hamburger-icon

Kliker.info

Edin Džeko : Ne trčim za parama

Edin Džeko : Ne trčim za parama

01 Januara
21:42 2010

 

Ubojiti napadač nogometne reprezentacije BiH i aktualnog njemačkog prvaka za Dane govori o svom životnom putu, počecima u Željezničaru, Bundesligi, reprezentaciji BiH, ženama i prijateljima, znanju i sreći, volji i vjeri, seksu i parama
DANI: Gospodine Džeko, Vi ste se već navikli na priznanja. Koliko Vam ona znače?

DŽEKO: Sigurno da svako priznanje nešto znači i, kako ja vidim, može donijeti samo dobro. A opet, uvijek sam govorio da su priznanja koja dolaze iz moje zemlje bliža srcu, tako da je i ovo, koje sam dobio od magazina Dani, sigurno jedno od tih.

DANI: Kako je nositi se s teretom popularnosti, omiljenosti? U pjesmi Rambo Amadeus pjeva: "Puštaju me preko reda da kupim cigara"… Lijepo je to, ali ima li to i svoju drugu stranu?

DŽEKO: Jeste. Sigurno da ima nekih popusta i privilegija u nekim stvarima. Što se mene tiče, nema sad tu ništa loše u tome što sam popularan. E, sad, sigurno je da se uvijek nešto desi. Samo, moraš paziti kako se ponašaš. Lako se desi neki izlet i onda svi pričaju o tebi. Jedino o tim stvarima treba voditi računa. Inače, općenito, nosim se dobro i pokušavam da na najbolji način sve stvari ispadnu, odnosno da pokušam svima udovoljiti i onda smo svi sretni.

DANI: Je li Vam ikada zasmetalo to što su svi odjednom postali vrlo ljubazni prema Vama, svi bi htjeli da Vam budu blizu, svi su jako servilni?

DŽEKO: Mislim da ja najbolje znam ko je sa mnom, što i kako. Znam ko je bio sa mnom dok sam bio tu u Želji i pamtim stvari iz te svoje, da tako kažem, prošlosti. Nekako čovjek osjeti, a to i s iskustvom dođe, osjetiš ljude na neki način. Osjetiš ko ti želi dobro, osjetiš ko je s tobom zbog neke koristi, odnosno ko je s tobom zato što te voli iskreno. Dovoljno sam toga prošao u životu da već sada mogu da odredim ko su mi najbolji prijatelji.

DANI: Spomenuli ste Želju. Možete li se sjetiti početaka, da li ste zaista vjerovali u sebe da ćete napraviti ovakvu karijeru ili je to bilo iz ljubavi prema igranju lopte, treniranju, itd.? Je li to bio proces ili moment kad ste shvatili da je pred Vama tako briljantna karijera?

DŽEKO: Mislim da je, kao prvo, najbitnije za jednog sportaša da ima vjeru u sebe. A ja sam je uvijek imao. Ne mogu reći sada da sam očekivao da će sve biti ovako kako je bilo, ali, jednostavno, imao sam vjeru, imao sam želju, radio sam maksimalno. Bio sam talentiran, što je isto tako bitno, ali mislim da je opet najbitniji rad koji te dovede do svega toga, odnosno dovede te do toga da usavršiš tu svoju talentiranost. Uvijek sam kao mali, kao i svi sportisti, sanjao o tome da nekad zaigram u Bundesligi. Na kraju mi se to sve ostvarilo i mogu samo da kažem da sam to ostvario svojim radom.

DANI: Mnogo je, na hiljade, mladih igrača u Evropi koji rade to isto, i talentirani su i rade, ali ih svejedno mali procent napravi karijeru poput Vaše…

DŽEKO: Mislim da čovjek mora u životu imati malo i sreće. Evo, da navedem sebe kao primjer: da nije došao Jirži Plišek, koji me na kraju i odveo u Češku, ko zna kako bi to bilo. Možda bih ostao ovdje, možda ne bi imao ko da me odvede. Mislim da je najteža stvar za naše igrače da odu odavde. Mi imamo talenta, potencijala, ne samo u fudbalu, nego u svemu, ali, jednostavno, na Zapadu, tako da kažem, ljudi puno više cijene one koji žele da rade, koji su talentirani, nego ovdje. Ovdje se jednostavno sve hoće preko noći, hajde sad ćemo, a niko neće da prihvati da ako ne može – ne može. Vani je sasvim obrnuto, a i sa mnom je bio isti slučaj. Ljudi te trpe jer vjeruju u tebe, jer vide da imaš neki potencijal. Isto tako je Plišek vjerovao u mene i na kraju je sve ispalo tako kako je ispalo. Ali, treba da imaš podršku od trenera, suigrača, podršku i kad ti ne ide dobro.

DANI: Koji je moment za mlade igrače u BiH kada trebaju otići vani? Je li to čim prije?

DŽEKO: Čim prije! Takva je situacija, nažalost. Onda oni imaju, odnosno imamo – i sebe ću staviti u to jer sam i ja sve to prošao – veće šanse za napredak i za uspjeh.

DANI: Često Vas pitaju o tome kako Vam je u Bundesligi sad sve divno i bajno. Ispričajte nam barem o prvoj godini u Teplicama. Bilo je teško?

DŽEKO: Imao sam 18-19 godina kad sam prvi put otišao od kuće na neki duži period. Bilo je izleta na desetak dana, ali nikad duže. Odjednom sam se našao u tuđini, ne znam jezik, ne znam ljude, nova kultura, idem sam, muči me kako ću se snaći, kako ću se hraniti… Ali, meni je jednostavno u to vrijeme primarni cilj bio da pokušam otići, da pokušam nešto napraviti. Na kraju sam otišao, i onda prvih pola godine sam bio kod Plišeka u drugoj ligi. Još je bio Samir Merzić sa mnom iz Veleža, i mislim da su mi te dvije stvari mnogo pomogle na početku. Da sam živio sam, morao bih učiti jezik sam i snalaziti se sam i naravno da bi mi bilo puno teže. Ovako sam imao barem nekoga. Što se tiče sporta, imao sam trenera koji me podržavao i kad mi nije išlo, i kad nisam zabio gol, i kad sam igrao loše. To daje snagu i samopouzdanje koje je veoma bitno da ideš ka gore.

DANI: Niste sjajno stajali s novcem, plata je bila vrlo mala, kako ste to raspoređivali?

DŽEKO: Pa uglavnom na hranu. Desilo se da nekad zafali para, jer kad si u tuđini, a nemaš mamu, nemaš tatu da te poguraju, jednostavno imaš te svoje pare i pokušaš na najbolji mogući način da to razgodiš na mjesec dana. Nekad je bilo i premalo, ali, Bože moj, morao sam sve to proći… Nisam se bunio što nisu neke, odnosno što su nikakve pare bile na početku. Nisam ni otišao za parama. Ne može preko noći sve doći. Ne mogu doći pare, ne možeš postati igrač preko noći.

DANI: Je li veći korak za Vas bio odlazak iz Želje u Češku ili iz Češke u Njemačku?

DŽEKO: Mislim da je opet najbitnije što sam otišao tada odavde, jer ko zna kako bi bilo da sam ostao u Želji. Ali na neki način mi je i prelazak iz Teplica u Bundesligu bio bitan. Kad sam odlazio iz Želje, htio sam samo da odem, da naučim neke stvari koje mi je Plišek govorio – da moram igrati agresivnije, da moram više trčati, to naučiš na početku. Onda sam bio spreman za viši nivo, za Bundesligu, i sigurno da je to na kraju bilo nešto najbolje što mi se desilo.

DANI: Kakav je bio Vaš prvi susret s Bundesligom, jeste li i u jednom trenutku posumnjali u svoje kvalitete?

DŽEKO: Pa nisam, iskreno. Uvijek sam vjerovao u sebe i jednostavno znam, ne samo tada, nego i dan-danas, da mogu puno toga napraviti. Sreća da, hvala Bogu, dosad nisam imao nikakvih strašnih povreda.

DANI: Koji Vam je do sada bio najteži trenutak u karijeri?

DŽEKO: Bilo je dosta tih tužnih momenata. U zadnje vrijeme sigurno to što nismo otišli na Svjetsko prvenstvo. Mislim da smo to zaslužili, ali eto, na kraju nismo nagrađeni. Ne samo zbog sebe, nego mi je žao zbog cijele države i zbog ovog naroda, koji se radovao i koji nas je bodrio kroz čitave kvalifikacije. Ali mislim da ima još dosta vremena i ja sam ubijeđen da ćemo otići na jedno veliko takmičenje.

DANI: Kako na Vas osobno djeluje pritisak javnosti, bilo u klubu, bilo u reprezentaciji? Je li to opterećenje?

DŽEKO: Zavisi kako se čovjek postavi prema tome. Mislim da isto tako moraš biti jak u glavi. Kad novinari napišu neke loše stvari, treba shvatiti da je to njihov posao: kad je loše – loše je, kad je dobro – dobro je. Moraš uvijek gledati to s pozitivne strane. Ako je loše, gledaš da to popraviš, a ne da padneš u neku depresiju.

DANI: Spavate li mirno noć prije važne utakmice?

DŽEKO: Noć prije utakmice mirno spavam, ali poslije utakmice ne mogu nikako. Jednostavno previše razmišljam šta je bilo, šta sam mogao bolje, šta nisam uspio. Kad legneš, onda počneš da analiziraš.

DANI: Imate li neki ritual? Jeste li sujevjerni?

DŽEKO: Jesam. Prije svake utakmice izlazim zadnji iz svlačionice i ulazim desnom nogom na teren, i onda proučim Fatihu prije početka utakmice.

DANI: Kako s ove distance razmišljate o onom pritisku oko utakmice s Portugalom? Vi to naravno bolje znate, ali ne vjerujemo da postoji ni tim ni reprezentacija u kojoj postoji takva, na neki način, familijarnost između navijača, publike i tima. Onako, pošteno, zasmeta li to? Smeta li to što maltene svaki navijač, pa i uoči utakmice, očekuje od vas da se sa svima slikate, da sa svima popričate?

DŽEKO: Ova igra se igra zbog raje, zbog navijača. Mi moramo stalno, bez obzira kakva je situacija, pokušavati da svima udovoljimo. Što se tiče tih nekih drugih stvari, prije utakmice, to se ne smije događati. Mi trebamo imati mir, a ne kad krenemo na trening ili kad krenemo da jedemo, da nas zaustavi po 20 ljudi i hajd’ se slikaj. Bez obzira što mi to želimo, prije utakmice to ne smije da bude tako. Ali mislim da je to stvar ljudi koji to trebaju bolje organizirati.

DANI: Šta je s tim trouglom: Misimović, Blažević i Vi? Vi ste podržavali selektora Blaževića, a Vaš kolega i prijatelj Zvjezdan Misimović je imao ozbiljan konflikt s njim, koji je na kraju rezultirao i odlaskom Blaževića.

DŽEKO: Što se mene tiče, a i reprezentacije, a tako i cijele države, mislim da moramo biti svi zahvalni Ćiri. Mislim na to što smo puno toga dobrog napravili ove godine, puno smo napredovali. To što se desilo na kraju je sve pokvarilo i uspjeh stavilo u drugi plan. Mislim da za tim nije bilo potrebe. Ispali smo, ne možeš to više promijeniti. Nema razloga da se traže krivci, da se razmišlja je li to selektor, je li Misimović, je li Džeko, je li neko treći… Jednostavno, nismo uspjeli, život ide dalje. Nema razloga da se vraćamo u prošlost, jer je ne možemo promijeniti. Žao mi je što je to sve tako ispalo, ali izgleda da je na kraju tako i moralo.

DANI: Možda je malo nepravedno pitanje ali, evo: kome zamjerate više, Misimoviću ili Blaževiću?

DŽEKO: Mislim da tu Misimović nije bio kriv. Jednostavno, selektor je malo, da tako kažem, svalio krivicu na Misimovića, a plus smo svi u tom trenutku bili razočarani što nismo otišli. Nije bilo ni potrebe za svim tim, jer mislim da je ostao Ćiro, mnogo bismo dalje i još više napredovali. Na kraju je bilo, eto, Misimović nije htio da igra. Mislim da bi možda na kraju bilo najbolje da se ništa nije desilo.

DANI: Fudbal se igra zbog golova i golovi se pamte. Da li Vam je važnije postići gol ili ne biti strijelac, a odigrati odlično?

DŽEKO: Zavisi kako kad. Moj posao je da zabijam golove i cilj mi je da u svakoj utakmici zabijem minimalno jedan gol. Ako mi izgubimo, a ja zabijem gol – šta imam ja od toga? Opet, ako ne zabijem gol, a odigram dobro, ekipa pobijedi, onda sam još više sretan. A kad zabijem gol i pobijedimo, onda je to najbolje! (smijeh).

DANI: Kako se postižu golovi? Možete li nam objasniti to? Sjećam se, jednom je Pape Sušić to objašnjavao, dok je čitava nacija u transu slušala, mislim da je to bilo nakon utakmice protiv Argentine kad je dao tri gola. Svi su se divili njegovoj genijalnosti, a on je to potpuno demistificirao. Kako se gol postiže? Ima li vremena tu za razmišljanje ili je sve do instinkta?

DŽEKO: Prije svega genijalan je osjećaj kad zabiješ gol. Jednostavno, to je ono zbog čega se fudbal i igra. Gol može svako postići, ali opet, mislim da čovjek nekad treba i da ima sreće. Ti je nekad šutneš iz ničega, a ona uđe. A nekad gađaš, pa ona fino uđe, pa ti je još draže. Svaki gol je bitan na neki način i poseban. Ne znam kako da opišem sve to.

DANI: Koliko u glavi strijelca traje to, vjerovatno neka desetinka sekunde, kada odlučujete hoćete li ovako ili onako, koliko to traje?

DŽEKO: Mislim da je za napadača, za mene, taj instinkt, taj osjećaj vrlo bitan. Prošle sezone, kad sam zabio 26 golova, ni sam ne znam koliko sam golova zabio na instinkt, na osjećaj da će lopta doći tu. Jednostavno, krenem prije vremena i onda sam sam. Mislim da je to dosta bitno. Sjećam se još dok sam u Češkoj igrao, tako me je češki reprezentativac Pavel Kuka, kad smo igrali kući, u Teplicama, pohvalio kako sam odigrao dobro i rekao mi: "Moraš osjetiti loptu, i ako to naučiš, usavršiš, davat ćeš još više golova." Toga se i dan-danas sjećam. Bio je u pravu.

DANI: Jedna od top tema u Evropi u fudbalskim klubovima je nastavak Vaše karijere. Je li pametno reći ono što ste više puta izjavili, da Vam je je dječačka želja Milan? Jeste li se pokajali što ste to rekli?

DŽEKO: Nisam, ni u kom slučaju, i opet ću reći da je Milan moj najdraži klub, klub za koji navijam. To je činjenica i ja to ne mogu i ne želim da promijenim. Gdje ću ja igrati druga je stvar. Možda je i to stvar sudbine.

DANI: Recimo, posljednjih dana su Milan, Manchester, Chelsea, Arsenal u ovoj kombinaciji. Šta biste voljeli?

DŽEKO: Kad razmišljaš o tim stvarima previše, onda sebi stvaraš pritisak. Ide to sve nekim svojim tokom. Moje je da zabijam golove, da igram dobro, a sve će se ostalo samo složiti.

DANI: Koliko stvarno volite Milan? Je li bolje ostati u Wolsfburgu i biti "prva violina", ili doći u Milan pa čekati na priliku?

DŽEKO: Meni cilj nikad u životu nije bio niti će biti da igram 20 minuta, bez obzira gdje to bilo. Vjerujem u sebe i mislim da se mogu svugdje adaptirati.

DANI: Volite li više talijanski ili engleski fudbal?

DŽEKO: Engleski fudbal je puno bolji. Engleska liga je najbolja liga na svijetu.

DANI: Ko je najbolji odbrambeni igrač koji Vas je čuvao, ko Vam je bio najneugodniji?

DŽEKO: Sve zavisi od utakmice. Neću sad nabrajati neke igrače, neću reći protiv koga nisam mogao. Mislim da je teže igrati protiv odbrambenih igrača iz manjih ekipa. Oni su ti nekako uvijek za vratom, čupaju te, vuku, a još se ta ekipa zatvori, pa nemaš puno prostora. Protiv tih manjih ekipa je najteže igrati. Kad igraš protiv velike ekipe, oni igraju fudbal, otvore se, i onda imaš više prostora.

DANI: Na kraju, koji faktori utječu na odluku o novom klubu? Gdje je tu odnos novca, ambicija, renomea kluba, sastava, lige kojoj klub pripada? Kako biste poredali te faktore?

DŽEKO: Broj jedan je šta ja želim, kako ću se ja tu osjećati, kako sebe vidim u budućnosti. Poslije toga dolazi novac, pa sve ostalo, ali najbitnije je da ja odem gdje ja želim i gdje osjećam da će mi biti najbolje.

DANI: Kakav je Vaš odnos prema novcu?

DŽEKO: Novac dolazi s napretkom, s uspjesima. Mislim da sam isti bio i prije nego što sam imao kao i sad kad imam. Novac je sastavni dio igre, a ja igram fudbal zato što ga volim, ne zato što ću zaraditi. Naravno, lijepo je kad čovjek radi to što voli i usput može zaraditi.

DANI: S novcem se mogu ostvariti maštarije, za većinu ljudi neostvarive…

DŽEKO: Bio sam u situaciji kad nisam imao, kad nisam mogao sebi priuštiti sve što sam želio. Sad mogu. Takav je život, nekad imaš, nekad nemaš. Sve što sam zaradio, zaradio sam radom. Nije mi to palo s neba. Te pare nisu bitne samo meni, nego želim s tim što zaradim, da pomognem ljudima koji su bolesni, koji nemaju, kojima su te pare puno potrebnije nego meni.

DANI: Pored čitalaca Dana, imamo i čitateljki. Naročito u Hrvatskoj i u Srbiji je to zanimljivo, da o svakom koraku fudbalera, čak i više nego na fudbalskom terenu, mediji i javnost vode računa i izvještavaju. Uz fudbalere uvijek dolaze najljepše djevojke. Kako se Vi nosite s tim?

DŽEKO: Nosim se, šta ja znam. Moram se nositi. Jednostavno, taj uspjeh sve to donosi, da imaš više tih nekih iskušenja.

DANI: Imate li djevojku?

DŽEKO: Imam. Ali neka ostane na tome samo da imam.

DANI: Je li to generalno hendikep za sportistu Vašeg kalibra ili je porodica prednost?

DŽEKO: Zavisi kako čovjek gleda na to. Ako imam djevojku koja mi donosi stalno neki pritisak i te neke stvari, da se ne mogu koncentrirati na fudbal, da ne mogu smireno živjeti, onda je hendikep. Jer, većina fudbalera se ženi s 22-23 godine, i to je to. Jednostavno nađe sebi mir u porodici, a onda se koncentrira samo na fudbal.

DANI: A hoćete li Vi tim stopama, ili?

DŽEKO: Ne razmišljam sada previše naprijed, u budućnost. Jednostavno, pustim vrijeme da ide. Sudbina će odlučiti.

DANI: Da li biste voljeli da Vam je supruga iz BiH?

DŽEKO: Naravno.

DANI: Dolazite često u BiH. Osjećate li ikakve promjene? Je li ovo, kako se nama čini, sve zakovano, ili čak ide unazad? Kakve vrste promjena osjećate i šta bi ovoj zemlji trebalo da prohoda, da bude normalna?

DŽEKO: Što se tiče naše zemlje, treba puno stvari da prohoda. Još uvijek tapkamo u mjestu. Mislim da smo ostali još jedino mi, što se tiče bivše Juge, koji nikako da krenemo naprijed. Ne želim puno ni o tome da pričam, da se ja nešto pravim pametan šta treba, kako treba, ko bi trebao, ko ne bi. Ali mislim da smo mi u reprezentaciji napravili neki uspjeh, neki određeni korak naprijed. Mislim da bismo svi trebali biti zajedno, kako reprezentacija, tako i cijela nacija. I mislim da tako treba da bude u svemu.

DANI: Ko su Vam fudbalski uzori?

DŽEKO: Najomiljeniji igrač mi je uvijek bio Ševčenko, od malih nogu.

DANI: Trener?

DŽEKO: Ne znam. Svaki trener koji me trenirao. Mogu tako da kažem s obzirom da su svi imali utjecaja na ovo što sam ja napravio. Svaki je zaslužan.

DANI: Aktuelan je sad izbor selektora. Za koga biste voljeli da bude selektor?

DŽEKO: Safet Sušić ili Sergej Barbarez, ko god bi bio, bilo bi idealno.

DANI: Koliko je seks bitan za sport? Da li smeta ili pomaže? U svojoj autobiografiji Muhammad Ali naširoko piše o tome. Neki treneri striktno brane, a neki ne… Kakav je Vaš stav?

DŽEKO: Seks je seks. (smijeh)

DANI: Treba li ga u karantinu dozvoliti?

DŽEKO: Ne, ni u kom slučaju. Dan prije utakmice i na dan utakmice ne dolazi u obzir. Mislim da samo izmori čovjeka.

DANI: Dakle, nema tu psihičkog podsticaja?

DŽEKO: Dan prije utakmice i na dan utakmice nema seksa. Bilo kakav poticaj, pa i seks, samo izmori čovjeka. Fizički, prije svega. A sad, druga je stvar to što ćeš se dobro osjećati psihički. Ali fizički nije dobro.

DANI: Znači, poslije utakmice?

DŽEKO: Poslije utakmice, naravno.  Senad Pećanin,Eldin Hadžović (BH Dani)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku