i legitimizaciji Miloševićevog režima.

Ja sam trebao biti teg s druge strane skale na kojoj je deklaracija o Srebrenici, Karadžić u Hagu i tako dalje… Ovo je lijena politika koja treba vrijeđati srpske intelektualce i mlade ljude koji zaista žele evropsku budućnost. Srbija ne shvata da nijedna zemlja, za kakve god zločine bila kriva, ne mora zauvijek nositi krvavu odjeću onih koji su u njeno ime tako strašno griješili. Svaka zemlje ima mogućnost autokorekcije, to je suština odrastanja svakog društva. Savršene zemlje ne postoje i historija čovječanstva je više priča o ratu nego o miru. Ali, kako prevazilazimo i učimo od te historije je priča o čovječanstvu. Srbija se mora početi boriti za svoju budućnost, ne za svoju prošlost.

Jeste li Vi zapravo trebali biti simbol uhapšene države BiH? Da li ste u očima Srbije, možda, trebali zamijeniti i samog rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića kojeg nisu mogli uhapsiti?

– Bilo je pokušaja, procesi su pokrenuti, bilo je želja za progon Alije dok je bio živ. Ali optužiti za bilo šta prvog predsjednika BiH nakon rata dok su sve rane još otvorene, dok svaki dan sve više grešaka međunarodne zajednice koje se prevode u tačne hladne brojke ljudskih života izlaze na vidjelo, dok arhitekte genocida još hodaju slobodni, ako ne pravno onda barem politički bilo je nezamislivo. Čak i za Evropu koja je nakon rata i sama toliko žudjela za simetrijom zločina.

Onda krećemo u bolno suočavanje s realnostima, realnostima Dejtonskog sporazuma, haških odluka. Imamo problem sa stvarnim rješenjima jer ona povlače priznavanje grešaka, teške revizije stanja u regionu i počinje politika bljutavih nagodbi. Ima tu puno toga za reći. Ali, evo u ovom slučaju, kao što sam već rekao, u trenutku kada Srbija s jedne strane tvrdi da pravi realne korake ka EU, trebao im je simbol Bosne sa njenog samog političkog vrha ukaljan zločinom da podijeli teret ubistava i genocida. Takav simbol ne postoji i ovaj strašni teret Srbija će, ipak, morati nositi sama, ali čim odluče da to žele, u tome ćemo im svi pomoći. Jer vjerujem da nakon što se suoče s realnostima rata u BiH mi imamo zajedničku budućnost.

Ja lično sam uvijek predstavljao problem za Srbiju kao bosanski intelektualac s obrazovanjem i životnim putem koji odbija da se povinuje klišeima koje su propagirali o opasnoj, zadrtoj, fundametalističkoj, nesekularnoj BiH. Našoj takozvanoj prijetnji hrišćanskoj Evropi i njenim vrijednostima. Ja predstavljam evropske vrijednosti i sa narodom BiH sam ih branio. Tog 3. maja 1992. godine mi smo zaustavli plan da se Bosna pokori, uspostavi izdajnička vlada, da se naši mladići pošalju na kninsko ratište da svojom krvlju crtaju granicu velike Srbije. Od tog dana, Bosna je postala problem, morali su držati 100.000 vojnika u našoj zemlji koja je odbijala da bude pokorena. Ti vojnici su im bili potrebni u Hrvatskoj, na drugim ratištima, Bosna je trebala biti samo pregažena. Da smo tog dana poklekli, danas bi Srbija imala pola Hrvatske. Crna Gora bi bila disciplinovani dio srpske države, Kosovo bi bilo čisto od bilo kakvog političkog faktora. Bosna je bila i ostaje najveća greška Srbije, potcijenjena u potpunosti. I u ovom slučaju su nas potcijenili, ali, eto, mi smo uvijek tu da ih razuvjerimo.

Je li njihov cilj bio da od naše države stvore jedan veliki zatvor? Kako da se građani BiH ponašaju na te izazove mogućih hapšenja? Vidjeli ste da je nedavno i pripadnik OSBiH Mirsad Salkić bio uhapšen na osnovu potjernice iz JNA za nekakvo oružje…

– Problem je jednostavan. Naše Ministarstvo sigurnosti i Ministarstvo vanjskih poslova trebaju obići Interpol i ostale međunarodne sigurnosne organizacije. Srbija drži arhive o svim vodećim bh. patriotama, njihova imena su na potjernicama, protiv njih se pripremaju obimni tromi falsifikovani materijali. Mi kao država moramo tu zahtijevati transparentnost. Mi moramo malo vježbati svoje donekle atrofirane diplomatske i pravne mišice. Ovo će, i mora biti, tema u predstojećim izborima.

Stranka SDA i SBiH su imenovale ministra sigurnosti i ministra vanjskih poslova. Također su zajedno postavile našeg ambasadora u EU, u Briselu. Ove dvije stranke, u ovom trenutku, imaju ključ u rukama da skinu bh. patriote s fabrikovanih potjernica. To nisu samo hiljade i hiljade boraca. Ove potjernice prijete njihovima porodicama, stabilnosti našeg cijelog društva. Posao adresiranja ovih optužbi, kompetentno obavljen, zahtjeva nekoliko sedmica rada. Srbija šalje emisare širom svijeta u oplakivanju broda koji je davno otplovio. Šta mi investiramo da zaštitimo svoju stvarnu suverenost, stvarna prava svojih građana i to onih kojima najviše dugujemo. Moj slučaj dokazuje, cijeneći sve konstrikcije našeg državnog sistema, da uz kompetentne stručnjake i stvarnu političku motivaciju i zahtijevanje građana možemo doći do rezultata. Javnost mora redovno pratiti ove aktivnosti i ja očekujem da naši ministri koje sam naveo, te naš EU ambasador redovno informišu o statusu građana na srbijanskim potjernicama. Želimo odgovore Interpola, želimo dostavu dokaza zloupotrebe od Srbije svim relevatnim međunarodnim sigurnosnim organizacijama, razgovore s evropskim zemljama. Pitanje je koga Interpol ima na svojim spiskovima, zatim koje su to zemlje gdje se Interpol može zaobići i zatim kroz naše bilateralne odnose s tim zemljama rješavati pitanje meritornosti budućih optužnica. To su jasni i jednostavni koraci.

Činjenica je da postoji puno ljudi kojima sam zahvalan na svemu što su učinili da daju doprinos ovom procesu koji se vodio u Londonu. Već sam u nekoliko navrata tokom gostovanja na TV-u spomenuo ljude koji su – uz sve limitacije pred njima – učinili sve da olakšaju moj proces, prvenstveno spriječe greške naše države. Ali, kao zemlja mi nismo bili spremni za ovakav slučaj. Pitanje je šta bi se desilo da je uhapšen neko drugi s liste "2. i 3. maj 1992. godine", a ne ja. Bilo bi i tu pomoći, naravno, od svih koji su i meni pomogli, ali ja vam sa sigurnošću kažem da je najveće breme moje odbrane bilo na leđima moje porodice, koja je direktno radila sa predstavnicima BiH, našim prijateljima širom svijeta, te najvažnije sklopila vrhunski advokatski tim i koordinirala apsolutno svaki aspekt moje odbrane. Ni u jednom trenutnu mi nismo mogli stati i reći – sjedit ćemo, a postoje mehanizmi i institucije koje nas mogu same zaštititi. Našu državu moramo jačati da zaštiti najslabije, a ne najjače među nama. To je mjerilo našeg uspjeha.

Da li ste dokučili kakve su se političke igre igrale zbog Vašeg hapšenja i koliko su tradicionalno bliski politički odnosi između Srbije i Velike Britanije utjecali na Vaše hapšenje? Istina, u međuvremenu je došlo do promjene vlasti u Velikoj Britaniji?

– Igre su igrane, sada se to sve polako odmotava i moji advokati aktivno rade na tome uz također neke prominentne ličnosti iz političkog života Velike Britanije. Rano je za razgovor o tome, ali u narednom periodu moći ćemo dati tačne odgovore kako je došlo do mog hapšenja, kako je došlo do uvažavanja netačnog naloga, kako je isti certificiran uprkos prethodnim istragama te na mnoga druga pitanja. Drago mi je što mogu reći da sadašnja vlada u Velikoj Britaniji ima puno dublji i realniji pogled na Balkan te vjerujem i sama želi adresirati nepravilnosti u ovom slučaju te, što je posebno važno, pokrenuti proces promjene zakona u Velikoj Britaniji koji je podložan tom nevjerovatnom scenariju,  da jedna nezavisna država koja uživa status kategorije 2 i ima pravo tražiti izručenje uz obrazloženje slučaja, može tako grubo lagati i koristiti državne mehanizme za zloupotrebu i manipulaciju. Bez obzira na simpatije, a kojih je sve manje, koje Srbija uživa u određenim jakim krugovima prethodne vlade, te simpatije ne bi smjele dovesti do potpunog iskorištavanja zakona i gaženja demokratskih principa.

Šta bi država BiH morala uraditi na osnovu dokumenata do kojih ste Vi došli? Šta očekujete od Predsjedništva BiH?

– Rekao sam moj prvi zadatak je bio da sa svojim timom ustanovim karakter rata koji je vođen na teritoriji BiH. Evo 15 godina Hag funkcionira, ali nemamo nijedan papir od Srbije o ratu u BiH, osim onih koji ga karakterišu kao "građanski". Naravno, postoje haške presude koje daju zaključak da je na određenim mjestima i na određenim teritorijima u BiH, u tim specifičnim instancama, rat u BiH imao međunarodni karakter, ali ovo je nešto sasvim drugačije. Ovo nije pitanje specifične situacije grupe vojnika koji su prešli granicu, pridružili se takozvanoj vojsci RS, pa napravili zločin i u tom trenutku to poprima karakter međunarodnog sukoba.

Ovo je zvanični dokument potpisan od Ministarstva pravde Srbije, dakle nije mišljenje jednog tužioca ili neke nevladine institucije već predstavlja zvaničan stav Republike Srbije od kojeg se više nije moguće ograditi. To je pismeno priznanje da se desio međunarodni oružani sukob između FRJ i BiH, te da je JNA bila vojska FRJ – to jest Srbije, a ne neka zajednička sila bivše SFRJ i da se kao takva nalazila na teritoriji druge nezavisne države kao strana sila ili agresor. Taj dokument priznaje period od početka rata do 19. maja. Međutim, lako je dokazati, sada kada imamo priznanje šta je i čija je tačno bila JNA, da se vojska Srbije nije povukla nakon ovog, niti bilo kojeg drugog datuma do kraja rata.

Drugo, uzevši samo ovaj period, do 19. maja mi sada imamo pravno valjan dokument u kojem Srbija sama sebe tereti za čišćenje, recimo, istočne Bosne. Do tada je više od pola naše države bilo zauzeto, legitimne vlasti smijenjene gdje god je JNA ušla, prvi logori uspostavljeni, etničko čišćenje u punom mahu, 400.000 izbjeglica… I nije bitno što smo mi to već sve naravno znali, ovaj dokument je pravni i historijski presedan koji ima svoju ulogu na sudu, ali ne na TV debatama. Zbog ovog papira, ako ne zbog ogromne neugodnosti presude kojom se Srbiji daje status korumpirane države u najgorem smislu, Srbija mora da je sada već shvatila da joj je ovaj proces donio ogromnu, nepopravljivu štetu. Jednostavno, izabrali su pogrešnog protivnika, ponovo.

Konkretno, Predsjedništvo BiH treba inicirati traženje odštete i reaktiviranje tužbe za agresiju. Svaki nivo vlasti (kanton, općina, grad…) treba u ime građana pokrenuti tužbu, a mi već imamo tim međunarodnih advokata koji su spremni i ubrzo će doći u Sarajevo na moj poziv da skupa sa našim organima vlasti što brze otpočnemo ovaj proces. Na ovaj način ćemo napokon početi s rješavanjem prošlosti sa Srbijom i početi buduću saradnju na zdravim osnovama.

Također, očekujem da veoma važni dokazi i dokumentacija skupljeni tokom mog procesa, a veoma relevantni za slučaj "Jurišić" budu iskorišteni na pravi način. Moja porodica trenutno lobira za sredstva koja će omogućiti vrhunskom pravniku iz Velike Britanije koji specijalizira za ova pitanja, da posjeti Beograd u funkciji savjetnika Jurišićeve odbrane i nadamo se pomogne što prijem kraju ove teške nepravde i nasilja države Srbije nad nevinim čovjekom. Sa ovim advokatom će usko surađivati i Džon Džons (John Jones), pravnik koji je vodio moj slučaj, a koji ima ogromno iskustvo u radu s Haškim tribunalom, te Damir Arnaut uz podršku kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.

Meni je pripala historijska uloga da to pismeno priznanje – taj dokument obezbijedim, kao što mi je pripala historijska uloga da 2. i 3. maja, zajedno s patriotima i herojima Bosne, ne pokleknem i spriječim nestanak naše zemlje i naroda. Ali, sve to je vrijedno onoliko koliko se budemo, ovim ojačani, znali dalje boriti

Kako gledate na aktuelnu bošnjačku politiku i je li ona zapravo izgubljena i bezidejna? Koliko su nam potrebni novi ljudi i nove ideje?

– Moramo tražiti put izlaska iz ove situacije. Moramo se međusobno pogledati u oči i biti iskreni o tome ko šta može, ko je za šta sposoban. Ko može biti na golu, ko u napadu. Moramo napraviti ekipu da BiH dobije ovu bitku u miru. Vidimo da ovako ne ide.

Kako gledate na iznevjerenost "Alijinog puta" o kojem se toliko govori? Da li se SDA pretvorila u svoju suprotnost, da li se odstupilo od onog što ste Vi planirali s predsjednikom Izetbegovićem i drugim prvoborcima?

– Stranka je dok sam bio u njoj dobivala više od 50 posto glasova u Federaciji i najviše glasova u RS od stranaka koje ne nose srpski predznak. Vremena su se promijenila i moramo tražiti razlog za to. Nije dovoljno imati viziju jednog čovjeka ili male grupe ljudi koliko god oni snažni, sposobni i moralni bili. Od tog kredita se ne može živjeti zauvijek. Mora se nastaviti investirati u tu viziju, žrtvovati lične uske interese za nju. Ja stalno govorim o timovima, o potrebi da imamo grupe najkompetentnijih sa zajedničkim ciljem i to preko stranačkih linija.

Ono što je rahmetli Izetbegović uradio za BiH ima ogromnu historijsku važnost i njegova uloga je nešto što se ne može svesti da priču o jednoj stranci. U biti za nas je SDA bila puno više od stranke, bila je pokret, bila je platforma na kojoj smo htjeli graditi stubove prava i svjetskih standarda državnog uređenja. Ta platforma pripada cijeloj BiH, ne samo jednoj stranci, pa ni matičnoj. Ali, pustimo polemiku na stranu, kao politička stranka SDA ne postoji u vakuumu niti u prošlosti, ona je igrač na našoj političkoj sceni i mora odgovoriti potrebama društva na konkretan način. Kao građanin očekujem da vidim konkretne prijedloge, šta je plan za dvije, šta za četiri, šta za deset godina. Kako će ti planovi biti finansirani, vođeni, implementirani. Ko će ih voditi? Ja ne mogu svesti budućnost zemlje na preferiranje jednog ili drugog kandidata, ja želim da znam na čelu kojih timova ti kandidati stoje, šta su njihovi rezimei i koji su njihovi planovi.

Kazali ste da ćete podržati one kandidate za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH koji budu imali najbolji tim i najbolji program? Koliko uopće mogu ponuditi oni koji su 20 godina u vlasti ili bliski njoj, koliko je realno da išta novo naprave?

– To zavisi, ponovo, od tima ljudi koji su sposobni sastaviti. Mi konstantno svodimo priču na neki minimum opredjeljenja, veoma emotivne odgovore, gdje često preferiramo jednog kandidata samo zato što smo sigurni da smo protiv druge dvojice. Kao građani mi moramo pojačati naše apetite, ja se nadam da ću vidjeti javne debate gdje će kandidati sukobiti mišljenja i dati odgovore na pitanja koja meni postavljate. Ova zemlja može i mora biti sposobna za više.

Mi imamo i stvarne kočnice našem razvoju koje su im pozicija na našu državu, okvir u kojem politički djelujemo često veže ruke reformama, ali puno manje nego što moramo prihvatiti. Šta je ekonomski plan za BiH u naredne četiri godine – i ne prihvatam odgovor "da bude bolje". Kako unaprijediti našu vanjsku politiku, poboljšati status zemlje i njenu moć lobiranja u evropskim i svjetskim krugovima? Kako pokrenuti tabu pitanje problema Dejtonskog sporazuma ili kako ga prevazići? Ko i gdje i na koji način će postaviti ova pitanja. Očekujem odgovore od svih kandidata a onda me, bliže izborima, ponovo pitajte pa možemo skupa analizirati da li smo i kakve smo odgovore dobili.

Da kažem i ovo jasno – ne može jedna bošnjačka stranka dati sve ministre jer neće osvojiti sve glasove. Možemo li tražiti unaprijed dogovor o timu eksperata među Bošnjacima koji će raditi u istom pravcu, a u Parlamentu sukobljavati svoje vizije? Ne možemo više osobe za koje nikada nisam čuo postavljati za ministre, bez da mogu pokazati bilo šta u njihovom rezimeu što bi nas ohrabrilo da prepustimo važna pitanja u njihove ruke. Imamo na desetine hiljada državnih činovnika kojima treba dati ili posao koji mogu da rade ili, ako ne znaju, obučiti ih ili ih otpustiti. Ko će uraditi ovu analizu? Ponovo, očekujem sukobljavanje kandidata po ovim pitanjima u javnim forumima kao što je praksa svih demokratskih zemalja.
 
Kako doći do moguće BiH ili je njena podjela neizbježna? Akademik Muhamed Filipović upozorio nas je na bošnjačku Palestinu!

– Srbija više ne predstavlja nikakvu prijetnju teritorijalnom integritetu BiH, takva snaga više ne postoji, a nadam se ni suluda politička motivacija koja bi samo još više ugrozila položaj Srbije i Republike Srpske. Retorika koja dolazi iz RS koristi rječnik koji su koristili Srbi iz Knina i s Kosova. To su lijeni, neobrazovani i nadasve potpuno politički promašeni ljudi čija je politika, koliko god strasti ubacivali u svoje govore, na izdisaju. U RS svaki grad i svako selo je i naše. Moramo istrajati i pomoći Srbima koji su za BiH da dobiju svoje mjesto i prostor, i osjećaju u potpunosti da je ovo i njihova zemlja koja brani i štiti njihove interese.

Moramo postati puno jači na međunarodnoj sceni i početi sa izoliranjem ekstrema u Republici Srbiji te parirati politici jednog Tadića koji, naprimjer, u posjeti Gadafiju ide da traži poslove i objašnjava multietničnost, da u Srbiji, kaže, žive i Srbi i muslimani jednako dok Srbija prakticira apartheid. Pogledajte stanje u Sandžaku i uporedite kompoziciju stanovništva s raspodjelom državnih i javnih poslova. RS ima puna pluća Dejtona, ali o njemu govori smo u nekim širokim okvirima bez ikakvog poštivanja duha i svrhe tog sporazuma. Šta je naš odgovor?

Možemo li mi u Vašingtonu reći da je za nas Dejtonski sporazum značio povratak? Da je sistematskim sprečavanjem povratka do trenutka kada on postaje nemoguć RS srušila administrativni okvir Dejtona? Mi moramo zahtijevati novo očitovanje Amerike i tražiti da nam svoju analizu predstave i objave jer mi smo samo na pola puta. U BiH ne može ostati spomenik genocidu! Šta su naše opcije? Pristup EU po posebnim uslovima i hitnom postupku, koji bi donekle relativizirao naše probleme i omogućio efektnije djelovanje na konsolidaciji države?

Revizija Dejtonskog sporazuma i nova međunarodna konferencija o BiH koja garantira njen teritorijalni integritet, ali adresira efektivnost njenog unutarnjeg uređenja? Stvaranje ekonomskih regiona pod državom BiH u sistemu u kojem entiteti imaju sporednu, administrativnu, a ne političku ulogu? Ili bunt građanstva koji ne može nastaviti u državi koja ne odgovara na njihove osnovne potrebe? Ko će postaviti ova pitanja? Gdje i kako tražimo odgovore?

Šta Vam je značila podrška reisa Cerića koji Vas je posjetio u Londonu?

– Reis Cerić je vidljiva figura na evropskoj sceni i šire. Njegova posjeta mi je bila važna i simbolički i ljudski. On je govorio da je mojim hapšenjem i Bosna uhapšena. Govorio mi je da je narod uz mene. Njegove poruke narodu Bosne i Hercegovine i svijetu tokom moje borbe u Engleskoj su bile poruke koje pozivaju na osnovne civilizacijske vrijednosti, pozivaju na poštovanje koje zaslužujemo i ističu ponos koji kao narod imamo. Saznao sam da se u džamijama, mesdžidima i tekijama učilo za mene. To je velika čast. Da čovjek to doživi za života. Svaka ta molitva, svaki taj glas, dao je meni i mojoj porodici neopisivu snagu i volju za borbu.

Jeste li razočarani u SDA?
 
– Ja sam 1994. godine ušao u SDA na zahtjev predsjednika Alije Izetbegovića i zamijenio Harisa Silajdžića na mjestu potpredsjednika stranke. On je tada napustio SDA i krenuo u novu političku inicijativu. Izašao sam iz SDA 1999. godine, voljom tadašnjeg vrha stranke. Kasnije je bilo prijedloga na dođem na vrh ove stranke, ali to nije bilo podržano u užem krugu oko Alije. Nisam nikada imao konflikt sa Izetbegovićem i mi smo u toku rata blisko sarađivali po svim pitanjima. Ali, postojale su u toj stranci mnoge interesne grupe različitih profila i sa zasluženim i sa nezasluženim utjecajima na rukovodstvo. Glasači ove stranke, kojih je nažalost iz godine u godinu sve manje, ostali su uz mene i u više navrata bilo je poziva i ideja da se vratim u rukovodstvo SDA. Međutim, tvrdim sada, kao što sam i tada, da SDA treba jaku i nemilosrdnu reformu, preispitivanje vlastite platforme i efektivnosti ideja za razvoj zemlje. Sada su u vrhu novi ljudi. Meni nikada neće biti svejedno da li će ili neće SDA imati budućnost u novom poglavlju historije BiH, ali to leži u njihovim rukama i s velikim zanimanjem ću pratiti poteze njenih lidera uvijek spreman da podržim najbolje.
 
Jesu li Vas lično zaboljele tvrdnje bošnjačkih političara, prije svega Sulejmana Tihića, da se u Dobrovoljačkoj ulici desio zločin? Vi ste u to vrijeme bili u velikoj opasnosti. Prijetilo vam je izručenje Srbiji.
 
– Tihić je napravio grešku. Nije proučio materijale iz Haga o Dobrovoljačkoj. Meni su ta saopćenja i tvrdnje otežavali situaciju. Moja kćerka Emina oglasila se o tome u kritičnom trenutku za moju odbranu. 

Kako komentirate politički angažman Fahrudina Radončića i njegovu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Šta on, po Vama, može donijeti bošnjačkoj politici i BiH uopće?
 
– Njegovom pojavom "čorba je gušća" i bit će duela i polemika. I to je dobro. Mi imamo veoma nizak demokratski takmičarski duh. Napadi su često lični, nepotkrijepljeni i stvaraju samo sliku općeg haosa u kojem jednostavno nema mjesta pravoj debati o budućnosti BiH. Ja se nadam da će gospodin Radončić ponuditi reprezentaciju koja može odgovoriti na probleme. To isto očekujem od drugih kandidata i stranačkih lidera. Kada uporedimo te reprezentacije i uporedimo njihove planove, jasno definisane, za naredni mandat, onda ćemo moći stati pred glasačku kutiju. Ali nakon prve, druge, četvrte godine, očekivat ćemo i rezultate, analizu uspjeha i neuspjeha. Jednostavno nije moguće nastavljati svoditi budućnost države, posebno ovako kompleksne kao što je naša, na jednog ili drugog kandidata. Naš glas treba ići za paket reformi te za one koju su u stanju spajati ljude preko stranačkih linija. Ono što ja želim jeste vlada stručnjaka unutar platforme koja obuhvata sve vodeće stranke iz kojih dolaze bošnjački lideri. Oni koju su u stanju raditi skupa su oni koji mogu uopće početi da govore o odbrani interesa BiH.

Hoćete li se politički aktivirati, jeste li uopće razmišljali o tome?

– Ja ću ostati aktivan u ovoj ili onoj formi. Sada vodim projekt obrazovanja kroz univerzitet koji bi trebao biti, ako već nije, pokazatelj na Balkanu kako dalje s visokim školstvom. Mislim da  omogućavanjem stvaranja generacija mladih i obrazovanih ljudi najviše pomažem budućnosti ove zemlje. Ali ne bježim ni od ličnog angažmana. On će prvenstveno biti u pravcu zauzimanja za izgradnju vlade stručnjaka o kojoj sam govorio i mogu vam reći da u svim vodećim strankama vidim ljude koje želim da budu dio ove platforme. Mnogi od njih su veoma zapostavljeni ili marginalizirani od onih za koje mislim da nisu sposobni da ostanu na mjestima na kojima se nalaze. Ovo je dugogodišnji projekt koji prvenstveno zahtijeva otvaranje dijaloga između vodećih stranaka i njenih lidera, te se nadam da će taj dijalog početi što prije. Moj cilj će biti da dam sve od sebe da pomognem jačanju ove zemlje, a ne da dođem do političke funkcije. Jedno je moguće i bez drugoga.   Faruk Vele (Dnevni avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku